Damir Ovčina: Unatoč tome što sam učio književnost, nisam je zamrzio

Povezani članci

• Memento mori: NE PIVA KLAPA VIŠE ISPOD VOLTA
• ZAGRLJAJ
• Petar Fehir: Voda
• Bora Ćosić o Borki Pavićević: Majka Hrabrosti Druge Srbije
• Senka Marić Šarić: Problem Mostara je što ljudi koji u njemu žive ne znaju, niti žele znati, šta je građanski identitet
• TKO ĆE SUTRA

Foto: Zemaljski muzej BiH

U Botaničkoj bašti Zemaljskog muzeja BiH u četvrtak navečer je upriličen prvi od tri predviđena Razgovora pod sekvojom: Pisci u Zemaljskom muzeju BiH, u kojem je direktor muzeja Mirsad Sijarić razgovarao sa piscem Damirom Ovčinom.

Prvobitna ideja je bila okupiti ratnu generaciju pisaca koja je izbacila na scenu veliki broj izuzetno vrijednih djela. Iako je izbor bio težak, Sijarić je izdvojio trojicu bh. pisaca: Damira Ovčinu, Mustafu Zvizdića i Faruka Šehića sa kojima će tokom mjeseca septembra razgovarati.

„Nije nam bio cilj da pisce stavimo u muzejske vitrine, i da ih stavimo ad acta, te da kažemo sad ste ušli unutra i nema više izlaska odatle. Želja je bila uvesti pisce u instituciju i da im na svaki mogući način odamo priznanje za njihov rad jer sam siguran da oni to zaslužuju,“ rekao je u uvodu razgovora direktor Sijarić.

Književnost uvijek mora biti sloboda

Za Ovčinu je rekao da je to pisac koji ima karakter i da se to odražava i kroz ono što je pisao.

Damir Ovčina je završio studij Književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Njemu se ne sviđa riječ studirao, pa je rekao da je učio književnost. „Učenje književnosti na fakultetima je opasna stvar za ljude koji vole književnost. Unatoč tome što sam učio književnost, nisam je zamrzio, jer sve što uđe u školu ima veliku tendenciju da se pretvori u svoju suprotnost. To je skoro neizbježno,“ pojasnio je pisac, istakavši kako su škole u osnovi prisila, a književnost uvijek mora biti sloboda.

U ovom Razgovoru pod sekvojom Zemaljskog muzeja BiH, Sijarić se dotakao činjenice da su u poslijeratnih 20-ak godina na poziciji ministara kulture u Kantonu Sarajevo 90 posto slučajeva su bili glumci ili režiseri. Njegov stav je jasan jer posljedice takvog upravljanja su vidljive svakog dana u ovoj instituciji kulture na čijem je čelu.

Ne postoji otpor, postoji samo borba za sindikalna prava

„Ja sam imao sreće da nisam bio na vlasti. A šta bi bilo da nisam imao sreće i da sam bio sticajem nekih okolnosti na vlasti šta bi u toj situaciji mogao napraviti s tih pozicija? Sigurno ne onoliko koliko bi sad napravio s ovom pameću. Kompletna sva ideja vlasti nije dovoljno prezrena. Narod to sluti i osjeća, i priča da je vlast ovakva i onakva. Mislim da nedostaje običnom narodu i nastavnicima u školi i toj kasti ljudi, koje sam najbolje upoznao radeći u školi, više prezira prema tome. Zamislimo čovjeka koji je kao ja završio školu, i doktorirao, i postane ministar u kantonu. On se, uglavnom, suočava sa laskavicima, sa onima što ga oslavljavaju sa ministre ovo, ministre ono. Ogromna je pamet potrebna da se odupreš tome. I promišljenost. Iz koje god branše da ministri dolaze ne vidim otpora tome od ljudi koji dolaze i kod ljudi kojima oni vladaju. Ne postoji otpor. Postoji samo borba za neka sindikalna prava,“ rekao je Damir Ovčina.

Šta bi se desilo da Ovčina od ministarstva kulture za neki sljedeći svoj projekat zatraži 100 ili 500 hiljada maraka, ili par miliona da bi ga realizovao, i ne dobije taj traženi iznos već manji  – bilo je jedno od pitanje Sijarića piscu Ovčini na koje je ovaj odgovorio da je vlast ne bi „feninga dao za kulturu.“

Nesretan je čovjek kojem država daje da nešto realizuje

„Ne bih feninga dao za funkcionisanje bilo kakve vlasti, niti bih pri ovoj pameti nikad uzeo da mi neko za pisanje i za moju knjigu nekakva vlast, neka vlaščurina, bilo ko, i nek sam ja na vlasti, da mi da 100 maraka. Tih 100 maraka će mi biti problem s kojim ne mogu izaći. Književnost mora biti biznis u smislu da ulažeš svoje vrijeme, svoj život, svoju životnu muku i svoje pare na kraju krajeva, očekujući da će to što pišeš da će se naći način da ti se isplati. Treba da ti se isplati u zadovoljstvu. Tako da ja ne bi tražio ni pet maraka ni od kakve vlasti.

Tokom Razgovora pod sekvojom otvorena je i tema izdvajanja višemilionskog budžete za kulturnu scenu u KS-u.

Ovčina je kazao kako možda za vlast, za narod, za iluziju progresa dobro zvuči kad se kaže da je kanton, neka vlast ili mjesna zajednica izdvojila 100 miliona za finansiranje kulture.

„I narod je na neki način potkupljen time. Pa, eto vodi se računa o kulturi. Za ljude koji su konkretno pisci, ne znam kako slikari razmišljaju, književnost mora biti subverzija. Ona ne treba da se bavi direktno vlašću, već temeljnim čovjekovim problemom, problemom slobode u životu. Svi odnosi u društvu se svode na to pitanje – ima li u društvu slobode ili je nema,“ pojasnio je on.

Ovčina dalje kaže da koje knjige finansira država ne mogu pokrenuti stvari u društvu. Nesretan je čovjek kojem država daje da nešto realizuje.

Nepromišljenost je neophodna za poeziju

Damir Ovčina je bio pripadnik Armije BiH tokom agresije na Sarajevo i BiH.

U njegovoj knjizi „Ovdje živi Conan“ nalazi se pjesma „Treskavica“, za koju Sijarić kaže da ju je morao napisati neko ko je bio na ovoj planini i iskusio sve ono što se dešavalo na Treskavici u ratu. Također da svi oni koji su bili na Treskavici u ovoj pjesmi bi prepoznali sami sebe, jer ju je napisao čovjek koji je tada imao 21 godinu. Tu je Ovčina opisao ono što je Sijarić najviše zapamtio s Treskavice – spavanje pod najlonom, priče o konjima koji skaču s litica itd.

Ovčina je istakao da je nepromišljenost neophodna za poeziju.

„Meni se činilo u toj slici ta dva jezera na Treskavici. Nikad više poslije toga nisam bio na tom mjestu, ali mi se u tom trenutku činilo da je moja potreba za adaptacijom toga u stih vrlo mala, da će s vrlo malo alata ona zaživjeti kao pjesma. S druge strane, taj utisak da se stvarnost toliko namjestila da je opišem, da se ona već namješta za književno djelo. Činilo mi da je bilo potrebno vrlo malo, a to malo je ustvari bilo veliko. Trebalo je puno rada na tome,“ vratio se Ovčina na taj period nastanka ove pjesme.

Direktor Zemaljskog muzeja BiH je pitao Ovčinu da li je on bio na Grbavici, te da li je on hodža iz romana „Kad sam bio hodža?“

„Prošle su četiri godine kako sam objavio taj roman, a možda šest ili pet da sam ga završio. Rekao bih ne znam ni ja,“ odgovorio je pisac.

On dalje kaže da to sigurno nije njegova priča. Navikao se na nju, godi mu da razmišlja iz te perspektive.

„Pitanje našeg životnog iskustva je mnogo komplikovanije. Osjećaj blizine nečega kao da sam vidio, kao da je dovoljno blizu da o njemu mogu govoriti, ali je dovoljno zanimljivo jer mi je dovoljno nepoznato. Stvari koje potpuno poznajemo čini mi se da je o njima najteže govoriti. Imaginacija mi pomaže da budem pažljiviji u opisu,“ dodao je Ovčina.

Sijarić je, između ostaloga, u Razgovoru pod sekvojom sa bh. piscem Damirom Ovčinom rekao kad bi BiH imala strategiju gdje ova država treba da ide mogla bi napraviti solidnu književnu reprezentaciju koja bi do nogu potukla Austriju, Njemačku i Nizozemsku bez ikakvih problema.

Damir Ovčina rođen je 1973. godine u Sarajevu. Za roman “Kad sam bio hodža” 2017. godine dobio je nagradu “Mirko Kovač.”