Da li postoji potreba osnivanja još jednog pozorišta?

Povezani članci

• Izložba fotografija “Retrospektiva” Toše Mitaševskog
• VELIKA SRBIJA, KAKO SE KAŽE NA BOSANSKOM
• Promocija zbirke pjesama ‘Vidikovac’ Asmira Kujovića u Mostaru
• Vahidin Preljević: O narativu relaksacije nakon oktobarskih izbora
• Zavičajni nokturno
• Nedžad Bašić: Fenomenologija stvaranja zla

Na prvi pogled tema djeluje nebulozno, nekima čak i neozbiljno, ali raščlanjivanjem mnogih za to potrebnih faktora, tema postaje po mom mišljenju vrlo aktuelna i zato je važno iznijeti stavove o potrebi otvaranja još jedne scene, još jednog pozorišta u Sarajevu. Mi smo došli do granice kada ćemo morati prihvatiti pozorište kao prostor gdje se lično postavljaju pitanja društvu i gdje još uvijek ima prostora za umjetnost, što pozoriste udaljava od estradnih kompromisa, rubrika zabave i razonode. Oduvijek je osnovna svrha umjetnosti bila da ostvari ljepotu, proljepša i humanizira svijet.

                Teatar je umjetnost koja dolazi do istine igrom i radošću, ushićenjem i strašću. Siromaštvo našeg duštva se ogleda u svemu, tako i u teatru, nema ničega dovoljno, niti daski, niti reflektora, niti pozorišnih majstora, niti zanatlija, ali niti scenskih prostora koji mogu biti krov nad glavom umjetniku koji želi da stvara. Zbog svoje organizaciono-produkcione nemoći pozorište može pasti nazad u pozorište boljeg provincijalnog kvaliteta kakvog smo imali na početku 20 vijeka. Danas se u našim medijima ne  diskutuje, niti razgovara o umjetničkom teatru koji nas pita o svijetu u kojem živimo, koji nas tjera na razmišljanje i ne ostavlja ravnodušnim, u kojem aktivno sudjelujemo, barem tako da o onom što smo vidjeli mislimo i sljedeće jutro.

                Kažu da je pozorište najbolje ogledalo historijskog i kulturnog razvoja jednoga društva. Pitam se, što će kazati sutra historičar, teatrolog, komparirajući stvarne činjenice našeg društvenog razvoja i našeg pozorišnog repertoara pred kojim se postavlja komercijalni imperativ u broju prodanih karata ili ostvarenih sponzorskih prihoda. Naći će se u čudu! Jer, ili nije istina da je pozorište ogledalo društvenih zbivanja, ili mi pozorište živimo izvan tih društvenih procesa pa, prema tome, u neku ruku postajemo bespredmetni. Tko je tome kriv?

                Prvo, to su političari koji budžetskim rezovima izražavaju svojevrstan prezir prema visokoj kritičkoj kulturi, doživljavajući teatar kao intelektualni snobizam i elitizam kojem se priklanjaju samo odabrani. Naš teatar je preživio te udare, nepogode i nesreće pokazujući nevjerovatnu vitalnost da zadrži poziciju duhovnog utočišta za različite društvene slojeve, ovisno o afinitetima te o temama kojima se bavi.

                Drugo, umjetnička vodstva naših teatara koji su, tražeći pomoć na sve strane kao davljenici, te gubeći orijentaciju, povukli za sobom gledaoca u onu vrstu pozorišta, koje bježi od današnjice, podražavajući ono što nije ni idealni cilj poštenog i posvećenog umjetnika. Iz pozorišnih ustanova sa čijih dasaka treba da se čuje borbena riječ pobune ili stihovi velike literature, širi se duh malograđanštine i stila koji je zastario nekoliko decenija. Zašto? Jer to puni kuću, jer to navodno želi publika. Dakle, umjesto da mi vodimo i njegujemo “idealnog gledaoca”, mi se podvrgavamo “navodnom” ukusu tog faktora, koji je bez našeg vodstva u pitanjima ukusa neorijentiran.

                Teške su to riječi, svjestan sam toga, ali iz mene govori umjetnik koji je željan progresa i koji želi i u takvoj kući kao što je pozorište slijediti razvoj i zbivanja, koja možda nisu bila nikad bujnija i bučnija. Naša velika životna napetost čezne za eksplozijama koje mogu doći samo u naprednim umjetničkim ostvarenjima današnjice, na svim područjima umjetnosti koje sačinjavaju kompleks pozorišta.

                Netko će možda pomisliti: ovo je neki zagrijani avangardista – zanesenjak, koji negira svu našu kulturnu baštinu. Ne. Ja poštujem sve vrste pozorišne umjetnosti, ali mišljenja sam: svaka na svoje mjesto. Domet našeg pozorišta je danas svakako veliki, ali ne vjerujem da je moguće donositi istinska ostvarenja repertoara na liniji npr.  Hasanaginica – Smrt trgovačkog putnika. Ako se nađu bilo kakve mogućnosti, a mislim da bi se mogle naći, otvorimo drugu kuću kojom bismo pružili šansu na novoj sceni, da mladi umjetnici vjerujuju kako njihova budućnost ovisi o njihovom daru i radu, da mogu istraživati scenski jezik, radikalno propitivati klasiku i tradiciju, pokretati forme koje su embrion u našem teatru poput plesa, fizičkog ili muzičkog teatra.

                Podijelimo repertoar i ostavimo svakom njegov razvoj u planskom ostvarivanju da Sarajevo postane kulturni centar, jer imamo umjetničkog potencijala, imamo ideje, naposlijetku svoje umjetničke snove i nadanja, to nam pravo niko ne može oduzeti. Pod opsadom smo igrali predstave, punili dvorane pokazali da je pozorište važno kao život, da je amblem i civilizacijski stub jedne sredine, Sarajevo je danas već sigurno toliko jako da apsorbira više pozorišnih kuća. Malo je gradova u svijetu koji mogu reći da se u ratu rodio jedan novi teatar kao što je SARAJEVSKI RATNI TEATAR, na čijoj sceni mi danas nakon 54 godine postojanja Festivala MESS, u godini velikih jubileja važnih za istoriju Bosne i Hercegovine, pokrećemo inicijativu za otvaranjem nove scene, “MESS teatar”.

                Svojim produkcijama, umjetničkim dometima, bogatom istorijom, umjetnicima koji su stvarali i sarađivali sa Festivalom MESS,  osvojenim međunarodnim, regionalnim i nacionalnim nagradama, to je logičan slijed da imamo još jedan teatar koji je drugačije produkciono postavljen kao otvorena kuća, novo pozorište, bez stalnog ansambla, otvoren da imaginacija i kreacija budu jedini kriterij i vrijednosni sud. Ako iz objektivnih ili materijalnih razloga to nije moguće, pristupimo opsežnoj diskusiji i opredijelimo se za pozorište koje zazire od bilo kakvih kontrola i proizvodnje repertoara, već, naprotiv, da diverzijom svog autorskog rukopisa smiono i odgovorno uđe u polemiku sa nedodirljivim mitovima današnjice koje nam ovo nesigurno i teško vrijeme mogu učiniti smislenim i snošljivim. Bolje najtežim žrtvama, nego koncesijama i kompromisima. Kompromis pod svaku cijenu ne može biti odraz revolucionarne umjetnosti, a gubitak borbenosti i perspektive najveća je tragedija svakog umjetnika.

Jurislav Korjenić, reditelj, osnivač Kamernog teatra 55 i Festivala MESS, “Oslobođenje”, 1955.  godine

Dino Mustafić, reditelj, obnovitelj Festivala MESS, Sarajevo, 2014. godine