Da li je Adornova negativna dijalektika dijalektika oslobađanja?

Povezani članci

• Premijerna izvedba Vivaldijevih Godišnjih doba na Boračkom jezeru u organizaciji Hercegovina Lodges
• Otvorenje izložbe u povodu 100 godina od rođenja Zije Dizdarevića
• ANGAŽIRANI DRAMATIK
• FESTIVAL MESS JE SUŠTINA I SRŽ BH. I REGIONALNOG TEATRA
• Prilozi za Karahasanovu poetiku
• KARMINE ZA CHARLAMU

Jedan čovjek koji je snagom što pobuđuje divljenje preživio i Auschwitz i druge logore, reče, s jakim osjećanjem, protiv Becketta: da je bio u Auschwitzu pisao bi drugačije, naime pozitivnije, s onom rovovskom religijom preživjelih. Taj je čovjek u pravu, no ne na način na koji to želi: i Beckett i svatko tko bio još zadržao neku vlast nad sobom , bio bi tamo slomljen i vjerojatno prisiljen na to da širi onakvu rovovsku religiju, kakvu taj preživjeli izražava riječima kako želi ohrabriti ljude: kao da je to stvar kakve duhovne tvorevine…

Negativna dijalektika, Beograd 1979,  u prevodu Nadežde Čačinović-Puhovski i Žarka Puhovskog, str. 299 ff.

Negativna dijalektika naslov je glavnog djela Theodora W. Adorna iz godine 1966., a citirani se tekst nalazi u njemu pod štihvortom «Metafizika i kultura».

Zna se što dijalektika u Hegelovom smislu znači: za jednom tezom (za lošim mirom, recimo) slijedi antiteza (recimo rat) te se onda iz tog razvija sinteza koja tezu potvrđuje na višoj razini (u našem primjeru dakako bolji mir). Hegelova svjetskopovijesna perspektiva je perspektiva napretka čovječanstva i duha u skladu s pravilom dijalektičkog trokoraka.

Nakon prva dva svjetska rata, nakon fašizma i staljinizma, nakon miliona mrtvih na bojnim poljima, u logorima i civilnoj pozadini hegelijanski bi optimizam morao djelovati «afirmativno». Ovaj svijet, ovo cijelo trebalo bi možda biti ono istinito? Ne, kaže Adorno, cijelo je neistina.

Time dijalektika postaje negativnom. Ona više ne želi ka sintezi već putem konkretne negacije dalje od nje. Snaga cijelog koja u svemu određenom, u svakom individuumu uvijek već djeluje po Adornu ga negira, želi ga potčinjavanjem izjednačiti. Otud valja, protiv tijeka povijesti i ekspanzionističkog bijesa sistema, stati na stranu u najunutarnjijem ugroženog pojedinca kao i općenito onog što nije identično sa bilo kakvim općim – upravo neidentičnog. Istina se može naći samo u njemu, u onom što se razvija s one strane zatočenja od strane pojmova i ideologija. Svoje porijeklo i svoje mjesto istinski humana etika može naći samo u njemu.

Linija otpora što se ovdje skicira čini se dovoljno očiglednom. A ipak u velikoj mjeri vodi u nesporazum. Ona sugerira da je put negativne dijalektike put bezuvjetne solidarnosti s individuumom u cilju prouzrokovanja jednog boljeg, čovjeka dostojnog društva. To je pak varka. Uzmemo li ozbiljno Adornovu negativnu dijalektiku, onda nikada nećemo izaći iz stadijuma kritike – delegitimiranja i dekonstruiranja postojećeg. Dokle uopće još budemo u stanju identificirati neki individuum, u njemu je «snaga cjeline», loše cjeline, već djelatna.

Egzorcizam identiteta se kod Adorna okončava tek s one strane svake «mogućnosti identificiranja» i time s one strane svakog pojma. Na ovoj osnovi možemo samo blamirati – kritizirati neistinito na «identičnom» – ili ćutati. Nema tu nikakve utopije nekog boljeg društva, pogotovu ne praxisa koji bi mu mogao doprinjeti. Adornova dijalektika zabranjuje slike.

Politika ove dijalektike može biti samo čisto negativistička ili se negativno disponirani dijalektičar politike općenito kloni. On tada zahtijeva okret od spoljašnjeg te skončava pri unutarnjoj isposničkoj ćeliji. To je, dakako, ono što, iako u ovom posebnom slučaju može biti najbolje, ostaje da se uradi, a ne put ka solidarnom oslobađanju od društvenog jada. To je držanje o kojem Samuel Beckett piše sjećajući se jednog dobrog djela koje je htio učiniti nekoj životinji (a koje je za posljedicu imalo bijednu smrt bića za kog se brinulo): «Mračna slutnja da možda ipak sve nije bilo tako kako je trebalo biti. Da bi bilo bolje da umjesto svog dobročinstva nisi učinio ništa…»

Način na koji se Adorno zauzima za individuum ne smije se zamijeniti s načinom na koji to čini onaj koji je preživio Auschwitz. Ovaj ljudima hoće dati nadu. Užas je doživio na vlastitoj koži, vidio je ljude upetljane u ono najgore. Ali on je doživio kako su se pod uvjetima najgoreg terora i najdubljeg ponižavanja, čak u pogledu na gasne komore kod žrtava i, makar i rijetko, kod počinilaca pokazivale ljudske vrline: sućut, pravednost, spremnost na žrtvu, odvažnost, ljubav, zajedništvo.

Otud sada preživjeli vjeruje da je čovjek u svakom slučaju sposoban za dobro; i da stoga mora biti također sposoban izgraditi jedno bolje društvo: društvo bez nacionalne i religijske mržnje; društvo u kojima jedni ne vladaju drugima već u kom se sloboda pojedinca, onoliko koliko se da uskladiti sa slobodom drugih, cijeni i štiti. Preživjeli vjeruje da je to poruka koju on smije donijeti svome svijetu i svijetu nakon njega – poruka unatoč svemu.

Adornova je reakcija na to, sasvim u smislu njegove negativne dijalektike, najprije pejorativni izraz «rovovska religija preživjelog». Time se stvar upravo rješava. Filozof grdi kao «religiju» ono što preživjeli kao rezultat svojih iskustava (što ih, zna Bog, nije dobrovoljno tražio) rado hoće saopćiti i time ohrabriti. Ova je, to tekst bez ženiranja kaže, posljedica tog što je preživjeli, ako bi njegova senzibilnost ikad makar i približno dosegla onu umjetnika Becketta, «slomljen» logorskim terorom.

Vjerujemo li negativnoj dijalektici, s preživjelim se dakle moralna pitanja uopće ne daju kompetentno diskutirati. Optimist ima pravo, ali na drugi način, kada kaže: njegova je nada bez istinosnog sadržaja jer je rezultat potiskivanja u osnovi nepodnošljive istine koju reprezentira Auschwitz . Samo je tako, samozaslijepljenjem, opstanak bio moguć. Ova dijagnoza Adornovu primjedbu po kojoj snaga s kojom je jedinka preživjela koncentracione logore (Vernichtungslager) «pobuđuje divljenje» stavlja pod čudno svjetlo: nije li to bila snaga loše cjeline bez koje ne bi bilo umicanja? Ne leži li zec u umicanju?

Ne želeći ovdje optirati za Hegela, mora se ustvrditi da Adornova dijalektika ima veoma usku, naime estetičku osnovu. Centralna tvrdnja estetike koja slijedi Negativnu teologiju glasi: funkcija je umjetničkog djela iskazivanje neiskazivog. U skladu s time umjetnik pokušava da pojmovno nepojmljivom, dakle istinski individualnom, pomogne da se dočepa forme i izraza.

Odatle nikakav put ne vodi k političkom dijalogu, dakle pitanju kakva bi trebala biti etika dobrog društva. Putem dijalektičke teorije neidentičnog kao jedino istinitog takav je dijalog postao nemoguć. Svaka politička etika mora pretpostaviti barem jedan identitet: onaj praktično umnog kolektiva.

Odnoseći se prema svim pokušajima da se iskobelja iz bijede dosadašnje povijesti i čovječanstvo na moralno višoj razini etablira kao solidarno cijelo, Adornova dijalektika principijelno kvari igru. Cijelo na zemlji ne da se spasiti – «nakon Auschwitza» . Zauzimanje za individuum, što se Adornu ipak smatra najhitnijim, to čini krajnje oskudnim. Jer ko se želi angažirati za potlačene, eksploatirane, siromašne i gladne ne može to čini bez konstruktivne ideje jednog drugog društva i bez pozitivnog stava spram mogućnosti njenog realiziranja. Govoreći s Adornom: – bez rovovske religije preživjelog!

S tvrdnjom da bez vjere u mogućnost realiziranja humanog društva i vjeri u oslobođenje jedinke nedostaje svaka osnova ne donosi se još nikakav sud o univerzalnoj depresiji što ju je Beckett umjetnički oblikovao. Utoliko kod optimiste kojeg Adorno kritizira odista postoji zabluda. Beckettove drame i pozna djela ne kruže oko čovjekovog političkog već oko metafizičkog položaja.

 Čekanj na Godota nije nikakvo društveno stanje. Protiv tog što je Bog odsutan upravo najliberalnije društvo najmanje može učiniti. Čovjeku se čini da Božiju prezenciju, površno gledano, danas ćuti prije svega u zemljama sa totalitarnim političkim režimom, tamo gdje se ljudska prava vrijeđaju i preziru kao karakteristikum zapadne dekadencije.

 S kraja Beckettovog proznog djela Društvo u kom se autor zabavlja sa sobom i svojim stopalima, imenuje se utopija koju je moguće doseći: «Sam.» U Beckettovom društvu postoji samo jedan jedini: Beckett kao neiskazivi individuum koji se razrješava ili se već razriješio svih pojmovnih relacija. A to je, strogo uzevši, Adornov ideal.

 S one strane svake posredovanosti zajedničkim pojmovima, pretpostavkama i konvencijama svako je od nas «razriješen» – razriješen pak na način koji se ljudima koji s drugima svoj život žele smisleno oblikovati mora učiniti beznadežnim: konačno sam…

Prijevod: Dr. Samir Osmančević

 Filozofija.net