Cioranovo tumačenje pada

Izdvajamo

• Život i jeste ta nestrpljiva težnja ka padu, ka obeščašćenju djevičanskih samoća duše putem dijaloga, iskonska i svakidašnja negacija Raja.

Povezani članci

• “PISCI, RATNI PORTRETI”- Izložba fotografija Milomira Kovačevića Strašnog
• Istinomjer – prva bosanska članica Međunarodne mreže organizacija koje se bave provjerom činjenica
• Jurišić: Borim se za istinu o agresiji na moj grad i državu
• GRAND-PRIX 57. MESS-a ZA PREDSTAVU “PET LAKIH KOMADA“
• Ne znam liječi li film rane, ne znam, ili ih otvara
• Jedan, dva, tri, četri – izgubljeni

Foto: oddman.ca

Čovjek bi trebalo da osluškuje jedino sebe u beskrajnoj ekstazi nesaopštljive Riječi, te da iskiva riječi za svoje čutnje i stvara zvučne akorde onako kako mu se kad prohtije. Ali, on je vaseljenski brbljivac; on govori u ime drugih; njegovo JA voli prvo lice množine. A onaj ko govori u ime drugih vazda je prevarant. Političari, reformatori i svi oni koji su našli kakav opšti izgovor – varalice su. Jedino laž umjetnika nije potpuna, jer on izmišlja samo sebe.

Svako je od nas rođenjem donijeo izvjesnu količinu čistote, kojoj je bilo suđeno da se izopači u dodiru s ljudima, kroz ogrešenje o samoću. Jer svako od nas čini sve što može samo da ne bi ostao prepušten samome sebi. Bližnji nije neizbježnost, već zamka pada. Nesposobni da sačuvamo čiste ruke i neiskvarena srca, mi sebe skrnavimo tuđim iznojavanjima, valjamo se po blatu, željni gadosti i lakomi za kugom, jednoglasno rokćući u brlogu. I kad počnemo da sanjarimo o morima pretvorenim u svetu vodicu, već je odveć kasno da zaplivamo, – prevelika iskvarenost sprečava nas da u njih zaronimo: isuviše je svijet opustošio našu samoću; tuđi tragovi na nama postali su neizbrisivi.

Od svakolikih živih stvorenja jedino čovjek budi postojanu odvratnost. Zazor što ga izaziva životinja prolazan je; on ne dozrijeva u mišljenju, dok bližnji opsjedaju naša razmišljanja, prodiru u mehanizam naše ravnodušnosti prema svijetu da bi nas učvrstili u odbijanju i nepristajanju. Posle svakog razgovora, u kome istančanost odaje stupanj jedne civilizacije, kako da ne zavapimo za Saharom, kako ne zavidjeti biljkama ili beskrajnim monolozima životinjskog carstva?

Ako je tačno da svakom riječju pobjeđujemo ništavilo, mi time, takođe, sve dublje potpadamo pod njegovu vlast. Umiremo srazmjerno broju riječi koje razbacujemo svuda oko sebe… Oni koji govore nemaju tajni. A svi govorimo. Izdajemo se, krčmimo dušu; svako se, kao dželat neizrecivog, upinje da uništi sve tajne, počev od sopstvenih. Nađemo li se s ljudima, tada se zajednički uništavamo jurišajući prema praznini, bilo time što razmjenjujemo ideje, bilo što se ispovjedamo ili spletkarimo. Radoznalost je izazvala ne samo prvi pad, već i bezbrojna svakodnevna posrtanja. Život i jeste ta nestrpljiva težnja ka padu, ka obeščašćenju djevičanskih samoća duše putem dijaloga, iskonska i svakidašnja negacija Raja.

Čovjek bi trebalo da osluškuje jedino sebe u beskrajnoj ekstazi nesaopštljive Riječi, te da iskiva riječi za svoje čutnje i stvara zvučne akorde onako kako mu se kad prohtije. Ali, on je vaseljenski brbljivac; on govori u ime drugih; njegovo JA voli prvo lice množine. A onaj ko govori u ime drugih vazda je prevarant. Političari, reformatori i svi oni koji su našli kakav opšti izgovor – varalice su. Jedino laž umjetnika nije potpuna, jer on izmišlja samo sebe.

Izuzmu li se tonjenja u nesaopštljivo, i govorni zastoji koji dolaze iz nijemih, neutješnih, uzbuđenja život je tek pusta dreka u prostoru bez kordinata, a vaseljena – geometrija pogođena epilepsijom.

Iz knjige: Kratka istorija raspadanja

Priredio: Radomir Lazić

fenomeni.me