Cafe Nostalgia ili kako je Evropa postala Europe

Povezani članci

• Odvedi danas jedno dijete u teatar
• Svetislav Basara: Genius Loci
• Ljubljanska banka: Hoće li Slovenija uspjeti ponovo diskriminirati štediše iz Hrvatske i BiH?
• Finsko pitanje u BiH
• BiH je treća najbogatija zemlja u Evropi po raznolikosti živog svijeta
• STVARNO, „… ŠTA ĆE BITI S NAMA“?

“U svakoj provinciji bivše Austro-Ugarske nalazi se po
jedan hotel s imenom Evropa, kao topos neke nejasne
čežnje za svijetom u kome nas nitko ne priznaje niti
prihvača. Sarajevska Evropa bila je mjesto na kome
su na neki način potajno promicali ostaci krhke
aristokratske tradicije u sivilu socijalističkog
hotelijerskog egalitarizma.”

Najpoznatiji sarajevski hotel Holliday Inn svoju slavu stekao je u proljeće 1992. godine, kada su s njegovih prozora ispaljeni prvi pucnji na demontrante koji su se pred bosanskim Parlamentom bunili protiv nacionalizma i rata, sluteći nadolazeću katastrofu. Karadžičevi snajperisti imali su zadatak da tu otpočnu kavgu i posiju strah, a cijeli događaj prenosila je televizija. Oko žute kocke sarajevskog hotela zavrtjela se tad spirala užasa, koja če zgroziti sav moderni svijet, a citronžuta hotelska zgrada, rad sarajevskog arhitekta Ivana Štrausa, postat če simbolom opsade i stradanja. U dugom televizijskom prijenosu gledali smo uživo početak rata, samo nekoliko godina nakon trijumfa olimpizma. Tako je jedan bezlični i u suštini konfekcijski hotel hitro umarširao u svjetsku historiju.

Sarajevski Holliday Inn, dio tad buržoaskog američkog hotelijerskog lanca, izgrađen je uoči Zimske olimpijade i predstavljao je ponos socijalističkog rasta središnje jugoslavenske republike. U njemu se uoči rata skupljala novopečena privredna i politička elita, popularni pjevači i uspješni šverceri, a njegov tadašnji direktor Danilo Dursun važio je za modernog zapadnog menedžera, ma što to u to vrijeme značilo. Buduči da je izgrađen od armiranog betona, hotel je u ratu bio stjecište najvažnijih političkih i kulturnih događaja, kao i prilično sigurno sklonište stranim diplomatima i novinarima. U ovom je hotelu, između ostalog, osnivan PEN-klub, a tu su se održavali i historijski skupovi, uglavnom bošnjačke političke problematike i provinijencije. Kad smo več kod toga, nije nebitno napomenuti da se prije rata u hotelu nalazila i centrala Karadžičeve političke partije.

Međutim, Holliday Inn se nikad nije etablirao kao centar urbanog života. Taj je primat svakako nosio stari hotel Evropa, koji se nalazio u staroj gradskoj jezgri i koji je baštinio arome aristokracije u novokomponiranoj socijalističkoj estetici. Evropu, prvi sarajevski moderni hotel, sagradio je 1882. godine Gligorije Gliša Jeftanovič, zenđil Sarajlija, kako su ga zvali mještani. Zdanje je projektirao čuveni arhitekt češkog porijekla Karlo Paržik, a svečano je otvoreno 12. prosinca 1882. godine. Više od jednog stolječa Evropa je bila najugledniji sarajevski hotel, stjecište društvenog i kulturnog života grada. Priča o Evropi tipična je za sve kaurka čorsokake, pogotovu ove na jugu.

U svakoj provinciji bivše Austro-Ugarske nalazi se po jedan hotel s imenom Evropa, kao topos neke nejasne čežnje za svijetom u kome nas nitko ne priznaje niti prihvača. Sarajevska Evropa bila je mjesto na kome su na neki način potajno promicali ostaci krhke aristokratske tradicije u sivilu socijalističkog hotelijerskog egalitarizma. Njegov vrtni restoran, potom Night club Plavi podrum, a nadasve Bečka kavana, bijahu mjesta gdje se njegovala izumrla kultura kuglofa, saher torte i abažura.

Evropa je bila daleki eho austrougarske hotelijerske kulture. U toj bečkoj kavani sjedili su za svojim Stammtischima znameniti Sarajlije, filozofi, novinari i pisci i tu raspredali svoju usmenu književnost, koju je vrijeme več pomelo nemilosrdnom metlom. U hotelu su se, rekli smo, posluživale bečke slastice, apfelstrudel i sahertorta, a njegova Bečka kavana bila je neka vrst intelektualne agore, dok je Plavi restoran ugoščavao mlade ljubavnike što su padali u trans uz zvuke glasovira i starogradske pjesme.
U hotelskoj kavani na trščanim Zeitungstaenderima, sječam se, visili su sarajevski dnevni listovi Oslobođenje i Večernje novine, a zidovi su bili ukrašeni tapetnim motivima šenbrunskih i secesionističkih enterijera. Hotelska vrtna kavana nalazila se na prostoru nekadašnjeg Tašlihana, a nakon Drugog svjetskog rata hotel je s istočne strane nadograđen jednim modernim krilom, koje nije bitno remetilo strukturu staroga zdanja.

Hotel Evropa bombardiran je i zapaljen u travnju 1992. godine. Pjesnik Miljenko Jergovič svjedoči kako se tada u hotelu obrela grupa kineskih turista, koji nisu mogli pojmiti što se tu uopče zbiva. „Ti Kinezi“, piše on, „posljednji su stranci koji su vidjeli Evropu u njezinoj ljepoti i ozbiljnosti, taj najljepši sarajevski hotel i spomenik dvadesetog stolječa kroz koje je promarširalo, protrčalo i prošetalo sve i svašta da bi na kraju, posljednjeg prolječa njezinog europskog vijeka, u prah i pepeo otišlo sve ono gospodsko iz kratke povijesti naših života.“

Nakon rata bilo je više pokušaja da se hotel obnovi, a pri jednom takvom poginuo je radnik, na koga se srušilo ruinirano hotelsko dizalo. Hotel je privatiziran 2006. godine od strane firme Astrea, a projekt rekonstrukcije napravio je sarajevski arhitekt Sead Gološ. Konačno, u prosincu 2008. godine hotel je ponovno otvoren, ali sad kao nešto sasvim drugo.

Ništa osim fasade nije podsječalo na nekadašnji austrougarski timbre: pregrađeni su stari hotelski prostori, umjesto crvotočnog secesijskog mobilijara u prostor su nasilno importirane šljašteče talijanske garniture, a pola vanjske fasade obloženo je smeđim staklom, tako da zdanje sad više sliči na kakav modni megastore, nego na sto godina star hotelijerski objekat. U skladu sa skorojevičevskim trendovima hotel je promijenio i ime – sad se zove „Europe“, baš kao da se nalazi negdje u Pensylvaniji a ne u srcu drevne Baščaršije.

Pod parolom „Legenda je ponovno brođena“ ovih dana je otvoren obnovljeni, u ratu srušeni, sarajevski hotel Bristol. Nejasno je po čemu je taj hotel „legende“ osim, eventualno, po činjenici da je njegov nočni bar Carmen bio jedno od rijetkih mjesta u gradu gdje smo mogli gledati striptiz, umjetnost svlačenja. Sječanje na Halidu Holliday, čuvenu striptizetu iz Bristola, koja nam je otkrivala najskrovitije čari ženskoga tijela i danas mojoj generaciji navlači blagi smiješak na lice. A tko bi mogao zaboraviti i Barišu Staniča, čuvenog izbacivača i Halidina zaštitnika, koji je po struci bio odvjetnik, a čiji je otac bio sudac tadašnjeg republičkog ustavnoga suda?

Spokojni u našoj socijalističkoj bajci, uživali smo taj kapitalistički porok – uz gutljaje prvog domačeg šampanjca gledali umjetnicu koja se uz ritam muzike polagano skida. U obnovljenom hotelu danas ne samo da nema striptizeta, več je iz njega protjeran i alkohol. Hotelski interijeri i sobe uređeni su u maniri pozlačenog mesinga i baldahina, sve u skladu sa uzusima daleke pustinjske zemlje. Bogati biznismen iz Saudije što je kupio zgradu očito ne mari za naše navike i sječanja. Tako se u grad polagano uvlači jedna nova običajnost, neprimjerena našem vremenu i prostoru, niti evropskim tradicijama, rugajuči se našim uspomenama.

Bristol je sagrađen krajem šezdesetih, u vrijeme početka emancipacije središnje jugoslavenske republike. Smješten u novom dijelu grada, bit će zaobilažen od starih Sarajlija, ali jedno vrijeme i stjecište socijalističke elite, crvene buržoazije, kako smo tad govorili. Još dok bijah gimnazijalac gledao sam na televiziji kako su u Bristolu nove godine dočekivali tadašnji komunistički velikaši i glavešine sa svojim, u skupocjene bunde odjevenim, bucmastim drugaricama. Ali, u godinama prije rata njegova se ugledna klijentela osula i preselila u Holliday Inn, tako da je hotel, buduči da se nalazio izvan gradskog centra, postao idealno mjesto za ljubavne noči i bračne nevjere.

Hotel Bristol na neki način ušao je i u povijest književnosti. Dugo godina, naime, kao šef hotelske recepcije radio je pjesnik Tomislav Obradovič, koji je svojim kolegama piscima besplatno ustupao hotelske sobe za ljubavne avanture, ili davao veresiju za neplanirane bekučničke konake. Sa Obradovičem sam dugo godina bio dobar drug, ali ga nisam viđao u godinama uoči rata. čuo sam da je umro nakon samog početka ratnog vrtloga, negdje u Hercegovini.

Tako bi se završila priča o starim sarajevskim hotelima. Nakon rata u gradu su izgrađene desetine novih, malih i velikih, udobnih, ugodnih, skupih i jeftinih. A one drevne u kojima si ti živio i disao naseljavaju sad neki novi ljudi, nesvjesni da si ti jedini stvarni vlasnik tog mjesta u kome se desio smak svijeta. Ti, ispred čijih očiju danas prolaze nevidljive sjene žena i muškaraca zamaklih kroz kapije smrti i zaborava.