Bronzano lice Alekse Šantića i komšije sa Carine

Povezani članci

• Mina Imširović: KAD UDARNA IGLA JEZIKA SABIJE RIJEČI U PUCANJ
• Poetsko veče slikarice i pjesnikinje Zijade Zekić: “Pokloni Ljubav i Dobrotu”
• Vijeće ministara ocijenilo stanje u BiH složenim i delikatnim
• Hana Bajrović: Srebrenica je ožiljak naše civilizacije
• Ćurak: Glavna pretnja BiH nije islamizam, već nacionalizmi
• Izložba koja razbija predrasude o izbjeglicama

Foto. A.K.

Spomenik pjesnika Alekse Šantića za vrijeme rata, u ljeto 1992. godine je miniran, a ostaci bačeni u Neretvu.

Poslije rata članovi ronilačkog društva tražili su u Neretvi, sve do ispod Lučkog mosta, ostatke biste, ali bez uspjeha. U međuvremenu, 2004. godine, podignut je novi spomenik, djelo istog umjetnika – beogradskog skulptora Nikole Koke Jankovića.

Dvadeset godina poslije miniranja spomenika do Ismeta Kurta je došla vijest da negdje, “iza entiteskih linija”, na crnom tržištu postoji dio lica sa miniranog spomenika. Cijena je bila visoka, četverocifrena. Prevrtao je po rukama krhotinu, radostan kako će obradovati svog dragog komšiju sa Carine, Ratka Pejanovića (1944-2015), gen. sekretara mostarskog ogranka Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“.

Popili su kafu, a pri polasku Ismet Ratku dodade kesu sa dijelom Aleksinovog lica. “Šta je ovako teško, moj Isma?” – upita Ratko. “Pogledaj” – odgovori Ismet, uživajući u Ratkovom iznenađenju.

Ni jedan ni drugi od toga nisu pravili neki veliki događaj. To je bio samo običan, normalan, odnos među komšijama. Dio lica sa pjesnikovog spomenika Ratko je predao Muzeju Hercegovine i čuva se, nadati se je, u radnoj sobi Alekse Šantića u spomen kući Svetozara Ćorovića.

Spomenik je bio visok oko tri metra. Iz ugla ulaska metaka u lice spomenika – pogledaj sliku, vidljivo je da su “književni kritičari” pucali u već miniranog i mrtvog pjesnika koji je ležao na zemlji.

foto šg