Božica Jelušić: VODOMAR I DRUGO

Autor/ica 👤Božica Jelušić 26.5.2015. u 10:58

Povezani članci

Foto: Flickr

Povratak sa sprovoda: toliko ojađena, da bih mogla žvakati čičak, loćiku, mokru hrastovu koru, valjati se u koprivama, šibati leđa kupinom. Želim izvanjštiti bol i stati joj na kraj, ovladati njome, pobijediti. Prestrašan gubitak i nepravda, neprihvaćanje očitoga: da čovjeka “ne drži ni mjesto njegovo” i da smo maslačkovo sjeme na vjetru – putujemo, osipamo se, odlazimo i nestajemo…Pa ipak, bršljan vršlja u nebo, vrbe se omlađuju, rub šume kiti se bazgom, ljepšom od starinske toledo čipke. Okupana, prozračena, panorama je lijepa i nepotrošiva. Stravična ravnodušnost Prirode prema tako sitnom gubitku, kao što je jedan ljudski život.

Zec pretrči cestu, preskoči jarak kao odapeta strijela. Makovima od straha otpadnu latice. U mlječnom se žitu vidi nečiji krivudav korak, nemaran, skitalački. O, Bože, netko još ima vremena i troši ga na prave stvari….Gotovo utješno. Stalno učim o rasapu,stalno polazim školu strpljenja, ponavljajući gradivo na popravku. Narast će mi dlake u ušima, posijediti obrve: ostarjet ću, sjedeći među početnicima.Labud i labudica maze se usred močvare pod kosom kišicom, čuvaju jedno drugo, dok se još imaju. Tko nema nikoga nema ni obvezu, kuša svoju slobodu kao košticu neke voćke, lagano sumnjajući da je možda pomalo otrovna.

Sad želim da me se ništa ne dotiče u dubini, iznad uzdaha. Jedino bih da dobijem znak, da budem sigurna kako je duša otputovaloga na sigurnom, na zaštićenu mjestu, izvan pritiska, tjeskobe, prisile, izvan svakoga moranja. I tada ga vidim: vodomara na žici, poludragi kamenčić,okrhnut krizolit, kome su izrasla krila i šiljati kljun.Razumijem i mašem u mislima, olakšano prodišući. Zahvaljujem za još jedan poklonjen dan. Djeco moja, prijatelji, učitelji, zavičajnici, braćo, rekla bih da je ovo još jedna blažena odgoda. Možda sam ipak položila taj razred, ojačala za milimetar. Gaudeamus igitur….

Flora Green

Tagovi: Božica Jelušić