Božica Jelušić: Vladavina gomile, propast jedinke

Propast jedinke galopirajući je proces, na čijem kraju stoji batina s jednim krajem. Za drugi kraj hvataju se bezbrojne ruke, da bi što prije satrle dosadnu muhu zujaču i utišale sve što smeta unisonom glasanju na dvije note, čak i kad ono podsjeća na ovčje blejanje ili magareće revanje.

Tema s kojom se mučim zapravo je tako složena, da mi se ne da pisati u subotnje popodne, no iz iskustva znam da “poslije” ne postoji, pa ni za ovo neće biti vremena.Višekratno sam se dotakla te bolne točke u svojim kolumnama i feljtonima, no čini se da je fenomen neiscrpan i nepoderiv. Radi se o manipulaciji velikim brojevima i pojmom “većine”. Na tome je sazdan politički život, utjecaj Crkve,medijska propaganda i problem naših građanskih (ne)sloboda. Kad se operira velikim brojevima i famoznom VEĆINOM, to je tek korak do OHLOKRACIJE (Brodski) ili vladavine gomile, a što nikada u povijesti nije dalo ni jedan pozitivan ni neutralan ishod.

Postoje lukavi ljudi, mahom u nekoj političkoj ili upravnoj nomenklaturi, koji znaju da se rječju “većina” može zastrašiti i obeshrabriti najjunačkije srce. “Većina tako hoće, većina je izabrala, većina prakticira stanovitu vjeroispovijest, većina je protiv teorije evolucije, većina neće zdravstveni odgoj u školi, većina hoće skupi i nepotrebni referendum o nečemu već reguliranom zakonom, većina podržava naše povijesne konstrukcije, većina hoće jeftin i prazan tv-program, većina luduje za sportom i prezire kulturu, većina voli krezube i huškačke barabe, većina hoće kobasicu i neće Shakespearea, većina svoje favorite ne traži prema izvrsnima već sebi ravnima” i tako u nedogled. Na taj način rađaju se samozvani “pučki tribuni”, trgovci uvjerenjima, organizatori i animatori za ludinjave predstave, u rasponu od sajmišta do Sabora. Trpimo ih svakodnevno, štoviše, plaćamo i šutimo, u strahu da se bijes “većine ” ne okrene protiv misleće jedinke, budući da nitko ne želi sudbinu kukca pod huliganskom ili policijskom čizmom.

Ponekad mislim da famozna “većina”, anonimna gomila, koja navodno “stoji iza nečega”, nema pojma o satnici vjeronauka, o markićevskim hormonalnim ispadima, o reformama koje se u njihovu navodnu korist provode…Oni samo padaju na zapaljiv rječnik, proklizuju kroz fraze, guše se u logičkim besmislicama i blesavoj frazeologiji, i srdito odmahujući rukom, glasuju uvijek za iste, uništavaju osobnu i kolektivnu karmu. Tako je to, kad gomila vlada, i kad biti u većini automatski znači biti u pravu i na pravom putu! Grupnom je glavom lakše misliti, bez obzira na to, što je u njoj i prostor praznine znatno obimniji, a količina predrasuda raste geometrijskom progresijom.

Postoji i “rječnik za većinu” koji ljudi pohlepno gutaju, toleriraju, klimaju, prepoznajući se u formulaciji, koja se “upravo na njih odnosi”. Tako stanoviti ministar, poznat po demagoškom trtljanju, na seriozno i neutralno pitanje o promjenama zdrastvenog sustava, bezočno veli: “Mi ćemo pronaći sustav koji najviše odgovara HRVATSKOM ČOVJEKU”. Sjedim i ne vjerujem svojim ušima. Kakvom vražjem “hrvatskom čovjeku”? Postoji li “hrvatski pračovjek”, “hrvatski svečovjek”, pa (iš, vraže!) možda i “hrvatski nečovjek”, koji neće dobiti svoj zdravstveni sustav, jer ga nije zaslužio, budući da je samo glupi, ojađeni, pritisnuti “građanin” koji plaća doprinose?

Možda je trebalo reći da gomila u suštini ne vlada, već lukavci vladaju ohlokracijskim načinom, prividom gomile. Okoristili su se strahom, oklijevanjem i oportunizmom manjine, o kojoj jedan velikan veli da “biti u manjini ne znači nužno biti lud”, ali to nije svakome jasno. Propast jedinke galopirajući je proces, na čijem kraju stoji batina s jednim krajem. Za drugi kraj hvataju se bezbrojne ruke, da bi što prije satrle dosadnu muhu zujaču i utišale sve što smeta unisonom glasanju na dvije note, čak i kad ono podsjeća na ovčje blejanje ili magareće revanje.