Božica Jelušić: ORIGANO I BANALNE TRAVULJINE

Izdvajamo

• O civiliziranom ćemo životu nekom drugom prigodom, ako nas strpljenje posluži i sile unutrašnjega života podrže. Ima nade, budući da ništa nije vječno, pa i vladavina banalnih ima svoj logični završetak.

Povezani članci

• Krivosuđe
• JEDNA REČENICA (koja može promijeniti SAD i svijet)
• Dan posle smaka sveta – NS Koncert Godine
• Evo što je i čiji je pozdrav ZDS
• Novosadska promocija knjige “Smeh pod vešalima” novinara i dramskog pisca Radeta Radovanovića 17. marta
• Razgovor o romanu “Sjećanje šume” autora Damira Karakaša u Kamernom teatru 55

Ilustacija: I. K. Cipelice lutalice. ARS BARNAGOR, 20016.

Čitam tu kako je jedan naš trenutni vrhovnik i značajnik na upit novinarke o konkretnom problemu zapošljavanja po podobnosti, odgovori lakonski: “To je banalno pitanje”. Na mene to djeluje kao strašan “podizač tlaka” i gotovo da ne vjerujem svojim ušima. Em je prosto i otresito, em groteskno, kad vidiš tko to izgovara. Jer po definiciji, banalan znači “opći, svagdanji, običan, neznatan, prost, neukusan, otrcan”. I to ti veli čovjek koji je izabrao politiku za profesiju, a izvan nje nije učinio ništa da život onih s kojima dolazi u doticaj uzdigne iznad mjere otrcanosti, duhovne praznine i bijede, zatupljenosti, predvidljivosti i dosade. Niti je što izumio, niti autorski stvorio, niti se istakao na polju duha, već pliva u javnom akvariju kao “gojazni šaran”, uživajući što je relativno mlad dosegnuo svoj “plafon” u igri velikih političkih brojeva. Njegovi javni nastupi to bjelodano pokazuju: opširan, neodređen, samodopadan, poigrava se tuđicama kao ping-pong lopticama (bespotrebno), nadiže obrve kao lik iz ere nijemoga filma, ima ukočenu mimiku, nije dosjetljiv, nema smisla za humor, navodi na ČOVJEKA BEZ SVOJSTAVA, zamoran je i BANALAN do glavobolje.

Sjećam se jednog vatrenog perioda svoga života, kad je velika uvreda glasila: “Ti si kao i svi drugi”. Banalnost se nije opraštala, uzimala se kao mana od koje nema lijeka. Origano je originalan, sve su drugo travuljine, rekao bi jedan sada pokojni slikar, prilično incidentan i nepredvidljiv tip, mada nikako banalan. Dočim, jasno je da je banalnosti sve podređeno: Školski sustav, službena “matica kulture”, kampanje, komercijalni oglasi, javni ukus, mediji, televizijski program, glazba, životna filozofija i svjetonazor. Poslušnost, nezamjeranje, gušenje u kiču, grubost i prostaštvo, samo su javne manifestacije te beznadne banalnosti, protiv koje nitko ne diže glasa, već naprosto, ljudi tonu u tihu rezignaciju. Primjerice, kad na naslovnici neke petparačke novine, jedna “nacionalna ikona” puna problema i loših tekstova u svojim pjesmuljcima od pet filira, SAMA usisava vlastiti tepih, a novinar nas marno obavještava da je u “koroni izgubila 5 kg”. Zaista, ako to nije banalno, po kojemu dnu mi upravo stružemo i kakve to pomije gutamo, vjerujući da su hrana našemu životu?

Banalno, dakle. Ne, ne mogu odoljeti da ne umetnem Huxleya, s obzirom na područje odakle je taj glupavi odgovor doplutao. Evo: “A zašto bi se bilo koji domišljat i tankoćutni čovjek sramio što je raskinuo s politikom, to mu nije bilo jasno. Prljave spletke iza kulisa! Svjesno ili nesvjesno licemjerje u svakom obliku djelotvornog javnog govora! Magareća glupost onog beskrajnog ponavljanja jednih te istih besmislenih, suviše pojednostavljenih tvrdnji, jedni te isti nelogični argumenti i vulgarni ljudi, jedna te ista nevaljala prošlost i bestemeljna proročanstva i to je trebala biti čovjekova najuzvišenija dužnost! A ako se pak radije prikloni životu civiliziranog ljudskog stvora, trebalo bi da se srami”.

I tako, prestajem, idem kuhati svoj jednostavni objed, gledati reprizu Murdocha, odživjeti još jednu banalnu dionicu svoga trajanja, koju ne prihvaćam voljno, ali kao uredno građansko biće, priklanjam se razumu. O civiliziranom ćemo životu nekom drugom prigodom, ako nas strpljenje posluži i sile unutrašnjega života podrže. Ima nade, budući da ništa nije vječno, pa i vladavina banalnih ima svoj logični završetak.