Božica Jelušić: O, ta uska varoš….

Izdvajamo

• Živjeli su oni kojekuda, vidjeli metropola, znali koješta o mentalitetu i svemu pomalo, jedino mislim, uz svu lucidnost, da nisu mogli predvidjeti vrijeme skorojevića, snobova, diletanata i niotkudovića bez pameti, koji će Zagreb pretvoriti u kotu gdje bi ih bilo stid imati ulicu sa svojim imenom, te gdje će im i omiljenu klupu preoteti, da nemaju gdje počinuti i sastaviti dvije misli o tome kako slava svijeta prolazi a barbarski duh jača do kozmičkih dimenzija.

Povezani članci

• GLUMAC KOGA SU SVI VOLJELI
• Tomislav Karamarko u voljenoj stranci : Zajedno u kopanje grobova i prikrivanje kriminala
• Nema spasa ili Krist iz Ahmića
• Lisica
• Karikaturom kao novinarskim ilustrativnim žanrom protiv društvenih devijacija
• Renato Baretić: Narod koji ima ovakvu omladinu, ne treba brinuti za svoju budućnost

Foto: Sunčana Šešić Alvarado

Kako smo dopustili, uopće, da nam mjeru nametnu tipovi puni “nikogovićkog bezobrazluka” (Krleža), služeći se zaleđem politike i teorijom velikih brojeva? Neću vrijeđati njihova sela ni oskudicu iz koje dolaze, jer oni nisu krivi za komplekse, nedostatak formata, ništavnost tih osoba, spremnih na sve, da bi njihova bila gornja i da bi iza sebe ostavili “trag”. Došli su i čestiti ljudi iz krajeva raznih, samo su u tobolcu imali druge ideje i darove, ideale i mjeru po kojoj će ih poznati. No, hajdučko je i švercersko gnijezdo poslalo svoje “tiče” da nam iz zračne perspektive dobrano unerede grad, ciljajući na sve što o kulturi svjedoči.

Gledam onaj užas oko Matoševa spomenika, gdje su donedavna šumili starinski kestenovi, kao u mnogim europskim gradovima koje volim. Lako ih je zamisliti u Warszawi, Sibiu, Krumlowu, Pečuhu…samo ne u Zagrebu. U Zagrebu, koji je danas bogznačija prijestolnica, devastiran, poseljačen, betoniran, neoniziran, razdrljen kao rutava prsa blesavog đilkoša, bučan, zakrčen i kaotično prenakrcan po opančarskoj mjeri, jer njima uvijek nešto fali i nešto treba “pričuvati” za jatake, taj Zagreb, dakle, više ne može ugostiti ni othraniti ni pjesnike ni stabla ni građanske duše koje vole bilo kakav sklad.

Pretenciozni budalaši, duduci bez korijena, bez osjećaja hijerarhije, bez prave struke, sluganski opslužitelji koji ne propituju okolnosti ni razloge, učinit će sve da jedan grad koji je imao mitteleuropski štih, pretvore u “usku varoš” po mentalitetu, a groteskni diznilendski “megaprojekt” po količini najužasnijih spomeničkih, građevinskih i hortikulturnih sklepotina, koje je vidjelo naše stoljeće. Kako smo dopustili, uopće, da nam mjeru nametnu tipovi puni “nikogovićkog bezobrazluka” (Krleža), služeći se zaleđem politike i teorijom velikih brojeva? Neću vrijeđati njihova sela ni oskudicu iz koje dolaze, jer oni nisu krivi za komplekse, nedostatak formata, ništavnost tih osoba, spremnih na sve, da bi njihova bila gornja i da bi iza sebe ostavili “trag”. Došli su i čestiti ljudi iz krajeva raznih, samo su u tobolcu imali druge ideje i darove, ideale i mjeru po kojoj će ih poznati. No, hajdučko je i švercersko gnijezdo poslalo svoje “tiče” da nam iz zračne perspektive dobrano unerede grad, ciljajući na sve što o kulturi svjedoči.

I onda, nikom ništa, samo njima veliko Nešto. Naprosto, naša mlakost, slabost, nemoć i nedjelovanje, naša svedenost na ogorčeno mrmljanje i zgražanje, pokazuju njihov uspon u jasnom svjetlu. Pročitali su nas, prokljuvili, prošli su kao nož kroz maslac na putu do svoga cilja, da bi nam otimali trgove i štandove s cvijećem u korist garaža, da bi u bivšim knjižarama prodavali janjetinu i kobasice, da bi puštali cajke iz negdašnjih kulturnih klubova, da bi pišali pod stravičnim palmama i s čačkalicom u labrdi pokazivali svojim pajdosima i noćnim akrapima, gdje će oni jednog dana “izgradit onake mebodere, ko šta su ih Arapi satrli u Amer’ci”. Stvarno je dobro što Matoš više nije među nama. Ni Vjekoslav Majer, ni Krleža, ni ti neki ZAGREPČANCI, koji su davali ton vremenu, biljeg ulicama, tempo poeziji, vrijednost stilu i ukusu.

Živjeli su oni kojekuda, vidjeli metropola, znali koješta o mentalitetu i svemu pomalo, jedino mislim, uz svu lucidnost, da nisu mogli predvidjeti vrijeme skorojevića, snobova, diletanata i niotkudovića bez pameti, koji će Zagreb pretvoriti u kotu gdje bi ih bilo stid imati ulicu sa svojim imenom, te gdje će im i omiljenu klupu preoteti, da nemaju gdje počinuti i sastaviti dvije misli o tome kako slava svijeta prolazi a barbarski duh jača do kozmičkih dimenzija.