Božica Jelušić: O STARCIMA I PRAVU NA LUDOST

Povezani članci

• Franjo Habulin: Antifašizam nije nikakvo političko, nego ljudsko opredjeljenje
• Tomislav Klauški: Đuro Brodarac nije smio umrjeti prije nego se suoči sa zločinima
• Šezdeset godina od smrti Tina Ujevića
• Gradonačelniku Zagreba Bandiću počelo suđenje za korupciju
• Odgođeni pogreb
• VIKTOR IVANČIĆ: NAŠ KREŠO

Foto: Feri Lukas/Rex

Uredili smo ili uneredili ovaj svijet po mjeri svojih potencijala i ostvarenja. Pustimo sada da drugi u njemu pronađu miran kut, kamo ne dopire naša čangrizava mrzovolja i koji nismo “zapišali” u vlasničkim pretenzijama, utvarajući da je cijeli svijet naš i samo zbog nas stvoren.

Iskreno, ja bih bila veoma pristojna, obazriva i delikatna, kad ljudi oko mene ne bi bili bezobrazni, samoživi, egomanični i bez ikakvih realnih kriterija, u odnosu na same sebe i svoju poziciju u društvu. Ja zbilja znam vrijednost odgoja, etikecije, uljudnosti i popustljivosti, no na takve histerične ispade hektičkog “domoljublja”, na prebujale i egomanične “kreativitete” u kasnim godinama (kad više nema govora ni o kakvoj razvojnoj crti!) na dociranje i pametovanje s udaljenosti nekoliko hiljda milja, više neću uopće reagirati.

Ima nešto u onom provokativnom Yeatsovom naslovu ZAŠTO STARI LJUDI NE BI BILI LUDI?, pa mi to vazda izmami osmijeh i odobravajuće poklimavanje glavom, no držim da i ta vrsta popustljivosti ima granica. Budite ludi, “lepršavi”, inatljivi i naporni u svom dvorištu i svom kvartu, a kad puštate glas u javnost, pazite da ne naletite na neki tvrđi kamen: mogao bi vam se obiti o glavu. Hajde, dosta, perutavi i učmali stari ljudi! Nađimo neki zapećak da se izmrmljamo sebi u bradu, jer “glas koji odjekuje hodnicima”, svakako nije više naš, jedino smo to zaboravili primjetiti!

Starci, grčevito se držeći svojih predrasuda i deset puta retuširanih “istina”, kivni na prolaznost, frustrirani zbog neostvarenosti, uplašeni od neminovne nemoći i kraja, najljući su polemičari, vlasnici “genijalnih rješenja” koja nitko ne primjenjuje, oni su biološka iznimka, rudnik mudrosti, sive emenincije utjecajnih ljudi, oni su začetnici nečega tako velikoga, da će ih tek iduće stoljeće prepoznati i potvrditi. Kao da su svi TAGORE, koji je propjevao u 60-toj i došao do Nobela, TOLSTOJ koji je kapitulirao u zadnjoj rundi izgubivši svoje “tolstojanstvo”, kao da su genijalni stari DA VINCI ili žilavi stari vrag MAUROVIĆ, kao da mogu ući u taj model “iznimke”, umjesto da shvate da su baš oni ispali iz Slamnigove pjesme Evanđelisti koja veli: “Tri radna ljuda: gribler, plagijator, / I jedan pjesnik , zakučasti stari / Sa malo kose i još manje zuba, / A među njima jedan zvrkast mali, /Što sve je knjige prozreo od šuba…”

U tome je poanta: Jedan zvrkast mali zasigurno vidi svu tu bijedu meljave u prazno, trućanja i fraziranja, pumpanja ega i to bedasto praznoslovlje, koje baca sjenu i na one druge, normalne, koncilijantne, dobroćudne stare ljude, svjesne svojih mogućnosti i svoga mjesta. Upravo zbog toga dečka trebalo bi se koji put suspregnuti, “držati gubec”, odmjeriti reakciju i rečenicu, povući crtu i pustiti da javnost sama odredi što smo, gdje smo i koji smo. To, što smo eventualno bili i što smo danas u svojim nerealnim projekcijama, nikoga se ne tiče. Uredili smo ili uneredili ovaj svijet po mjeri svojih potencijala i ostvarenja. Pustimo sada da drugi u njemu pronađu miran kut, kamo ne dopire naša čangrizava mrzovolja i koji nismo “zapišali” u vlasničkim pretenzijama, utvarajući da je cijeli svijet naš i samo zbog nas stvoren.

Jer to bi zaista bilo ludo rasipanje energije i materije.