Božica Jelušić: NIŠTA OSIM GUBILIŠTA

Povezani članci

• PRIČA O KLIKERIMA
• Ustaše se vraćaju kući
• Bolesna društva imaju svoju istoriju bolesti
• Poluge moći u sustavu obrazovanja
• ORDENJE ZA ZLOČIN
• Sanja Modrić: Jak je hrvatski narod, jak kao konj,kada je mogao da izdrži vladavinu Franje Tuđmana

Mrakovi iz ljudske duše ne istjeruju se svetom vodicom, očigledno. Diluvijalno zvjerstvo, požuda, pokvarenost i krvoždernost, koja za rat nalazi “uzvišena opravdanja”, definitivno vladaju ljudskom sviješću, u svim vremenima. Raspela i zlatno prstenje, inkvizicijski “instrumenti” u potrazi za “istinom o grješnosti”, ratni bubnjevi, te spaljeno, mučeno, sasječeno i unakaženo ljudsko meso – postoji li neki drugi scenarij za “očuvanje naše civilizacije i naših vrijednosti”?

Nevoljkost za ustajanje. Rezultat prethodnog dana, odgledanog filma i pomisli na čekanja i procedure, koji slijede čim pomolim nos na ulicu. Zamor i zgađenost, jer se ništa nikada ne mijenja na bolje i jer javnost ne zna nigdje podići glas, kad mora elementarno ukazati na apsurdna i beskorisna rješenja životnih situacija. Kada će se ukinuti međužupanijske propusnice, hoće li biti tradicijskih ljetnih okupljanja, kakve sanitarne mjere trebaju za misu, a kakve za frizera i dimnjačara, tko će djeci upisati završne ocjene ako uopće nisu kontaktirali profesora i slali zadaće, koliko puta treba oprati tikvice iz plastenika a koliko puta banane iz prekomorskog uvoza, čija će djeca drmiti u vrtiću prije ljetnoga raspusta koji je na vratima, i sve takve suludosti, na koje nitko nije mislio, ali propisi su propisi i treba ih se pridržavati.

Čovjek sanjari da nekamo pobjegne, ali i tamo je, kažu, isto kao i kod nas. Cijela ta priča s koronom smrdi kao ukiseljene čarape. Nemamo više ni jednu temu, niti migrante, niti razrušen grad, niti neurotičnu djecu i usamljene starce, niti ranjenu prirodu i ogoljele šume, niti vrt u kome izbijaju prvi stručci povrća iz domaćega sjemenja (to je, kažu, zabranjeno). Ali iskreno, nije me briga ni za što “važnije” od ovoga, kao što me nije briga za beduljave poruke iz kompilacija zena, ayurveda, kvekera, trećoredaca i kršćanskih homilija o milosrđu i pokajanju, osobito nakon onoga sinoć, filma o Goyi i njegovu vremenu. Mrakovi iz ljudske duše ne istjeruju se svetom vodicom, očigledno. Diluvijalno zvjerstvo, požuda, pokvarenost i krvoždernost, koja za rat nalazi “uzvišena opravdanja”, definitivno vladaju ljudskom sviješću, u svim vremenima. Raspela i zlatno prstenje, inkvizicijski “instrumenti” u potrazi za “istinom o grješnosti”, ratni bubnjevi, te spaljeno, mučeno, sasječeno i unakaženo ljudsko meso – postoji li neki drugi scenarij za “očuvanje naše civilizacije i naših vrijednosti”?

Mi ćemo postati “bolji ljudi” poslije ove krize? Dajte, ne zavaravajmo se. Oprezniji, svakako, na novovjeke proroke i izbavitelje, na naše “karizmatične vođe” i njihovu prijetvornu retoriku! Batrgamo se u plićaku fraza, neuvjerljivoga cviljuganja, skučene ministarske i beamterske pameti, vučjih pretenzija i ambicija olinjalih arivista, dok zemlja tone prema siromaštvu, lošoj zdravstvenoj skrbi, trajanju zaliha i krajnjoj entropiji na svršetku priče. Hvatamo se za okrajke nečega što se nazivalo “kulturom”, upadamo u prijepore o jeziku, trabunjamo o duhovnosti. Potom dolazi neka pandemija, stvarna ili izmišljena, da nas malo prorijedi, dolaze orkani, potresi, klimatske promjene i katastrofe svih fela, da bi se ispunilo proročanstvo o “četiri jahača Apokalipse”, koje nam se, pravo govoreći, čini jedino realnim za opis onoga što vidimo, čujemo i doživljavamo. Jer čovjeku ne preostaje “nigdje ništa, osim gubilišta” i vrijeme je da to shvati.

Ako doista ne možemo ustati i ne nalazimo razloga za to, možda je to zbog topota kopita koji dopire do nas, a o čemu nikome ne možemo reći, od straha da nas ne spreme u ludnicu, još goru nego što je ova nevidljiva oko nas, i u nekim aspektima još konkretniju?