Božica Jelušić: HIMBA NA VRATIMA LIMBA

Povezani članci

• 21 gidišnjica izbrisanih
• Ubojice iz Klaićeve
• Ozren Kebo: Predavačko ludilo Đurđice Čilić
• Božica Jelušić: Neka o meni, mojim osjećajima i uspomenama govori moja poezija
• Boris Dežulović: Jedan od tisuću
• Četiri jahača hrvatske apokalipse

Foto: N1

Kao zadrti ljubitelji istine, himbu duboko i dosmrtno preziremo.

Ne znam poznajete li stariju hrvatsku riječ “himba”, čiji je korijen u glagolu “hiniti”, prenavljati se, pretvarati, glumatati, predstavljati nekome nešto, s nakanom da ga namagarčiš i učiniš budalom. Laž, prijetvornost, namještenost, usiljenost, neprirodnost, sve to ide uz himbu, premda vrlo često biva zakamuflirano slatkorječivošću, tobožnjom uglađenošću, visokim ciljevima i plemenitim nakanama. To je ono, kad te uvjeravaju da je crno zapravo bijelo (i obratno), da je tamo gdje si posijao repu niknuo mak, da je za tebe bolje čučati doma nego disati na svježem zraku, da su tvoji poslovi i emotivni angažmani nevažni prema veličini “sigurnosti nacije”, da tvoji izbavitelji danonoćno misle o tvom dobru, a ne o svojim sinekurama, te da si zapravo sretan, što ti žalosnjikavi provincijski puleni i kvazi-političari igraju besplatno svoj igrokaz zvan “kampanja za izbore”, premda bi mu naslov HIMBA PRED VRATIMA LIMBA mnogo bolje pristajao.

Ali da, trebalo bi to smisliti, pa tko bi onda raubao otrcane slogane, poruke na rubu jezičnog besmisla, fraze kojima je istekao rok, napušene budalaštine iz povijesne ropotarnice (uz što ide obvezatno tuckanje prstima po desnoj strani prsa, gdje stoluje srce!). Mislila sam da uopće neću o tome govoriti ni misliti, no naletjeh na neki hadezenjarski spot, između dvije reprize, pa rekoh, da vidimo gdje smo, jesmo li štogod evoluirali? Ma, vraga! Imaju manje kose i više umetaka, posijedili su i ublijedili, šišmišice se usiljeno smješkaju kao da ih je uhvatio facijalni grč, otupjeli beamteri hine “sjaj u očima” gledajući ukočenog Andrjušku (koji se ipak ne oblizuje, ne gestikulira i ne nadiže obrve, malo za promjenu!). Otužna skupina, posve nepristalih ljudi, kojima loše stoje odijela i koji ne znaju kamo bi s rukama, poput provincijskog ansambla na turneji, čija rutinska izvedba ne uspijeva izmamiti žuđeni pljesak, čak ni u opgraničnoj zabiti, gdje ljudi ne govore pravi hrvatski jezik.

A Limb se otvara, on je već progutao mnoge zabludjele dušice, opijene gvercom nacionalne euforije, i u njemu su pokajnici svih vrsta, svjedočeći ispravnost maksime da je “Put u pakao popločan dobrim nakanama”. I ti naši “vječiti početnici” brljaju i brbljaju, love se za paučinu, računaju na slabo pamćenje i brz zaborav, trenirajući nas da pjevamo kao lemuri na Madagaskaru u slavu “vječite Hrvatske”, u kojoj će idućih nekoliko mandata stolovati “jagari karijer, hypokriti i škudolisci”, što bi rekao Krleža. Dakle, himba traje, stvari se vrte i mala zemlja za velike prijevare trpi jer drugačije ne može i ne zna, a na šarlatane je navikla od stoljeća sedmog.

Pa, što smo onda htjeli reći? Ništa, apsolutno ništa. Mi zapravo o ovoj temi nipošto nismo željeli ni govoriti. Kao zadrti ljubitelji istine, himbu duboko i dosmrtno preziremo.