Božica Jelušić: BRIGE NA PAMETI

Povezani članci

• Mito Travar dobitnik nagrade Mak Dizdar
• Prosvjednici u Vukovaru skinuli dvojezične ploče sa zgrade Porezne
• Syriza i perspektive
• Amir Brka: DIJALEKTIKA TMINE; TODESFUGE
• Milijan Brkić von Solingen
• Zaboravite dojam – rezultat je svetinja

Ali zaista nisam ona ista, nisam upotrebljiva i po prvi put veselim se starosti, koja se ni u čije planove ne uklapa. Pa ako ovo na vratima, u odori doktora i policajca kuca Vrli novi svijet, molim da me zaobiđe u širokom luku, ostavivši me samu s mojim brigama i mislima. Sumnjam da bi ikoga od njih one mogle zanimati. 

Ako su mi samo brige na pameti, kakva je to pamet i čemu uopće služi? A jesu. Ne mogu to poreći, jer crne vrane mi lete po prostorima uma, i grakću i ljute me a nema načina da ih otjeram. Ne mogu više slušati o boleštinama, ne podnosim prijetnje, užasava me staklena pregrada između mene i svijeta, budući da sam, poput Indijanaca, uvijek vjerovala u vrijednost dodira. Nisam “masovni tip”, izbjegavam gomilu i u normalnim okolnostima, ali nenormala me baca u očaj i želim opet imati “svoje staro” na dohvatu i na raspolaganju.

U rubrici Uspomene vidim gdje smo sve bili prošle godine; kako su mi prijatelji poklonili rođendanski izlet u Pečuh, kako su “Đurđevčice” promovirale svoj album, kako smo u Hlebinama slavili Hrvatski Božić u obiteljskom i prijateljskom krugu….Ne može se ništa, ne postoji ništa, neizvedivo je, zabranjeno je, nezamislivo je, nebitno je. Zima je period involucije, što smo na vanjskom planu uvijek nadoknađivali ubrzanim ritmom aktivnosti, sumiranjima, zbrajanjima, sretanjima, planiranjima.Tako smo postizali ravnotežu, ma kako krhku, ali za nas bitnu i presudnu. Ova će zima, međutim, biti označena kao potpuni gubitak svakog ljudskog ravnovjesja.

Već sam rekla da se ne bojim ni bolesti ni smrti, već samo tog “poljupca Snježne kraljice” koji svaka nesreća i gubitak donose. Ljudi se udaljuju, hiberniraju, osjećajno zahiruju, pretvaraju se u strance, neki u poslušnike, drugi u ogorčene poricatelje, treći u solipsiste, četvrti u pacijente. Generalni je dojam da se klatno kreće između agresije i depresije, a “umjerenjaka” je najmanje, izbrojivo na prste. Neću moliti ni za kakvu pomoć, niti od bilo koga zahtijevati da prihvati moje stanovište. Brige na pameti, crnilo na paleti. Tu i tamo, stavim set ušminkanih sličica, vratim se prirodi, pišem nešto u Dnevnik odustajanja, da se ne zaboravi.

Ali zaista nisam ona ista, nisam upotrebljiva i po prvi put veselim se starosti, koja se ni u čije planove ne uklapa. Pa ako ovo na vratima, u odori doktora i policajca kuca Vrli novi svijet, molim da me zaobiđe u širokom luku, ostavivši me samu s mojim brigama i mislima. Sumnjam da bi ikoga od njih one mogle zanimati.