Bosna i Hercegovina – moja ljubav, impresija, inspiracija…

Povezani članci

• Projekcija filmova s NAFF-a u Pavarotti centru
• Silna energija za status quo
• Olga Lalić-Krowicka: MI
• Blago tebi, pjesniče
• NEVIDLJIVA BOLEST
• Nebojša Jovanović: Mostar je jedini grad u kome je nakon Milanovićeva posjeta bilo nasilja

Foto: sa otvorenja izložbe 23.11.2016. – Suvada Borić Šaćiragić, Vojislav Vujanović, fra Perica Vidić / foto Halid Kuburović

Izložba dr. sc. Suvade Borić Šaćiragić u Maloj galeriji Sv. Ante u Sarajevu

Ona ljubi svijet prirode jer u njemu nalazi svoje zbiljsko životno stanište, uvjerena da se njen svijet i ne razmeće ničim drugim nego neodvojivim međusobnim priklonjenjem. Priklonjenje i nije ništa drugo – do li ljubav! Sve što ona govori i sve što otjelovljuje na svojoj slici, ima jedinstveno značenje: ono je razvijena metaforika– Bosne. To nam omogućuje da, na kraju, kažemo da je pejsažno slikarstvo Suvade Šaćiragić Borić sazdano na dvostrukom kontekstu – kontekstu izoštravanja likovnog profila same umjetnice, i na kontekstu ljubavi prema Bosni, o čemu svjedoči i naziv ove izložbe: Bosna i Hercegovina – moja ljubav, impresija, inspiracija…“ 

Svijet, koji je slikarka Suvada Borić Šaćiragić oblikovala svojom slikom, jeste svijet ljepote, prirodni raspored stvari, koji je uspostavila božanska promisao svojom demijurškom moći stvaranja. To duboko korespondira sa njenim životnim opredjeljenjem: ona je doktor prirodnih znanosti kojima se bavi u svome svakodnevnom životu. Ona u otvorenoj knjizi prirode nalazi materijal za svoje likovno stvaranje, odabire predmete koji, svojom kontekstualnom paradigmom oblikuju motiv. Taj motiv ona otjelovljuje snagom komponiranja slike i odbirom bojenog faktora koji sadejstvuju među sobom, bude u njoj onaj stvaralački ego i prisiljavaju je da stane pred raspeto platno i – počinje stvarati svoj svijet, svijet lijepoga. Optimizam je zdravo tkivo njene filozofije ljepote i, ona ga, u obilju, rasprostire platnom, komponira ga u skaske, bajkovite magije kojima najprije udovoljava samoj sebi pa onda i nama koji se nađemo pred njenim svijetom.

Međutim, ono što zatičemo na njenim platnima, izloženim u Maloj galeriji samostana Svetoga Ante na Bistriku, u Sarajevu, Suvada nije komponirala rukovodeći se samo svojom stvaralačkom filozofijom, razlog je našla i u svome svakodnevlju, u vezanosti za prostor u kome obitava i za koji je vezana pupčanom vrpcom svoga rođenja, našla ga je u raskošnoj konfiguraciji svoje vezanosti za – Bosnu. U Bosni je našla one stvaralačke potencije kojima angažira svoj um i svoje cjelokupno biće da bi oblikovala u sliku svoje duhovne plime i oseke. I upravo u tome ona nalazi ono raskošje motiva kojima daje obličje na svojoj slici i zemlji Bosni vraća onu duhovnost koju je posudila od Bosne, vraća joj, toj Bosni, preoblikovani svijet žive bosanske datosti. Bosna je veliki postament na čijoj osnovi gradi svoje motive, novu vizualizaciju, skoncentriranu u prostor slike, sublimaciju onoga čime se Bosna razmeće u toj vizualizaciji kao božanskoj datosti.

Prva projekcija bosanskog bogatstva, transponiranog u slici, jeste rastinje koje se pojavljuje u nekoliko varijanti: na nekim slikama se nalaze stabla, osamostaljena ili u ansamblu, rasuta prostorom i uvijek data u nekoj gami topline zraka kojima bivaju obavijena, kao u nekom obliku predaha ili se vide kroz blagu izmaglicu. Na jednoj od ovih slika naslikana je usamljena breza sa krošnjom čiji su listovi preliveni zlatom rane jeseni. A iza nje se prostire panorama neke urbane sredine, postavljene poput kontrapunkta njenoj samotnosti i lirskoj mekoti. Na drugoj slici se nalazi osamostaljeni bor, dat u tonalitetu zgrudvane zelene boje. Svoju samotnost je smjestio u prodolu između dvije uzvisine u istom tonalitetu, a iza njega se pruža maglovito prostranstvo kojim se pojačava njegova usamljenost čiji je zov dat u teškoj gami, oprečnoj onome zovu kojim nam se oglašavala breza.

To su dva stanja između kojih je Suvada smjestila sve ono što je gradilo njen svijet. U taj svoj svijet ona priziva i druge oblike kojima se oglašava biljni svijet njene inspiracije. Posebnu stavku predstavljaju ansambli stabala, rasutih prostranstvom uzvijorene konfiguracije. Svako stablo ima svoj izvajani profil, svoju priču koja se smješta u njihovom podnožju, kao blaga tajna kojom nas priziva sebi. Jedna od najlirskije intoniranih slika sa ovakvim motivima, jeste slika stabala ispred kojih se raširio proplanak sa cvjetovima bijelih krunica, poput probuđenih visibaba. Na jednoj slici su predstavljena tri stabla, kao tri gracije, rađene snažnim i kratkim udarime kista, razvedenim na razne strane čime je prizoru dala izvjestan unutarnji dinamizam.

Umjetnica je dosta bogato nadahnuće nalazila u motivima sazdanim od zgusnutog šipražja koje se nudilo svojom neprozirnošću pa se na slici otjelovljivalo kao široka pjega iz koje su se oslobađali njihovi vrhovi obznanjujući unutarnji sadržaj njihove gustine. Šipražje prožeto kumulima magle ili providne izmaglice. U nekim od ovih slika slikarica se poslužila naglašenim stilizacijama pa, umjesto stabala, kao subjekata slika, oblikovala je bojeno polje sa prevaliranjem žute boje u čijem se središtu nalazi pjega crvenog. Često su ove slike sa biomorfnim motivskim sadržajima kombinirane i sa vodenim plohama da bi nekima od njih vodi dala ulogu vizualnog subjekta.

I bilju, onom livadskom, koje se, u doba svoje zrelosti, transponira u cvjetne bulke, sa krajnjim koncentratom lirskih zanosa Suvada je dala dovoljno prostora u strukturiranju svoga likovnog svijeta. Na jednoj slici je polje prekrila bijelim cvjetovima između kojih se ustobočuju crvene bulke, stišani pred buru, najavljenu tmastim oblacima, oblikovanim kosim udarima kista. Na drugoj slici su se dva maslačka uzdigla svojim bijelim krunicama, ali najizrazitije svoje lirsko osjećanje izražava onim slikama sa motivima cvjetova „Fizalis“.

Ovoj grupi lirskih izliva pripada i slika sa ansablom cvjetova neobičnih krunica koje je umjetnica nazvala „Bosanski ljiljan“. Međutim, iznad svih, svojom stvaralačkom dograđenošću i kompozicionom čvrstinom sa nekoliko bojenih slogova odlikuje se slika kojoj je dala ime „Gatačko polje“. U ovom kompleksu slika umjetnica ima i dva eksponata sa zimskim motivima.

Svojom likovnom snagom nameću se planinski visovi koji se, najčešće, izdižu u pozadini ili su naglašeni blještavilom svoga stijenja, kao na slici „Motiv iz Hercegovine“, ali i svojim plasticitetom kao visovi u prostoru Pazarića. U jednom planinskom masivu Suvada je naslikala i jedno od najviših planinskih naselja kod nas – „Lukomir“.

Posljednji akord smo posvetili povijesnim utvrdama u Bosni. Iz nekoliko stajnih tačaka naslikala je „Bijelu tabiju“, a sa moćnom vizualizacijom oslikala je grad „Bobovac“.

Širokim motivskim prepletom izmodelirala je slikarica Suvada Borić Šaćiragić svoj likovni svijet, zasićen poetskim vibracijama različitih naboja. Ona je priklonjena pejsažnom slikarstvu, ali ono, osim likovne oblikovnosti i umjetničke transparencije, nosi u sebi snagu oličenja samog lika umjetnice Suvade Borić Šaćiragić – ona u biomorfnom svijetu prostora u kome obitava smješta sopstveno biće sa nagnućem ka svijetu mekote, tihog ljeskanja na suncu, prizivu prirode kao neodvojivog sugovornika. Nedužnost bilja i rastinja jeste portret njenog bića, bića koje se priklonilo tome biomorfnom svijetu ne samo kao slikarica već i kao znanstvenica. Ona ljubi svijet prirode jer u njemu nalazi svoje zbiljsko životno stanište, uvjerena da se njen svijet i ne razmeće ničim drugim nego neodvojivim međusobnim priklonjenjem. Priklonjenje i nije ništa drugo – do li ljubav!

Sve što ona govori i sve što otjelovljuje na svojoj slici, ima jedinstveno značenje: ono je razvijena metaforika– Bosne. To nam omogućuje da, na kraju, kažemo da je pejsažno slikarstvo Suvade Šaćiragić Borić sazdano na dvostrukom kontekstu – kontekstu izoštravanja likovnog profila same umjetnice, i na kontekstu ljubavi prema Bosni, o čemu svjedoči i naziv ove izložbe: Bosna i Hercegovina – moja ljubav, impresija, inspiracija…“

Reprodukcije: fotografije iz arhiva umjetnice