Boris Pavelić: Vedrina za veterane

Izdvajamo

• I smrti se može smijati, i u smijehu se može umirati. Rijetki su oni koji su upoznali baš sve, pa i ono što nitko nikad ne bi trebao upoznati, a da su uspjeli sačuvati smijeh, onu posebnu njegovu vrstu, smijeh topao, koji prašta, liječi i razumije da na ovome svijetu samo vedra blagost ima smisla. Svjedočanstva takvog smijeha ne mogu biti pretenciozna i paradna, zato je “U zmajevom gnijezdu” knjižica pojavom skromna ali lijepa, ironična i autoiročna, kako naslovom– film Brucea Leea – tako i naslovnicom: dvije šake, biva, u kung-fu gardu. Čitajte dakle, toplo preporučamo, smijte se, i ne berite brigu: insan Ozren Kebo ne prodaje muda pod bubrege.

Povezani članci

• Internacionalni festival književnosti BOOKSTAN. NO EAST, NO WEST
• Valcer cveća u izvođenju kompanije Balet mladih
• U 77. godini preminuo pisac Josip Osti
• Korčula slavi 72 godine oslobođenja od fašizma
• Osvrt na “Društvo i otpor fašizmu – istarski poučak i globalni izazovi”
• Igor Galo: Jugo film festival i adio Jugoslavija – vidimo se u slijedećem ratu!

Foto: Arhiv/Š.G.

Frtalj vijeka kasnije, bogu hvala, i nama ateistima dopalo bogu da zahvaljujemo. Da zahvaljujemo, zvali boga kako hoćete, jer je dopustio Kebi “da ne iznevjeri šejtana u sebi”, darovao mu sreću “da ne klone i da se zajebava”. Ozren Kebo, novinar, pisac i mostarski Sarajlija koji je opsadu svog grada opisao u razornom svjedočanstvu “Sarajevo za početnike”, u ovoj je višedesetljetnoj bosanskoj nesreći od boga ipak dobio nekakav dar: premda je Kebo vjernik slabušan, ipak mu je ovaj uslišao molitvu – “…samo mi daj da se zajebavam, samo mi to nemoj uzeti, ako izgubim smisao za zajebanciju, ja sam mrtav…”. A kad pročitate još i posljednju Kebinu zbirku zapisa “U zmajevom gnijezdu”, shvatit ćete da to nije mala zajebancija.

Prije svega zato što je “U zmajevom gnijezdu” nenadmašno duhovita knjiga. Teško se potpisanom novinaru sjetiti kada je posljednji put bio počašćen toliko autentičnom i opuštenom, a istodobno profinjenom i inteligentnom duhovitošću kao na ovih, nažalost nepunih, dvjestotinjak stranica. Nije Kebina duhovitost presušila čak ni u pustinji tuge čovjeka koji je preživio opsadu svog grada, i koji svih ovih škrtih poslijeratnih godina promatra svoju zemlju i svoje gradove, Sarajevo i Mostar, kako tavore u međuzemlju nepravde i ravnodušnosti, dok svijet oko njih postaje sve luđim i sve opasnijim.

A ima između “Sarajeva za početnike” i “U zmajevom gnijezdu” i obljetničarska veza: ova potonja objavljena je 2021., četvrt vijeka nakon “Sarajeva za početnike”. Ne bi to bio naročit podatak, da veze nisu i dublje, i bolnije. Nakon “Sarajeva za početnike”, poslije “Kako je lijepa moja Vectra” i “Život i druga iznenađenja”, Kebo je s “U zmajevom gnijezdu” napisao nešto poput “vedrine za veterane”. Te su knjige žanrovski srodne, ako ne i istovjetne: čitamo na prvi pogled usputne, programatski nepretenciozne, kratke autobiografske zapise o svakodnevici. Ali u njima, toliko mudrosti, ako ta pretenciozna riječ ne iskrivljuje Kebino otmjeno klizanje kroz život. Samo, s pravom pita čitatelj, kako se to o opsadi Sarajeva, u smrti, uništavanju i mržnji, može pisati “usputno” i “programatski nepretenciozno”? Pitanje svakako na mjestu. Ali, u tom i jest nenadmašno Kebino umijeće: teško je naći prozu u kojoj su užas i duhovitost umješnije i dostojanstvenije stopljeni. Prisjećamo se ovdje žanrovski ponešto slične knjige Czeslawa Milosza “Usputni psić”, u kojoj je poljski nobelovac sabrao svoje refleksivno-poetske marginalije. No za razliku od Milosza, Kebo se uspješno oslobodio intelektualne težine s kojom se mudri poljski svjedok užasa dvadesetog stoljeća hrvao cijeloga života: prokazujući poputbinu građanskog života i visoke kulture kao krhke i pretenciozne kulise u suočenju sa zlom ovoga svijeta, i utječući se tek mekoj duhovitosti kao lijeku za svijet kojemu lijeka nema, Ozren Kebo pokazuje se kao miloševski Bosanac – no, dobro, miloševski Hercegovac – a taj, ma koliko stari Czeslaw mogao prirasti srcu, bogme može biti još i draži.

Ima u “Usputnom psiću”, prijevod kojega je 2000. objavljen u Zagrebu, i ovaj zapis, pod naslovom “Traženje”: “Osjećaj, kako mora postojati nekakav sustav riječi, u koji bi se mogla uhvatiti bit užasa spoznatih u ovom stoljeću. I čitanje memoara, uspomena, reportaža, romana, pjesama, stalno u nadi i uvijek s istim rezultatom: ‘To nije to’. Samo se bojažljivo prokrada misao kako je istina o ljudskoj sudbini na zemlji drukčija od one kojoj su nas učili. Ustručavamo se imenovati je.” To je to. To je bolna strana Kebina pisanja. U “Sarajevu za početnike”, opisujući scenu goruće zgrade iz koje su svi uspjeli pobjeći, ali ne i starac koji na balkonu, nemoćan da se spusti, s rezignacijom u očima čeka kraj u mukama, Kebo konstatira: “Rat nas je naučio jednoj važnoj stvari: ovaj svijet počiva na nerazumijevanju i destrukciji. Zlo uvijek pobjeđuje Dobro; ko tvrdi suprotno, ili ne razumije svijet, ili nikad nije bio u ratu.” Istodobno, kod Kebe, kao i kod Milosza u drukčijem registru, uvijek je tu spasonosna duhovitost i ironija, na trenutke prigušena, na trenutke urnebesna. Utoliko je Kebo najsuvremeniji, najautentičnijji autor: jer ne može se dobro o današnjici pisati bez sposobnosti da se piše o užasu, i ne može se, istodobno, pisati vrijedno ako se ne zna biti i duhovit. Ozren Kebo majstor je najtežega: smijeha u plaču, i plača u smijehu.

Ilustrirajmo. “U zmajevom gnijezdu” sadrži i zapis “Mlade, vesele, bezbrižne Šveđanke”, u kojemu Kebin autobiografski pripovjedač, koji nam se kroz knjigu već predstavio kao dosljedno autoironičan, pronicljiv zajebant i hedonist lišen pretenzija, priča kako je preko volje, hrvajući se s vlastitim oprečnim porivima, na kraju ipak prihvatio da skupini mladih švedskih srednjoškolki pripovijeda kako je bilo u ratu. “I evo me kako sjedim ispred dvadeset djevojaka i njihove tri profesorice. Razuzdana, ničim sputana mladost, sijevaju pupkovi, vire bretele ispod topića; probušene nosnice i kroz njih provučene halke. Šta će jedan ohrndani četrdesetpetogodišnjak među njima? Ni po jednom ovozemaljskom kriteriju ne bi smio da sjedi tu gdje je dospio zbog popustljivosti”. Scena dakle pomalo komična. Sad postupni, i dalje duhovit prijelaz: “Pričam o ratu. Nazovite me starim, izlapjelim tupadžijom: ne volim pričati o ratu a jedva dočekam svaku priliku.” I on priča, iznenađen činjenicom da ga djeca pažljivo slušaju. “U jednom trenutku netko me pita kako je i kad je za mene počeo rat. Kako i kad? Sjećam se kao da je danas bilo.” I ispripovijeda jeziv događaj, isti onaj koji je 25 godina ranije, u završnome tekstu “Sarajeva za početnike” – “Molitvi za moju braću”, jednome od bolnijih literarnih svjedočanstava o ratu u Bosni – opisao ovako: “…činilo mi se da puca negdje daleko, ali kad sam prolazio pokraj haustora, pred mene je izletio mladić, protrčao je, zaustavio sa kraj razlupane četvorke, počeo je da vrišti, da lupa po autu, bio je izbezumljen, onda iz haustora izlazi čovjek, u naručju je nosio djevojčicu, bila je krvava, uhvatio sam njen pogled, gasila se, taj njen pogled sad mi ne da da spavam, čovjek je stao zbunjen, nije znao šta da radi, u svojoj zbunjenosti zaustavio se nasred raskrsnice, a tu je snajper radio već danima, i onda sam čuo njen glas, hladno mi je, rekla je djevojčica, Bože, hoću li ja sve ovo pamtiti…”

Ničeg više nema od veselosti koju širi srednjoškolska mladost. “Jedanaest godina kasnije”, piše Kebo dalje u zapisu “Mlade, vesele, bezbrižne Šveđanke”, “neke djevojke iz Švedske slušaju šta im pričam i počinju nekontrolirano da plaču. Prva je to uradila žena koja im je prevodila. Rođena u Prijedoru, na početku rata su je protjerali i sad se prvi put vratila u Bosnu, kao nastavnica i prevoditeljka. Nije mogla slušati moju priču. U njoj je nešto puklo. Izvinio sam joj se i zamolio je da ne prevodi to što sam rekao. Ona se sabrala, obrisala suze i rekla: ‘Neka, dosta smo se mi izvinjavali zbog naše tragedije.’ I onda im sve ispričala. Što je bio signal za jedno pet djevojaka da također izgube kontrolu i završe u teškom ridanju. Skup je potpuno izmakao prvobitnoj namjeri”.

Takvo je Kebino pisanje – izmiče namjeri, baš kao i ovaj svijet.  Razgovor s mladim strankinjama izvrgne se u lekciju užasa. Ima takvih još. Ali, da ne biste stekli dojam kako se Kebo ne uspijeva otrgnuti od vlastite traume, morate znati da stvar nipošto nije tako jednostavna. Usprkos svemu, čovjek se s užitkom zajebava na vlastiti račun, baš kao i na račun tabua korektnosti današnjice. Pa recimo kaže: “Mi debeli dlakavi muškarci privlačniji smo od onih žgoljavaca što svakog dana izdišu u teretani.” Ili ovako, u Kebinoj verziji najtežeg ljudskog pitanja, onog o tome kako je umrijeti, koju čitamo pod naslovom “Smrt je majstor iz zasjede”: “…Nego ćemo mi ovako: ko prvi ode gore, tj. dole, nek ako ikako uzmogne javi šta se tamo dešava i kakvih nam je ljepota iz tog pravca očekivati. Sve se nešto ufam da je u dženetu oficijelno piće piva, a da smo mi vegani u prvom safu do Univerzalne Energije, zbog osvjedočene dobrote i brige za one koji ne mogu da se oglase. I, da, znam da se sad zlobno smijuckate i sašaptavate, priopćavajući mrtvi ozbiljni jedini drugima kvintesencijalnu primjedbu ovom referatu, kao zar ide, moj Ozrenčino, veganska meza uz pivu. Znate šta ću vam reći, ako nikada niste probali pivu s tofu juhom, ili ako niste kombinirali točeno sa sušenim prutićima bez mlijeka i jaja, onda niste ni živjeli.”

I smrti se može smijati; i u smijehu se može umirati. Rijetki su oni koji su upoznali baš sve, pa i ono što nitko nikad ne bi trebao upoznati, a da su uspjeli sačuvati smijeh, onu posebnu njegovu vrstu, smijeh topao, koji prašta, liječi i razumije da na ovome svijetu samo vedra blagost ima smisla. Svjedočanstva takvog smijeha ne mogu biti pretenciozna i paradna; zato je “U zmajevom gnijezdu” knjižica pojavom skromna ali lijepa, ironična i autoiročna, kako naslovom– film Brucea Leea – tako i naslovnicom: dvije šake, biva, u kung-fu gardu. Čitajte dakle, toplo preporučamo, smijte se, i ne berite brigu: insan Ozren Kebo ne prodaje muda pod bubrege.