BIO JE MJERA NAŠE VELIČINE

Izdvajamo

• Samo ga je Sead Bejtović mogao dozvati u sebe odraslog i tu mi se lomila osnovna misao: da li je to čovjek koji nikada nije pristao da odraste, ostao dječak za sva vremena, bez obzira na godine koje prolaze, ili je to čovjek koji ima toliko snage da se, u datom trenutku, toliko transformira da zabaci godine, da zaboravi sebe u vremenu i da, ponovo, nekim magijskim činom, vrati u svoje dječačko doba?

Povezani članci

• Promocija knjige “Točno na Tacno.net – Svijet u kojem živimo” Tomislava Jakića u Mostaru
• ONO VRIJEME (2)
• 50 nijansi zelene
• Protesti u Sarajevu: Kordoni specijalaca ne dozvoljavaju blokadu saobraćaja
• Collegium artisticum: Internacionalna izložba “The Smile of the Sphinx” / “Osmijeh Sfinge” (5.3. – 20.3.2021.)
• Zabrinutost za tradiciju bosanskohercegovačkog društva

Na vijest da je umro glumac Sead Bejtović

Sklopio je oči Sead Bejtović, zauvijek. Nestao je jedan od stožernika duhovnog rasta kulture i umjetnosti u Bosni i Hercegovini druge polovine XX stoljeća. Neka ovaj zapis bude duboko poklonjenje njegovom imenu.

Piše: Vojislav Vujanović

Godinama sam gonetao glumačko umijeće Seada Bejtovića. Tražio mu mjesto koje mu odgovara i u kome bi se, u punom svjetlu, ukazale sve njegove stvaralačke sposobnosti. On je prebivao u mojoj svijesti potpuno zasebično od svih glumačkih stvaralaca s kojima sam se sretao, a da nikada nisam postao svjestan zašto je to tako. I to me je gonilo da gonetam njegovu umjetnost i onda kada sam za to imao neposrednog povoda, i onda kada to nisam imao. I uvijek mi je ostajao negdje „iza svijesti“.

A dok sam ga gledao na sceni, uljuljkivao sam se u neke tihe magle snatrenja, umjesto trezvenog posmatrača, sam sam postajao dječak – gledalac i otiskivao se u prostore maštanja u koje je on zavodio svoje mlade gledatelje, i trzao se kad je već bilo kasno, kad bi se predstava završavala. Sjećam se da je tako bilo i onda kad sam ga gledao u predstavi „Družina sinjega galeba“. Začudo, više se ni pozornice ne sjećam, ne znam ni gdje je predstava izvođena, ali se sjećam njegova lika u toj predstavi: izdvajao se on iz kolektivnog čina u kome su svi glumci podjednako participirali, odjednom, kad je sve bilo besprijekorno uglazbljeno, kada su se ritmičke dionice razvijale po očitim glazbenim zahtjevima, on se izdvojio, načinio je samo njemu svojstvenu scensku parabolu, punu ljudske nedužnosti, zastala bi scena, nestalo bi ritmičkog kretanja, eho malopređašnje melodije se samo širio i koncentrirao oko njegovog pokreta, oko njegovog zažarenog pogleda, punog onog istinskog dječačkog sjaja koji se čovjeku, već sa mladićkim dobom, zatravni i potpuno nestane. Samo ga je Sead Bejtović mogao dozvati u sebe odraslog i tu mi se lomila osnovna misao: da li je to čovjek koji nikada nije pristao da odraste, ostao dječak za sva vremena, bez obzira na godine koje prolaze, ili je to čovjek koji ima toliko snage da se, u datom trenutku, toliko transformira da zabaci godine, da zaboravi sebe u vremenu i da, ponovo, nekim magijskim činom, vrati u svoje dječačko doba? 

Sead Bejtović

Ni jednom ni drugom odgovoru se nisam mogao prikloniti. Pitanje je za vazda ostajalo otvoreno. Ali sam beskrajno volio te njegove preobrazbe. Nisu one uvijek podjednako uspijevale: bilo je trenutaka kada se on uporno, po svojoj nutrini tražio, koristio sredstva kojima je, inače, gradio svoj svijet, ali je sve to ostajalo na površini, nedorečeno i nedograđeno, ali, kada bi uspio, za njim je ostajalo samo jedno: dječačko ime Seada Bejtovića, emblematske ličnosti za jedan vid teatra čiji je on bio i protagonista i kreator. Ostajao je iza njega jedan svijet koji je postajao naše vlasništvo, i to vlasništvo, ponovo pronađeno u vrtlozima vremena, kada smo bili omamljeni omaglicom naših vlastitih snatrenja, sjećanja sebe iz vremena kada se moglo tako slobodno sanjati. I sve nam je kod njega bilo prepoznatljivo i znano, a opet, sve je bila tajna.

U tome srazu znanog i tajne tražio sam osebujnost glumačkog umijeća Seada Bejtovića jer – tamo gdje je bilo logično da ga tražimo, ne bismo ga našli, tamo ga nema. On nije glumac izučenog glumačkog zanata, nema ge u teorijski obrazloženim standardima, za njega su se morali tražiti drugi standardi. Ne bi se moja svijest bunila ako bismo prototipnost njegovog glumačkog umijeća tražili u prostorima naše tradicije, u folklornoj baštini, onoj produktivnoj, koja se još uvijek bokori u nama svojom punom tvoračkom snagom. Možda upravo i zbog toga volimo da gonetamo njegovo glumačko umijeće i da mu tražimo mjesto koje mu pripada i u kome se, u punom svjetlu, ukazivala osebujnost njegovog stvaralačkog zanosa.

Jedna od najznačajnijih uloga koju je kreirao u svojoj glumačkoj osebujnosti, bila je uloga Kralja Ibija Alfreda Žarija, izvedenoj u početku 1995. godine u režiji Massima Schustera u sarajevskom Pozorištu mladih. Pisao sam tada o toj predstavi i Seadu Bejtoviću posvetio dužnu pažnju koju bih želio ponoviti na ovom mjestu;…Schuster je vanredno razumijevao što su glavni nosioci njegove (Ibijeve) komike i, umjesto da mu nameće svoj koncept, on je pročišćavao njegove i njemu imanentne komične efekte, a oni se mogu svesti na dva elementa: princip infantilnog prihvatanja svijeta kao dobrog i uvijek dragog i kretnja kao sinkopa tog doživljavanja dobrog i osjećanja dragosti. Prvim elementom njegov Ibi je bio prožet, do svoje krajnje punine, drugi je imao svoju jasno izdiferenciranu ritmičku uslovljenost, oslobođen razuzdanosti i svođen u akcenat, gradiranje unutarnjeg osjećanja dragosti i sjenčenja dobroga kao spoznaje vrijednosti. Tako je Bejtovićev Ibi postao metafora Dobrog u poremećenom svijetu svakovrsnih himbi; njegova težnja da bude rob i da bude optužen za ropstvo jeste igra Dobrog koje nije nesvjesno Dobro, već Dobro kao puna svijest. Schuster, dakle, nije išao za tim da daje definitivne odgovore, Bejtović je to shvatio svojom stvaralačkom intuicijom, pristajao na uslovnosti igre i stvorio lik koji više nije bio  groteskan, bez obzira na bizarnost smisaonih obrta, već uobličen blagim lik humornim retušima, najljepše izraženim u igri kratkih nogu s kojima je, u trenucima, posezao za čaplinovskom igrom njihovom, ali, uglavnom, oslonjenom na urođenom Bejtovićevom osjećanju za igru tijelom i, upravo, nogama. Umjesto hamletovske parafraze, u našoj svijesti rađala se daleka asocijacija na Hašekova Švejka po načinu bezazlenosti urazumijevanja svijeta. Umjesto kalambura ironijske zaošijanosti mi smo se sreli sa jednim principom ljudskosti u čijoj se dubini krije pitanje sa uslovnim apostrofom: kako je došlo do toga da je svijet poprimio tako izokrenuti vid.

Sklopio je oči Sead Bejtović, zauvijek. Nestao je jedan od stožernika duhovnog rasta kulture i umjetnosti u Bosni i Hercegovini druge polovine XX stoljeća. Neka ovaj zapis bude duboko poklonjenje njegovom imenu.