BH REDATELJSKI OPUS MILOŠA LAZINA

Povezani članci

• PO SUNCU JE HODIO GLUMAC, PISAC, REDATELJ
• Ima li u BiH spremnosti za cjelovitu reformu obrazovanja?
• TORABI
• Važnost istraživanja lobiranja kao instrumenta moderne politike
• Godišnja priznanja Centra za dramski odgoj
• IGRAČI BALKAN DANCE PROJECTA U FILMU KRCKO ORAŠČIĆ

Predstava Majčina Sultanija, nastala temeljem proza Svetozara Ćorovića, malo poznati i rijetko izvođeni komad Okupacija pjesnika Laze Kostića, kao i svojevrsna duodrama Ines i Deniz, daju mi za pravo da srpskom redatelju, Milošu Lazinu, koji egzilske dane provodi kao žurnalist u Parizu, bar u ovom tekstu priskrbim sintagmu bh opusa redateljstva pretvaranog u majstorstvo…

Lazin je reaktivirajući djelo najvećega mostarskoga dramatičara, Svetozara Ćorovića, na njegovoj matičnoj sceni, izvojštio takvu kazališnu slasticu, kojom i danas gledatelji sa sjećanjem,  ali poglavito gledatelji sa ukusom, tole žeđ za velikim kazališnim činovima!?! Ta Lazinova režija bila je toliko stilski čista, od prvoga do posljednjega prizora, toliko ispunjena preciznom autorski nadahnutom scenskom versifikacijom; (s)likovnim predjelima; prebogata glumačkom uvjerljivošću, sa briljantnom Sunčicom Todić, da danas teško u suvremenom teatarskom prostoru BiH, ali i regiona, mogu pronaći adekvat ovom Lazinom majstorstvu.

Kopajući po dramskoj baštini srpske književnosti Lazin iznalazi Okupaciju – nepretenciozni, patetično–melodramatični igrokaz pjesnika, dramatičara i prevoditelja Laze Kostića, pa u sarajevskom Pozorištu mladih postavlja istoimenu prdstavu. Kao i u mostarskoj predstavi i ovdje je Lazin scenograf Miodrag Tabački vrsni suradnik i ponajbolji saveznik! Lazin sa Tabačkim u inscenaciji Okupacije koristi izvorna pozornička sredstva, postvarujući osobni redateljski rukopis u scenskim slikama, koje su imale šmek i neki milozvuk melankoličnog lirizma, upravo iz vremena putujućih kazališnih družina…

Sa skladateljem Encom Lesićem u obje ove predstave stvorio je scenski zamamne atmosfere, u kojima je jarko akcentuirana psihološka dubina, a s druge strane ostrašćenost izvornim histrionizmom u svim fazama teatarskoga čina…

Konačno, prema tekstu Slobodana Šnajdera, a u produkciji MESSa, Lazin je kroz duodramu, dvojezično pisanu (i odigranu!!!) Ines i Deniz sve nas još jedanput podjsetio na izvanredni talenat, glumačku moć i vječitu mladost dramske prvakinje Ines Fančović.

Ova predstava bila je zanimljiva i po korištenju prostora, apsolutno netipičnog za teatarske izvedbe, postora, Stolarije Narodnog pozorišta Sarajevo.

Iako kratko igrana, prevashodno po izvanrednom Lazinovom postupku korištenja glumačke energije, rasporedu ritmova i usklađenosti dvojezične interpretacije, ostala je ta predstava kao svojevrsni biljur u redateljskom majstorstvu Miloša Lazina.

Valja kazati za kraj: južnoslavenske kazališne kulture osiromašene su osobnim izborom svojevrsnog pariškog egzila ovoga vrsnog umjetnika teatra.