BEZ LASCIVNOSTI, MOĆNO!

Povezani članci

• Božica Jelušić: MANIFEST NELJUBAZNOSTI
• Dežulović: Bolje nam neće biti, a gore ne može
• Opera ‘Il campanello’ u režiji Snježane Banović u četvrtak pred mostarskom publikom
• TAJNA: LENKA DUNĐERSKA
• Sestre Kočo – izvor prijateljstva
• Varijacije na NATO temu

Ovidije – Popovski – Mijović „Metamorfoze“, režija Aleksandar Popovski,

Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd

 Piše: Gradimir Gojer

Vjerno svojim najboljim tradicijama da gaji ravnomjeran odnos prema tradiciji i suvremenosti, da to sprovede u djelo imaginacijom ponajboljih redatelja današnjice Jugoslovensko dramsko pozorište iz Beograda na svoj repertoar dovelo je i velikog klasika svjetske književnosti, Ovidija!

Dramaturg Jelena Mijović i redatelj Aleksandar Popovski uspjeli su čuvene Metamorfoze uobličiti na literarno dostojanstven, a redatelj Popovski prevesti na teatarski jezik prijemčivo za ukus današnjeg gledatelja. Iako su brojni teoretičari književnosti pišući o Ovidiju i njegovom književnom doprinosu svjetskoj literaturi pominjali pojmove lascivnog, pa čak i bezobraznog (!!??), nedstojnog čitetelja, ova je predstava Jugoslovenskog dramskog pozorišta pokazala da se i u fazi literarno-dramaturške obrade motiva bogatog Ovidijevog djela, a pogotovo u scenskoj postavci Metamorfoza može izbjeći lascivnost i dobiti rezultat na pozornici koji je između poetskog teatra i rijetko bajkovite strukture!

Radeći scenografiju sa grupacijom Numen redatelj Aleksandar Popovski pozornicu je organizirao sa nekoliko vertikala, znakovitog spoja zemlje i neba, a potom dao scenografsko-redateljski pečat ovoj predstavi praveći različite vrste limitnosti, ograničenosti, sputanosti najobičnijim selotejp trakama, koje u izvedbi svih članova razigranog ansambla i sa decentnom postavkom svijetla (Svetislav Calić) izvojšćuju vizualni, po poruci jasan, a u krajnjem ishodu znakovit akt. U predstavi redatelja Popovskog poetične atmosfere, ali i kompletnu udarnu akcentuaciju ritamske sheme donosi glazba poznate slovenačke skupine Silence. Ne manje atmosferama od nebesnosti do surove zemlje, od vilinskog svijeta do erotske magije doprinosi drugoplana, ali za svakog znalca vidljiva tačna i precizna koreografija Dalije Aćin.

I kada govore verse, ali i kada govore najobičniju prozu, kada znakovito persifliraju, a povremeno i groteskalno boje literarnu fakturu Ovidija, glumci su pod budnim okom lektorke Ljiljane Mrkić Popović ovaj biser svjetske literature pretvarali u suvremenu, pitku, dijalogu sklonu fakturu pruženu izravno u gledalište…

Ansamblom dominiraju glumci Nebojša Glogovac, Nikola Đuričko i Goran Šušljik, svojom suvremenom artističkom energijom, finim osjećanjem za ritam i prelaze iz stanja u stanje, a Nada Šargin, Jelena Đokić, Tamara Vučković i Marija Vicković nastavljaju tradiciju gajenu u Jugoslovenskom dramskom pozorištu da govorni aparat i tjelesna moć bivaju usklađivani u dosluhu sa redateljskom koncepcijom čitanja tradicionalnog ili suvremenog teksta.

U ovoj predstavi značajan pečat daju svojom tjelesnom energijom i plesači Darija Aćin, Luka Lukić, Ana Dubljević i Darko Bursać.

Kada se priča na pozornici, kada se deklamuje na pozornici, kada se igra tijelom na pozornici onda je svaka mogućnost eventualnog odlaska u prostore lascivnog, pa i kada to literatura eksplicite traži, izbjegnuta na maksimalan način.

Redatelj Aleksandar Popovski svojim poetičnim krasnopisom uspio je odličan glumački ansambl voditi iz prostora onozemne u tuzemnu magiju koncilijantnog odnosa govora, glazbe i tjelesnog giba.

Još jednom sam se uvjerio da u suvremenom teatarskom izričaju nije nemoguće tek i samo pričati priču, čak i kad na pozornici ne odjekuju bukvalni dramski dijalozi!?! To i jeste kvalitet suvremenog teatra da može prenijeti i prozu, i epiku, i poeziju, naravno i dramsku strukturu, a sve to zajedno kada se uobliči magijskim pokretom redateljskog mišljenja daje ozbiljan, svrhovit teatarski akt, koji je angažiran protiv limita u našim životima jer „…ono što zakoni priječe, to priroda dozvoljava…“!

Predstava Jugoslovenskog dramskog pozorišta dostojanstveno je ispričala Ovidijeve poetske skaske o ljubavi između čovjeka i žene, između dva muškarca, između čovjeka i životinje… Vrijedno je spomenuti da ovakvom predstavom Jugoslovensko dramsko pozorište ulazi u sferu klasike izrazito suvremenim sredstvima režije, scenografije i kostima (Jelena i Svetlana Proković) ali ponajprije duboko osviještene suvremene glumačke energije ansambla koji je gajio protagonizam, ali nikada nije potisnuo kolektivitet!