ENG
BESMRTNIK JUGOSLAVENSKE POZORNIČKE MAGIJE
Autor/ica 👤Gradim Gojer
Povezani članci
O umjetničkom putu od Kiseljaka do pozornica svijeta
Kada se u kazališnim krugovima diljem negdanje nam zajedničke domovine u zemljopisnom smislu, ali i sadašnje nam domaje, u duhovnoj optici promatranja stvari, pomene ime Branka Pleše čak i kod najmlađih teatralaca koji ne pamte djelo ovoga volšebnika jugoslavenske teatarske scene osjeti se, bar na tren, neko posebno strahopoštovanje…
Glumac i redatelj Branko Pleša rođen je u Kiseljaku. Obrazovan u hrvatskim srednjim kazališnim (glumačkim) učilištima, a potom na beogradskoj Akademiji za pozorište, radio, televiziju i film Pleša je iznimno uspješnu teatarsku karijeru otpočeo u splitskom HNK, da bi 1945. godine bio perjanicom zagrebačkog HNK.
Godina 1947. bitna je u životima i karijerama niza velikih glumica i glumaca koji činom stvaranja Jugoslovenskog dramskog pozorišta postaju dijelom ovoga jugoslavenski reprezentativnog dramskog ansambla. Pleša je vrlo brzo u toj jugoslavenskoj kazališnoj reprezentaciji zauzeo protagonističku poziciju koja mu omogućuje da ostvari blistave kreacije u djelima Šekspira (Romeo u Romeu i Juliji, Hamlet u Hamletu, Magbet u Magbetu…)
Pokazujući majstorstvo u tumačenju dramske klasike Branko Pleša će odigrati, između ostalih i možda najslojevitiju ulogu, pravu pravcatu studiju kompleksnog lika Ivana u dramatizaciji Braće Karamazovih Fjodora Mihailovića Dostojevskog…
Impozantan intelektualac u teatru Pleša će mi ostati u sjećanju i po nezaboravnoj kreaciji u Krležinom
Areteju ili legendi o Svetoj Ancili rajskoj ptici u nezaboravnom redateljskom ambijentalnom čitanju u prostorima dubrovačke tvrđave Bokar.
Plešina intelektualna energija rađala je i nevjerojatnu redateljsku invenciju, pa će njegov studij djela
Aleksandra Suhovo Kobilina Veseli dani ili Tarelkinova smrt rezultirati jednom od najeksperimentalnijih produkcija i apsolutnim novumom u oblasti kazališne biomehanike, što do današnjih dana zrcali kao biljur ne samo u produkciji Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda, nego, u najmanju ruku kao regionalno ostvarenje kojem ni u današnjem kazalištu nema ravna…
Plešine režije dramskih tekstura Aleksandra Popovića nesumnjivo su doprinijele visokoj razini interpretacija ovoga pokretatelja iznimno avangardnih tendencija u srpskoj poglavito, ali i jugoslavenskoj dramatici.
U rodnoj Bosni i Hercegovini, prigodom dva gostovanja, najprije sa ansamblom mostarskog Narodnog pozorišta Branko Pleša scenski reanimira i revitalizira poznati tekst Iva Vojnovića Ekvinocio, a
potom na pozornici središnje kazališne kuće u Bosni i Hercegovini, u Drami Narodnog pozorišta Sarajevo, promovirajući jedan novi bh. tekst sa suvremenom i socijalno angažiranom tematikom ostvaruje impresivan pozornički rezultat.
Bio je nositeljem najviših priznanja Jugoslovenskih pozorišnih igara Sterijinog pozorja u Novom Sadu, a u srpskoj Ateni će od otvaranja Akademije umetnosti 1975. godine predavati na kazališnom odsjeku ove kazališne univerze.
Jedan od legendarnih tumača dramske klasike ali i suvremenosti Pleša je gajio analitičan, nevjerojatno seriozan odnos prema kazalištu kao duhovnoj katedrali i zato je danas prisutna ogromna praznina, jer teško je bilo kome popuniti prostor spoja grandiozne talentiranosti, fascinirajuće eruditnosti i metjeovske snage i iskustva u pozorničkom postvarenju piščevih i redateljskih snova na način kako je to radio besmrtnik jugoslavenske pozorničke magije Branko Pleša!
Autor/ica 👤Gradim Gojer
