BERLINSKI ZID

Povezani članci

• Mile Kekin: Nisam krenuo u pank muziku da bi pametno balansirao, ponosan sam na svoj politički angažman
• Vreme je za novi sistem visokog obrazovanja na balkanskim prostorima
• Darko Cvijetić: Korinćanima – Gevgelia, vlakovi
• Prljava ruža za Jasnu Babić
• Na Sajmu knjiga u Frankfurtu predstavljen »Smijeh slobode«
• Koncertom Divanhane završena četvrta večer Slova Gorčina

Piše: Petar Fehir

Ovakav je razgovor vođen svečeri, prvog novembra osamdesetdevete godine, dan prije rušenja onog velikog zida u Berlinu, između Vanje, učenika trećeg razreda osmogodišnje škole i njegovog oca, Vaclava, skretničara na jednom manjem pružnom čvorištu. Vaclava su, još odmalena, zvali Vidovnjak.

Vidio je taj da će čovjek odletjeti na Mjesec, znao dan na koji će se raspasti Beatlesi, umrijeti Tito i još štošta, što običan čovjek, ni u snu, ne bi sanjao.

Otac: Veliki je to dan, sine. Obuci se lijepo i očešljaj, poslije škole ćemo na trg, da gledamo kako ljudi slave.

Sin: A što će slaviti, oče?

Otac: Duga je to priča, sine. To što se sutra ruši simbol je jednog teškog, tragičnog i pomalo tužnog vremena. Na neki način, novi početak.

Sin: Početak?

Otac: Da, ništa više neće biti isto.

Sin: Baš ništa?

Otac: Pa to se tako kaže. Trebalo bi nestati siromaštvo. Zabrane. Strah. Školske uniforme, recimo. Obavezni liječnički pregledi. Sve!

Sin: I ljudi će biti sretniji?

Otac: Da, u početku. Biće okupani novom nadom, opijeni osjećajem zajedništva, slobode i pravde.

Sin: Samo u početku?

Otac: Da. Poslije će, s vremenom doći do zahlađenja. I otrežnjenja. Ljudi neće znati što bi s tolikom slobodom i pravom osobnog izbora pa će ulaziti u sukobe. Izabraće rat. Mnogi će patiti.

Sin: I nakon rata će biti bolje?

Otac: Za većinu ne. Ove tvornice, iz čijih dimnjaka danas suklja dim će razgrabiti oni blizu vlasti, prodati u bescijenje i otpustiti radnike.

Sin: A da li će oni to znati? To, da im nije bolje?

Otac: Ne svi. Neki će vjerovati da je dobro. Oni koji budu imali, uvjeravati će ih da je to, što danas nemaju, samo žrtva i odricanje za neke bolje dane.

Sin: A jel to baš tako zamišljeno? Nas su učili da je čovjek najveće bogatstvo. I kako je važno biti pošten i skroman. I kako je dobro biti vjeran i iskren.

Otac: I to učenje je dio zida koji se ruši. Umjesto samomisleći građani, ljudi će postati masa. Klasa konzumenata za koje netko drugi misli. Kojima je određena cijena i veličina porcije. Na kojima se testiraju novi lijekovi i novo oružje. Čije su uloge svedene na plaćanje poreza i izglasavanje mandata svojim tutorima.

Sin: A jel onda sve ovo, do sada, bila laž?

Otac: Njima valjda nije

Sin: S koje strane zida misliš?

Otac: Vrijeme je da pođemo leći. Sutra je novi dan.

Sin: A u čije se ime onda ruši taj zid?