BANZAI KOMIKAZE

Povezani članci

• Šta će nam išta
• Preminula čuvena srpska balerina Duška Sifnios
• BiH je pred velikom socijalnom pobunom!
• Tomislav Jakić: SIRIJA – TEST POLITIČKE (NE)INTELIGENCIJE
• Dodikov Blitzkrieg na medije i civilno društvo, kao uvod u potpunu diktaturu ili tek suicid Putinovog pijuna?
• Ivo Andrić: Borba za mir kao osnov svih Titovih nastojanja

Foto: COMIXCONNECTION TOUR 2013 – 2020 (Pula)

Svojedobno sam kao zaluđeni fan stripa – primjera radi, urnebesno duhovite umotvorine Grunfa, tragična epika Corto Maltesea ili Jeramaiah, odnosno ogoljela estetika Mila Manara sastavni su dio mojeg intelektualnog korpusa – ukućanima pokušao približiti sadržaj sjajne strip edicije Komikaze. Iskreno su se čudili mom izboru, iako nisu glupi i neobrazovani, tretirajući ga kao jednu od mojih krajnosti, a Ona je zakucala zadnji čavao u kovčeg mojih dobrih namjera „moji učenici bolje crtaju“.

No, jednostavno sam zanemario njihov sud jer štono bi rekli „samo mala djeca znaju što je istinska sreća“, ponekad i umjetnici.

I upravo ispričana obiteljska anegdota, najbolje ilustrira sve kontradikcije od kojih su sazdane Komikaze. Planetarno poznati, uz bok vrhunskim strip edicijama poput Charlie Hebdo ili Liberazione, u domicilnom okruženju praktički su zanemareni od kulturnih institucija i stručne mainstream javnosti. Nikada nisu raspolagali masovnom publikom, iako uživaju kultni status u nemalom broju poklonika čije donacije su im i nakon dvije dekade većinski dio prihoda. Originalni i dosljedni, među prvima na braniku umjetničkih sloboda, uživaju u stvaralačkoj atmosferi, a opstaju zahvaljujući autorskoj sinergiji kojom su dramatično izmijenili percepciju stripa kao medija i repozicionirali ga u jugoistočnoj Europi kao al pari kategoriju klasičnom slikarstvu, ali i modernom dizajnu.

Ivana Armanini

Jedna od idejnih začetnica, osnivačica i aktualna glavna urednica Komikaze Ivana Armanini o razvojnom putu Komikaza, kao i vrijednosnim temeljima na kojima počiva veli sljedeće:

Kako je začeta ideja Komikaza?

Nakon završetka Likovne akademije, slikarstvo sam ostavila u prošlom stoljeću i sa stripom krenula u novi eon. Prvu izložbu autorskog stripa “Strip, strip hura!” sam postavila u Zagrebu, u siječnju 2001. u “Attackovom” dijelu 16. Salona mladih. Uz svoje radove sam izložila i grupu autora: Miroslav Nemeth, Irena Jukić Pranjić, Dušan Gačić, Denis Krašković, Vinko Barić, Miro Župa, Milan Manojlović – Mance, Vančo Rebac i Iva Gašparić. Kada smo se našli za povrat radova (Dušan Gačić, Irena Jukić i Miroslav Nemeth) osnovali smo usput i grupu “Divlje oko”, koja se odmah i proširila (Magda Dulčić, Zvonko Todorowski, Helena Klakočar, Franjo Anžlovar).

Salon mladih, koji se tada održao na 10.000 m2 Velesajma, bio je velika prekretnica na sceni. Cijelo događanje su vodile jake kustoske figure Jurij Krpan i Slaven Tolj, uz udrugu Kontejner. U kontejnerima su se odvijale i izložbe, uključujući časopis Stripburger. Salon se bavio vrućim temama: izmještanjem kulture iz centra grada (MSU) i razvojem nezavisne scene. Tu se prvi put okupili i njeni predstavnici poput Mame, Močvare i Attacka. 2002. je pokrenut “Clubture” – mreža nezavisnih udruga, koji je snažno povezao scenu i preko kojeg je bilo puno lakše pokrenuti i razviti istovremeno nastalu strip mrežu Komikaze.

Sljedeći logiku umjetničkog i osobnog razvoja 2002. sam izašla iz Divljeg oka s idejom širenja mreže te u Attacku pokrenula Komikaze s braćom Svenom i Goranom Cvek. Prvi broj Komikaze albuma je, u produkciji “Godine Nove”, premijerno izašao u nakladi od rekordnih 2.000 albuma i bio dostupan na svim većim kioscima tiska u Hrvatskoj. Nakon toga smo u okviru udruge Attack, pokrenuli web stranicu, predstavili ju prvi put javno u Attackovom podrumu na Savi 25.5.2002. i nedugo zatim otputovali na festival u Srbiju, gdje smo upoznali većinu scene s kojom i danas surađujemo. Komikaze udruga je službeno registrirana 2008. pod jasnom egidom:

«Komikaze» su mreža za širenje strip aktivnosti na world wide webu te elektronsku i tiskovnu distribuciju stripova pretežito mlađe generacije. Cilj je «Komikaza» povezati strip aktiviste regije i svijeta radi razmjene informacija i konkretnih strip proizvoda. Izložbe i radionice su dio prezentacije i popularizacije stripa-autora_ica. 

U prvom tiskanom Komikaze izdanju su objavljeni:
HR: Dunja Janković, Miro Župa, Igor Hofbauer, Damir Steinfl, Vančo Rebac, Ivan Košutić, Iva Gašparić, Nadan Rojnić, Skamfak, Vinko Barić, dr Franjo Tuđman, Irena Jukić-Pranjić, Emil Jurcan, Goran Cvek, Mance, Ivana Armanini
RS: Wostok, Zograf, Septik, Nebojša Milikić
SLO: Ivan Mitrevski
RO: Roman Tolici
IT: Claudio Parentela
PL: Jacek Fras
SWE: Lars Sunnesson
Većina ovih autora je i dalje aktivna na strip-sceni. Do sada je objavljeno 330 autora na preko 5000 stranica https://komikaze.hr kroz 55 web izdanja i u brojnim papirnatim mikroizdanjima: https://komikaze.hr/stripotekalibrary/

Sveukupno, Izašlo je devetnaest Komikaze antologija. Ovo ključno Komikaze izdanje koje nastaje filtriranjem kroz godinu kroz strip aktivnosti: web i mikrozdanja, izložbe i festivale. Dvojezična međunarodna strip antologija koja izlazi kontinuirano od 2002. Godine 2020. dobiva nagradu na najvećem evropskom festivalu u Angoulemeu, Francuska za najbolje alternativno strip izdanje.

Nadalje, 2015. je pokrenut Femicomix program. Predstavljen je dvaput u Zagrebu, Puli, Zadru, kao i u još osam država, a fokusira ženske autorice suvremenog stripa, dok Femicomix 2020. Uključuje osam autorica iz Hrvatske, dva izdanja i prodajnu izložbu strip-originala. Na otvorenju nas je bilo četvero, a Ena Jurov i Klarxy su vodile strip-radionicu u galeriji Dobravaga. Uz nas i gostujuću Nikolinu Fuzul, predstavljene su još Agata i Apolonija Lučić, Tea Jurišić i Korina Hunjak. Nažalost, od planiranog mjeseca smo zatvoreni nakon 2 tjedna. Link: https://komikaze.hr/femicomix-2020-tinta/

Komikaze su u relativno kratkom roku postale etablirana, da ne velim i kultna europska alter strip edicija. Po Tvom sudu, čemu možete zahvaliti brz uspjeh u stručnim krugovima i publici?

Hvala na lijepim riječima. Ipak, ne bih rekla da je riječ o naglom preobratu nego je nagrada na festivalu u Angoulemeu više zaokruženje jedne devetnaestgodišnje priče i socijalne skulpture izgrađene kroz tristotinjak objavljenih autora i jednako toliko izložbi, radionica i gostovanja (Hrvatska, Slovenija, Srbija, Bosna i Hercegovina, Italija, Francuska, Njemačka, Švedska, Švicarska, Mađarska, Austrija, Rumunjska, NY, Portland, Poljska, Portugal).
Na https://komikaze.hr je smješten Komikaze portal s preko 5.000 stranica. Ovaj virtualni strip-muzej je potpuno besplatan i non-stop otvoren. Posjeti dolaze iz cijelog svijeta. Digitalna izdanja možda nemaju “težinu” papira ali lakše dopiru do publike. Zamislite si izdanje od 5.000 stranica, pa ‘ko bi to kupio? Vrlo je nespretno za čitanje i pohranu. Pritom rapidno raste!

Posjećenost portala se u 2020. utrostručila: 17.000 “unique visitors” godišnje (ili u prosjeku 50 novih posjetioca dnevno) a svakodnevno se izlistaju 1-2 strip albuma (150 str.).
Do sada je izašlo devetnaest Komikaze albuma. Ovo ključno Komikaze izdanje nastaje godišnjim filtriranjem kroz raznorodne strip aktivnosti: web i mikrozdanja, izložbe, radionice i festivale.

Priznanje za Alternativno strip izdanje najvećeg strip festivala u Evropi je stigla nakon što su godinama Komikaze albumi kotirali među top 5 u istoj kategoriji, bili pohvaljeni u Liberazionu i Charlie Hebdou, a 2 puta smo tamo i gostovali.
Tako su se hrvatske Komikaze upisale u povijest evropskog autorskog stripa, a lijepe vijesti o nagradi su prenijeli svi veći francuski mediji. https://komikaze.hr/comics-award-angouleme/

Friško sam sudjelovala u žiriju za ovogodišnjeg laureata – KUTI KUTI s velikim autoritetima francuskog stripa. Natjecala su se 24 izdanja iz cijelog svijeta, koja smo svi dobili poštom iz Pariza. Žiriranje je teklo preko Zoom-a a festivalsko “fizičko izdanje” je pomaknuto na lipanj. Nagrada naime, uz tisuću eura SEA – Sindikata nezavisnih izdavača, uključuje i gostovanje na festivalu. Budući da je nedavno otkazan veliki sajam knjiga u Leipzigu koji je trebao biti krajem svibnja, sve je pod upitnikom.

Komikaze snage su se, vrlo optimistično, u 2020. usmjerile na pripremu ovog gostovanja na festivalu koji u normalnim uvjetima posjeti 200.000 ljudi.

Krajem studenog je izašao novi tiskani album Komikaze broj 19, a tijekom godine je lansirano 9 mikroizdanja od kojih je album i sastavljen: 5 on-line (kvartalne web-Komikaze #53, #54, #55 + Covix_C19 I Street girls) i 4 papirnata (Femicomix 2020, Medusalem, Alice in Waterland i fanzin Street girls, koji je upravo u tisku).

Domaću scenu 2020., uz 17 međunarodnih iz 10 zemalja, predstavlja 13 autora iz Hrvatske: Nikolina Fuzul, Tea Jurišić, Apolonija Lučić, Korina Hunjak, Damir Stojnić, Domagoj Krip, Ivan Marušić, Milan Trenc, Ena Jurov, Luka Čačić, Nikša Janković, Ivana Armanini. Više na: https://komikaze.hr/komikaze-album-19/ 

2020. nam je donijela dvije međunarodne izložbe na regionalnim strip-festivalima (Novo doba/Beograd, Tinta/ Ljubljana), 1 “počasnu” u Francuskom Institutu (Zagreb) i 3 grupne strip izložbe u Rijeci, Šibeniku i MSU Zagreb (ekranska prezentacija portala, uz 2 albuma i Femicomix 2020. zin u vitrini).

Moj autorski rad i put do Komikaze nagrade je lijepo opisao Bob Levin u američkom The Comics Journal, top referenci za strip teoriju zadnjih 40 godina (Izdavač: Fantagraphics Books). Tekst je preveden za potrebe beogradskog festivalskog kataloga i išao je dvojezično uz izložbu: https://komikaze.hr/comics-journal-review/. Istovremeno sam izlagala strip o Mangelosu (MSU/Komikaze produkcija) na 19. Bijenalu umjetnosti u Pančevu, “izložbi godine” po izboru kritičara Politike. Bojanka, koju sam crtala za Jutarnji list s grupom autora, je nominirana za Global Media Awards, u društvu CNN-a i The Telegraph.

Ako govorimo o uspjehu, pričekala bih svakako i ovogodišnje rezultate javnih potpora. Žiri za časopise Ministarstva kulture i medija Hr je po četvrti put odbilo financirati Komikaze. Svaki početak godine je dramatičan i nadam da će se vremenom sve posložiti. Sada se čekaju rezultati grada Zagreba i MK za inovativne umjetničke prakse. Sve više se oslanjamo na donacije naše vjerne publike.

Za Komikaze je karakterističan atipičan pristup stripu, bez uobičajene linearne naracije, mitskog junaka, ljepotice i happy enda, s puno likovnih elemenata i smionih, da ne velimo radikalnih dizajnerskih rješenja. Stripovi autorski ne predstavljaju tematsku cjelinu, iako postoji puno zajedničkih nazivnika poput slobodarstva, antirežimskog i antiratnog raspoloženja ili hermetičnog humora. U kojoj mjeri je koncepcija Komikaza plod redakcijske koncepcije ili pak nastaje spontano, slobodnim autorskim odabirom tema i tehnika?

Radi se o sinergiji jer nekog fiksnog Komikaze ključa i nema. Mreža je plod zanimanja za strip koji odskače od prevladajuće forme i interesa za istraživanje i eksperimente. Dio radova pristigne na “otvorene pozive”, dio je kuriran. Radikalna politička ideja je zadana u startu “u kontekstu skupne akcije za organizaciju (nenaoružanog) otpora protiv progresivne globalizacije ukusa i porastu institucionalizirane umjetničke produkcije, program udruge komikaze predstavlja slobodno i altruistično djelovanje umjetnika iz različitih područja, koje povezuje neovisan i beskompromisan stav, nazvan alternativnim u odnosu na postojeću umjetničku praksu koja dominira.”

Komikaze autori/ce preispituju strip jezik, neovisno o temi, stilu i tehnici, postavljajući nove odgovore na pitanja što to strip jest.

Teško je ne primijetiti da su se Komikaze lakše etablirale u centralnoj Europi nego li u prirodnom okruženju kao što je JI Europe, odnosno Balkanu. Po tvom mišljenju, zbog čega je u manjem broju zastupljen broj autora iz BiH, Srbije ili Crne Gore kad strip uvijek progovara univerzalnim jezikom? Postoje li strip edicije koje  posebno cijeniš s navedenih prostora i postoji li autor kojeg bi rado vidjela u Komikazama?

Ne bih se sasvim složila.
Sa Srbijom imamo dobru suradnju što dokazuje 15 gostovanja u Pančevu, Beogradu, Zermunu, Šabcu, Novom Sadu i Subotici; preko 30 “umreženih” strip-autora, niz zajedničkih izdanja i dva srpska web-portala koja nas prate i podržavaju od početka: Stripvesti i Seecult.

2020. godine smo u centru Beograda imali Komikaze izložbu na kojoj je predstavljen zadnji nagrađeni album, uz izložbe & mikroizdanja Damira Stojnića i mene, realiziranih u koprodukciji Novo doba strip festivala i Komikaza. Primjerice autor Aleksandar Opačić ima najveći opus objavljen upravo na Komikaze portalu. Od većih opusa na portalu spomenula bih Wostoka i Radovana Popovića (autora naslovnice nagrađenog broja), a predstavljene su i najmlađe nade: Iva Atoski i Danica Dedić. Svi su oni (osim Wostoka) uključeni u nagrađeno izdanje i Komikaze #18 mini-turneju: Zagreb – Šibenik – Beograd – Rijeka.

Istina je da su ostale spomenute zemlje manje prisutne, ali nije da ih nema na/u mreži: Denis Čupić i Srđa Dragović (Trus! projekt/SLO) su autori iz Crne Gore; Zlatko Kristevski i Kirco Arsovski iz Makedonije, a Vedad Šabandžović i Stanko Gojić iz Bosne.

U Bosni smo gostovali tri puta, dvaput u Sarajevu i jednom prilikom u mostarskom Alternativnom Institutu.
2019. smo s Disciplinom Kičme sudjelovali u Minhenu na jubilarnom 10. Noise Mobility Festivalu koji je okupio desetak muzičara iz Bosne (kao i cijeli jedan srednjoškolski razred iz Travnika!). Događanje su organizirali Časpa i udruga Balkanet, koja nas je već ranije ugostila na minhenskom strip festivalu u sklopu Komikaze vs Comikaze projekt.
Više puta sam davala velike intervjue za časopis Oslobođenje s pozivima za Komikaze suradnju.

Ako govorimo o centralno-evropskoj sceni, nezaobilazan je festival Crack u Rimu, na kom su Komikaze aktivno sudjelovale u periodu 2008.- 2016. i na kome je vremenom bilo sve više autora iz naše regije. Mreža evropskih muzeja iz Berlina comixconnection je kroz muzeje predstavila regionalne strip-autore i strip-mreže od 2013. do danas na čak 20 lokacija: PULA / LJUBLJANA / TIMISOARA / BUKAREST / CLUJ-NAPOCA / PECS / BUDAPEST / OSIJEK / NOVI SAD / SUBOTICA / PANČEVO / BELGRADE / VRŠAC / SARAJEVO / ŠABAC / ZAGREB / VUKOVAR / STUTTGART / FREIBURG / BERLIN. COMIXCONNECTION TOUR 2013 – 2020

Nedavno je izašao tekst u Calvert Journal s naslovom: “Komikaze: hrvatski stripovi koji nose naslijeđe jugoslavenskog undergrounda“.

Izgleda da balkanska mreža ipak funkcionira ali se malo prelila preko linija na našim mapicama. Strip govori univerzalnim jezikom i time nadilazi nacionalne indexe. Povijest stripa aktivno pratimo zadnje stoljeće, ali proto-stripovi su nastali davno prije tiska i naših nacionalnih identiteta i granica. Mreža Komikaze je građena na slobodarskim i altruističnim praksama umjetnika iz različitih područja, koje povezuje neovisan i beskompromisan stav, nazvan alternativnim u odnosu na postojeću umjetničku praksu koja dominira  Ipak, primaran nam je rad na razvoju interkulturalnog dijaloga i kulture tolerancije u svrhu demokratizaciji kulturnog prostora na Balkanu i njegovom povezivanju s Evropom i svijetom.

A u autorskom smislu ne bih nikoga posebno izdvajala jer, na koncu, uvijek se sretnemo u Komikazama.

Damir Stojnić

Jedan od ponajboljih domicilnih umjetnika Damir Stojnić (1972) , diplomirao na ALU Zagreb, pripadnik je zadnje “velike” generacije autora s hrvatskih prostora (David Maljković, Tomislav Ćurković, Nikola Ukić) i izvanredni profesor na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci u klasi slikarstvo i strip & ilustracije. Jedinstven i produktivan autor, nositelj je mnogih međunarodnih nagrada za stvaralaštvo, a trenutno je i kustos prestižne galerije Lamparna u sklopu umjetničkog kolektiva Labin Art Expressa. Nedavno je u suradnji s redakcijom Komikaza izdao strip prvijenac “Medusalem”, a kao neposredan svjedok i akter aktualne umjetničke epohe, o motivima i pozadini suradnje veli sljedeće:

Iako je vaš opus u slikarstvu eklektičan po izboru motiva i tehnika, prilično ste iznenadili publiku i stručnu javnost objavom strip prvijenca u izboru strip edicije Komikaze. Što vas je ponukalo na strip izričaj i zašto baš Komikaze?

Stripom sam se bavio od malih nogu i moj prvi doticaj s likovnošću su bili stari brojevi Alan Forda, čijih 75 izvornih epizoda, koje je nacrtao Magnus, do danas smatram remek-djelom. Ali, prvi ozbiljniji rad, u smislu da me nije bilo sram ga objaviti, napravio sam 1990-te. Zvao se “End”. Od tada sam povremeno radio na stripu, ali doista rijetko. Narednih su godina nastali stripovi “Asma” iz 95-te, i potom “Boreal” 98-me te “Wendigo” 2001. Potonji su objavljeni u nagrađenom albumu Komikaze. Taj me medij oduvijek intrigirao, pogotovo njegovo svojstvo da čitaoca potpuno prebaci u stvarnost svoje radnje. Vrlo lako se stripom inducira ono što oficijelna likovna teorija naziva “totalni ambijent” ili “wunderkammere”, barem po efektu “uvlačenja u radnju” kojeg ima na čitaoca. Strip je integralna smjesa likovnosti, književnosti i filma. Tako da ta moja prva četiri uratka dosta slijede estetiku njemačkog ekspresionizma u filmu. Radnja je uglavnom bazirana na mojim snovima i ne slijedi neku jasnu uzročno-posljedičnu liniju.

U Komikazama objavljujem jer sam odlučio poslati jedan strip na natječaj za njihov webzin. I to je prvi strip kojeg sam ikada objavio ”Report: Subpolis”. Tek sam za kasnija izdanja Komikaze webzina poslao “Boreal” i “Wendigo” koje je Ivana kasnije odlučila objaviti u godišnjoj tiskanoj antologiji i za nju dobila i prestižnu nagradu u Francuskoj. Inače se s Ivanom znam još od studentskih dana i znali smo se družiti po zagrebačkim birtijama i izložbama.

Preko Komikaza sam upoznao Radovana Popovića, sjajnog underground strip crtača i izdavača iz Beograda, pa mi je njegov Turbo strip, u suradnji s Komikazama kao ko-izdavačem, objavio prvi dugometražni album “Medusalem”.

Jednostavno sam “kliknuo” s Ivanom, a dijelimo slične poglede na kreativne i osobne slobode, pa se suradnja nastavila prirodnim tijekom.

U stripu postoji niz vaših karakterističnih motiva poput okultizma, panteizma ili mitologija, ali u slikarskom smislu je moderan i autorski autentičan. Imate li namjeru i dalje se baviti stripom, odnosno, u kojoj mjeri vam pruža umjetničku satisfakciju?

Povratkom u taj medij doživio sam, u kreativnom smislu, “novu mladost”. Zamorio sam se izložbama i svom tom “ozbiljnom umjetnošću” koja je postala prilično konzervativna. Umjetnici koji se isključivo ne bave socio-političkim temama nisu nikome pretjerano zanimljivi, posebno jer smatram da većina njih “ukazuje na probleme” samo da bi izvukla novac iz raznih projekta, ili da bi im radovi bili otkupljeni od galerija i muzeja koji danas umjetniku diktiraju interes. Stoga, držim da se umjetnički diskurs, od 80-ih na ovamo, prilično srozao. U cijeloj toj mašineriji koja de facto ovisi o umjetniku, upravo je on danas najmanje bitan, dok je pozicija kuratora dosegla razinu demiurga. I zato mi je većina današnje umjetničke produkcije sterilna. Smiješno mi je kada “angažirani” umjetnici u svome radu prezentiraju neku ideju otpora, ili čak revolucije, unutar galerija i muzeja koji su, zapravo, birokratski kavez Sustava, unutar kojeg se umjetnost getoizira. Ako želite stvarne promjene, to se onda rješava na ulici. To valjda jedino shvaćaju ti ludi Rusi kao što su Alexander Brenner ili Pyotr Pavlensky, koji je zapalio ulaz jedne francuske banke i to nazvao politički angažiranim performansom. Jasno, šalim se, ima još sjajnih umjetnika po cijelom svijetu, ali teško da će izložbama išta stvarno pokrenuti dok je suvremeni strip, čak i u tom smislu, pokazao daleko veću radikalnost u djelima kao što su “Persepolis” Marianne Satrapi, “Mouse” Art Spiegelmana ili stripovi o pojasu Gaze i ratu u Bosni Joe Sacco-a, da navedem samo najpoznatije. Ti stripovi posreduju čitave priče koje su prilično potresne, i to mi je daleko jače od “suptilnog ukazivanja” kao prakse u suvremenoj umjetnosti. I da konačno odgovorim na pitanje: strip mi je sada definitivno u kreativnom fokusu. Trenutno radim na jednom koji će u konačnici imati 40-tak strana, radnog naziva “Vještica” i dovršavam drugi dio stripa “Hiperborejac” čiji se početak također nalazi u jednom od webzin izdanja Komikaza.

Uglavnom, strip me u svakom smislu učinio sretnijim čovjekom.