Asmir Kujović ili kako se piše poezija

Povezani članci

• Na Mostarskom ljetu 2020 sutra promocija knjige “Moja generacija” Avde Hume
• Nikšić pozvao institucije BiH da se odrede o nasrtanju Tomislava Karamarka na suverenitet zemlje!
• PRAZNICI BEZ TOALET PAPIRA
• Kraj epohe
• Blef-help
• Šansa za novi početak: Restoran sa misijom inkluzije kroz rad

Foto: šg

Sinoć je u organizaciji Centra za kritičko mišljenje i portala Tačno.net u MC Pavarotti u Mostaru predstavljena zbirka poezije “Vidikovac” Asmira Kujovića, a koja je iz tiska izašla ove godine.

O knjizi su uz autora govorili mostarski pjesnici Almin Kaplan, Elvedin Nezirović, Muamer Kodrić te prof. Amer Bahtijar.

Jedan od možda najsažetijih opisa Kujovićeve poetike dao je Enver Kazaz kada je za njega kazao da je pisac koji postvaruje metafiziku i pometafizičuje stvarnost, kazao je Amer Bahtijar.

Elvedin Nezirović

Asmir Kujović, jedan je od najmarkantnijih ličnosti u savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti kojega iščitavam već godinama, kazao je na samom početku mostarski pjesnik Elvedin Nezirović. Jedini pjesnik koji je dočekao da na četvrtoj godini fakulteta izučavati literaturu u kojoj je i sam zastupljen.

Almin Kaplan

Almin Kaplan iskazao je zadovoljstvo što može govoriti o knjizi Asmira Kujovića i između ostalog kazao:

“Kujovićeva poezija je poezija koja nadilazi dnevnopolitička zbivanja, a koja se istovremeno tim istim zbivanjima bavi, i to na način da ih koristi tek kao dokaze da je svijet oduvijek isti, i da se u njemu ništa promijenilo nije. Nije ovom pjesniku najvažnija namjera bila da minorizira današnjicu, zajedno sa njenim kičem, već on to radi upravo tako što tu istu današnjicu ostavlja tamo gdje joj i jeste mjesto – na smetljištu historije. Krhotine sadašnjice u poeziji ovog pjesnika služe kao instrumenti kojima se mjeri sveopšta ljudska tuga. Međutim, ta tuga se u Kujovićevoj poeziji ne čita tugom, već nečim što je samo po sebi takvo i što ne zaslužuje da bude važno na način kakvom ono teži. Kujovićev duh, odnosno pjesnik u Kujoviću, u svakom pogledu nadilazi ovo čemu svjedočimo. I na taj način o svemu tome precizno govori.

Pjesnik je onaj koji uspije u sebi razlučiti čovjeka koji pati od duha koji stvara. Jedino je tako moguće doprinijeti poeziji, odnosno, jedino je tako moguće, pisati, poeziju. Sve ostalo nije poezija. Ono što nam je Asmir Kujović poklonio sa svojom zbirkom poezije Vidikovac, zasigurno je nešto što će ovaj jezik sa sobom ponijeti u budućnost. Ili, da budem slobodniji: Ovo je zasigurno jedna od knjiga koja će našem jeziku pomoći da preživi. Ako nekada nekome budete htjeli dati knjigu primjera dobre poezije, onda to treba biti ova knjiga. Knjiga u kojoj osim poezije nema apsolutno ništa.”

Muamer Kodrić

Muamer Kodrić, dobitnik nagrade Mak Dizadr, vrsni prevoditelj sa perzijskog i engleskog, pročitao je prvu pjesmu iz Asmirove zbirke, a koja korespondira s postizbornim danima u BiH:

Pričam ti priču

Svenuli izborni plakati duž ulice.
Na svakom od ljepila naborano lice
Poput maske faraona Psusenesa što opljačka
Zagrobna boravišta svojih predaka
Da zlatni nakit izlije u kumire svoje grobnice.
Svaki bi da bude Đokonda ukradena.
Svaki bi da se dočepa kardinalske ladice
S kamenim spolovilima kastriranih Apolona.

Ko u muzeju mumija izložene figure,
S izvađenom nutrinom smrću dovršene skulpture.
“Hajde da se pravimo naivni”, zovu oni,
Igrajmo se hvatanja za riječ, soprani i baritoni.

Po nesumljivo nepodjeljenom mišljenju kritike, Asmir spade među najveće pjesnike na južnoslavenskom prostoru, ne postoji antologija postjugoslovenske književnosti koja je izišla zadnjih godina a da u njoj nije zastupljen Kujović, kazao je Kodrić.

Asmir Kujović je rođen 1973. godine u Novom Pazaru, od 1991. godine živi u Sarajevu. Diplomirao je na Odsjeku za književnosti naroda BiH na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Objavljivao je u brojnim književnim časopisima, a radio je i kao novinar u listovima: “Slobodna Bosna”, “BH Dani” i “Walter”. Bio je glavni urednik sarajevskog časopisa za književnost i kulturu “Lica”. Objavio je knjige pjesama “Vojni sanovnik” (1997.) i “Zagrobni život” (2000.), te roman “Ko je zgazio gospođu Mjesec” (2002.). Pjesničkim, proznim i esejističkim tekstovima zastupljen je u više antologija, pregleda i panorama savremene bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti. Za roman “Ko je zgazio gospođu Mjesec” nagrađen je Godišnjom nagradom Društva pisaca Bosne i Hercegovine za najbolju knjigu objavljenu u 2002. godini. Pojedini tekstovi su mu prevođeni na engleski, francuski, turski, flamanski, makedonski i slovenski jezik. Godine 2005. u Beču je objavljeno dvojezično izdanje njegove knjige izabranih i novih pjesama pod naslovom “Das versprochene Land /Obećana zemlja” na njemačkom i bosanskom jeziku. Nova poetska zbirka poezije je Vidikovac, Sarajevo/Zagreb, 2014.

Ostatak večeri prošao je u interesantnom razgovoru s Kujovićem o književnosti, o njgeovom stvaralačkom radau, samom procesu nastajanja poezije, proze, o novim proznim ostvarenjima…

Na pitanje zašto smo čekali desetak godina na ovu zbirku, Kujović je govorio o godinama lošeg življenja, o poniženosti i borbi sa egzistencijom, zbog čega mu se nije dalo da zapjeva. U ovoj zbirci su sabrane pjesme iz starijih zbirki, nove pjesme, pjesme s metafizičkim temama, religijskim temama… Proza je poseban izazov koja traži jednu posvećenost i težak rad, zato mu je draže pisati poeziju. To je potreba da se intimna otkrovenja pretoče u riječi. Asmir je govorio o duhovnom umivanju čitajući drage pisce koji su utjecali na njgovo stvaralaštvo, Kulenovića, Ujevića, Dizdara, Šimića….

Druženje je potrajalo, Asmir je do kraja večeri s posebnim nadahnućem  govorio svoje stihove ljubiteljima poezije koji su bili prisutni sinoć u Mostaru.

Na biciklu

U gradu smorenom od julske vreline
samo na biciklu pirka vjetrić;
ti drvoredi što promiču pored mene,
taj asfalt što podatno klizi pod gumama –
sve je to moje od davnina

I taj zaljubljeni par na klupi,
šarov što dahće isplažena jezika,
taj glas sa tonske probe za “Baščaršijsku noć” –
sve sam to ja kad sam bio mlad

Jedna je stvar lebdjeti iznad grada,
a sasvim druga lebdjeti u njemu.

U granama što listaju sunčeve zrake,
u spletenim lozama uz ograde kuća
razaznajem nedokučivu formulu
neminovnosti mojih posrnuća

Točkovi premotavaju minule korake.
I, kad bih stigao do početka trake,
znao bih da je sve premontirano
da se složi s ovim ljetnim danom;
i plakatom, što mi u susret hita:
“Život kako ga piše Cedevita”.

KAO ŠTO KAŽU

Platio sam i na mostu i na ćupriji
pokliznuo i nogom i jezikom
nosio i praznu torbu i vraga u torbi
i državi dugovao i s žandarima drugovao
falila mi dva kraja i sredina
falilo mi pet da načinim šest
i s mudrima se namudrovao
i s ludima naživovao

Kanda i vrag zna šta je pravo
ama hoće kako mu milo;
kome nije dalo mlijeko majčino
kravlje mu nije nadoknadilo

Kihao sam kad sultan nazebe
pa jedan dan vezir, a sutra rezil.
Bio sam pun i meda i jeda
bio sam ovca kojoj runo smeta.

Mnogo patio, pa mnogo i zapamtio
nevolju ručao te tugu večerao
i ženi i pušci vjerovao
i ćutao ko kurva
i bio jedna glava, a hiljadu jezika

Jer, kako vele naši stari
u kolo kad hoćeš, iz kola kad te puste.

Ko mi je kriv
kad su se sve pameti iznijele na vašar
što sam se svoje mašio.

VIDIKOVAC

Odavde me svečano ispalite iz topa
U tu panoramu s razglednice Šiznilenda,
Odavde me lansirajte iz vaših laptopa
Da sustignem sopstvena krešenda!

Da ruke osjetim ko Džibrilove rukavice!
Pa da se minulog sjetim kao sveti Pavle
Mladih dana kad ga zvahu Savle –
Da drevne kletve obratim u zdravice.

Dušu što je čupana iz mesa
Ko iz mokre vune grana trnovita,
U vjetar da presadim glasom Hermesa

Nek se rasprsnem u buket vatrometa
Da se nebesa zatresu od urnebesa!
Neka me prozovu Remboova kometa.

SARAJEVO NOĆU

(drugo izdanje)

Noću, dok se prevrćem u postelji
neki dijelovi Sarajeva nestaju
raskrsnice, zgrade, čitave ulice
zajedno sa uglovima spavaće sobe
u podrumima iskrsavaju nepoznati univerzumi
na svim TV kanalima je Kuća Velikog Brata
i u njoj ja kako se prevrćem u postelji.
Noću neki dijelovi Sarajeva nestaju
i svi su stanovi napušteni
prozori svijetle samo zbog lopova
posmatrač iz taksija može jasno zapaziti
da je Begova džamija nacrtana
jer je njena težina na drugom svijetu
i Zemlja je beskrajna ravna ploča
a  kugla što se vrti njena spakovana beskonačnost.
Noću neki dijelovi Sarajeva nestaju
progutane vriske ubijene djece
vjetar uznosi do ledenih tornjeva Himelaja,
zgrada Parlamenta u daljini opet gori
kad je niko ne gleda
i nebo je zlatom izvezen plašt Katarine Kosače
o tome se dovikuju ulični psi
izlazim na balkon da lajem zajedno s njima –
tramvaj raskopčava ulicu
kao rajsferšlus žensku haljinu.