Ante Lešaja: ŠVERCANJE FALSIFIKATA (treći dio)

Izdvajamo

• vima njima, autoru knjige i recenzentima, morale su biti poznate reference, tj. objavljeni napisi (knjige, ili poglavlja u knjigama, referati, recital, zapisi) u kojima se nalaze podaci, činjenice, informacije koje ne potvrđuju neke ocjene F. Oreba, a u nekima od tih referenci su brojne njegove ocjene (formulirane i javno iznesene i prije sporne knjige) argumentirano osporavane – bilo kao „praznine“ (prof. M. Svoboda), bilo kao neistine ili falsifikati (Ante Lešaja). Bilo bi dragocjeno da su recenzenti kritički ocjenili te primjedbe i naveli u čemu su neumjesne, neargumentirane. Zašto to nisu napravili? Naveo sam ranije nekoliko važnih, a zanemarenih referenci, ali poenta je ne u naslovima, nego u vremenu kad su se pojavile (dakako i u sadržaju): sve su se one pojavile barem 6-7 godina prije nego je Orebova knjiga objavljena, a neke i znatno, znatno ranije. Ili recenzenti za njih nisu znali, ali ih to onda u velikoj mjeri diskvalificira za posao kojega su se poduhvatili (ako pretendiraju da su poznavaoci materije/predmeta o kojemu pišu), ili su ih i oni namjerno ignorirali, a onda je to profesionalno etički potpuno neprihvatljivo. A sve su im te reference bile pri ruci, lako dostupne (u Gradskoj knjižnici Korčula, recimo).

Povezani članci

• Svečano počela 60. Pula
• PROZORI ZADNJEG KOSMOSA
• Film Dine Mustafića na AJB DOC-u: Bosna zagađena prošlošću u jednako toksičnoj sadašnjosti
• Partibrejkersi u Močvari: Ostali su isti, posebni, slobodni
• Pjesnici su čuđenje na netu
• U Dubrovnik dolaze “profesori pobunjeničkog obrazovanja”

Foto: potocine.com

Kritičke napomene uz knjigu: Franko Oreb, „Korčulansko pjevačko društvo Sveta Cecilija“, Korčula, siječanj 2011. (str. 5-300 + sadržaj)

Prethodne dijelove teksta možete pročitati:

Ante Lešaja: ŠVERCANJE FALSIFIKATA

Ante Lešaja: ŠVERCANJE FALSIFIKATA (drugi dio)

Nakon do sada iznesenih fakata nimalo ne čudi da je F. Oreb u nabrajanju izvora (referenci), na koje se u pisanju oslanjao, izostavio nekoliko izvora „koji mu ne idu u prilog“, jer  donose činjenice koje demantiraju i/ili osporavaju njegove apriorne osude, njegove predrasude, njegovu pristranost ili „praznine“ – da budem sasvim blag u ocjeni takvog neozbiljnog postupka.

Sasvim sažeto: morao je F. Oreb konzultirati barem još i slijedeće izvore, objavljene prije 2011. godine, dakle, prije nego je objavio svoju knjigu, a ti su mu izvori bili lako dostupni, u najmanju ruku u Gradskoj knjižnici:

– prof. Mirjana Svoboda, „Umjetnički amaterizam u gradu Korčuli od 1883.-1983., Korčula siječanj 2004. (izmišljeni naslov – „Historijat društva sv. Cecilija“ i način kako ovaj Recital navodi u fusnotama svoje knjige ne pokazuje da je uvažio njene poruke; dapače… M. Svoboda nije pisala „Historijat…“, nego Recital, ali ne samo o jednom društvu, nego o cjelini kulturno-prosvjetnog/kulturno-umjetničkog života grada Korčule!);

– RKUD „Moreška“, „Knjiga utisaka s izložbe ‘100 godina zbornog pjevanja u Korčuli’“, Korčula 1983. (Knjiga utisaka nalazi se u arhivi KUD-a „Moreška“ i nije objavljena);

– Ante Lešaja, „120. godišnjica Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija. Kritičke napomene uz tvrdnje Dr Franka Oreba i nekolicine drugih autora“, Zagreb 2004.

– Ante Lešaja (red.), „Moreška. Korčulanska viteška igra“, Korčula, srpanj 1974.

– Zvonko Letica, „Šest desetljeća kontinuiteta Moreške. Povijesni esej.  1944.-2004.“, poglavlje u knjizi: Elsie Ivancich Dunin (ur.), „Korčulanska moreška“, Tur. zaj. grada Korčula, 2006. (str. 173-252);

–  Zvonko Letica (ur.), Sjećanja jedne generacije. Grad Korčula 1900-1946“, Korčula, prosinac 1990. (Prvi dio, str 47-638);

– Dušan Kalogjera, „Put ili stranputica. Mojih šezdeset godina“, Arka Press, Sarajevo 2002. ( naročito str. 542-558 i 583-596).

A zatim, F. Oreb navodi poneke arhivske izvore, ali ni jednom nije spomenuo da je zavirio u dokumentaciju arhiva KUD „Moreška“, jer se ne poziva ni na ijedan od tih dokumenata. Ako nije imao strpljenja konzultirati tu arhivu, mogao je barem zaviriti u kronologiju nastupa „Moreške“, koju je godinama bilježio Igor Lozica, a obuhvata osam (rukom pisanih) obimnih svezaka. Zašto, dakle, nije koristio i arhiv KUD-a „Moreška“ ili barem Igorovu kroniku??! A namjerno nekorištenje svih arhivskih dokumenata prvi je znak nesavjesnog prikazivača nekog događa(n)ja.

***

Na samom kraju knjige objavljene su dvije recenzije rukopisa: jednu je pisao Dr Živan Filippi (str. 257-260), a drugu Damir Tulić (str. 261-262).

Knjiga F. Oreba nije „umjetničko djelo“ da bi se mogla uvažiti „sloboda umjetnikove fikcionalnosti“ (ali i umjetnička imaginacija ima ograničenja!), nego svojevrstan stručno-povijesni prikaz konkretnog događa(n)ja u konkretnoj sredini; a to uključuje da prikaz mora biti cjelovit u smislu uvažavanja svih dostupnih i mjerodavnih fakata o događa(n)ju samom, ali i o sredini (mjestu) konkretnog događa(n)ja. Iz do sada navedenih primjedaba (o Sadržaju i korištenim izvorima) vidi se da F. Oreb nije tako postupio.

Bilo bi normalno da su na tu manjkavost, propust (nenamjeran ili namjeran, svejedno) ili „prazninu“ ukazali recenzenti (recenzija je: „pismeni kritički prikaz, ocjena umjetničkog ili znanstvenog djela…“, Anić-Goldstein, Rječnik stranih riječi, 2007., str 486; a recenzent je „ocjenjivač, prikazivač, prosuđivač vrijednosti nekog novog izdanja…“, Klaić, Riječnik stranih riječi, 1978., str. 1138). Rijetka su „savršena“ izdanja, naročito kad je riječ o djelima historijske/povijesne tematike, pa su utoliko važnije recenzije. Ta opaska vrijedi i za knjigu F. Oreba, „Sveta Cecilija“. Bio bi, dakako, veliki doprinos recenzenata da su postupili u skladu sa zadaćom koju recenzent ima (za istinit uvid u predmet, stoga za čitaoca, za daljnja istraživanja, ali i za autora). Recenzija je dakle odgovoran stručno/znanstveni angažman, a ne tek puko pisanje o nečemu bez utemeljenja i bez odgovornosti.

Treba naglasiti: ni recenzija Ž. Filippi, ni ona D. Tulića nisu pisane u smislu kako su recenzije/recenzenti definirani u citiranim Rječnicima, tj. kakve bi trebale biti. U to smislu ovdje ukazujem na samo nekoliko obilježja tih recenzija.

Na prvom mjestu treba spomenuti: istina je da su obe recenzije pisane i kao prikaz, ali bez ijedne kritičke riječi – pisane su, dakle, kao „laude (hvalospjevi) bez zadrške“. Ne bih se na tome zadržavao, pravo je svakoga da se nečemu divi ili ne divi, da nešto podržava ili ne podržava itd., ali u tom slučaju to nije recenzija, nego iskazivanje svoga ličnoga zadovoljstva ili nezadovoljstva.

Znatno je veći i kardinalni nedostatak što ni jedan od dva recenzenta ne postavlja pitanje, ili autoru na to ne ukazuje: zašto je autor sebi dozvolio prešućivanje, izostavljanje ili ignoriranje fakata o cjelini fenomena obilježavanja godišnjica „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“, posebno onoga dijela te cjeline koja se odnosi na razdoblje nakon Drugog svjetskoga rata, tj. nakon 1945. godine i zašto i u kojoj mjeri to knjigu F. Oreba čini invalidnom?

Bitna je manjkavost oba recenzenta što nisu upozorili na neistinito prikazivaje sadržaja kulturno-umjetničkog rada kojim se dominantno bavilo „Korčulansko pjevačko društvo sv. Cecilija“, a svojata ga kao nasljedstvo novoosnovano „Hrvatsko glazbeno društvo sv. Cecilija“. F. Oreb, primjerice, ističe gotovo kao glavnu njegovu djelatnost „cecilijanska moreška“, premda moreška nikada nije bila u sastavu „Korčulanskog pjevačkog društva…“, a to potvrđuju: studija Vinka Foretića iz 1974., pa zatim tekstovi u knjizi „Korčulanska Moreška“ iz 2006. Oduvijek je postojala samo korčulanska moreška i čemu služi ta mistifikacija o tzv. „cecilijanskoj moreški“. I gradske muzike su uvijek postojale mimo „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“, pa stoga ni ta „sekcija“ nije mogla biti „nasljedstvo“ novoosnovanoga Društva, a na to je trebalo reagirati.

Nisu upozorili na nedopustiv postupak pljačke muzičkih instrumenata i moreškantske odjeće – oni glazbari/moreškanti, koji su napustili KUD „Moreška“, odnijeli su sobom bez odobrenja i instrumente i odjeću kojima su se koristili – instrumente i odjeću koji su bili vlasništvo KUD-a „Moreška“. Oglušili su se na sva traženja da ih vrate. Nije li to „kopija u malom“ sindroma pljačke narodne imovine što se prakticirala s „nastankom neovisne i demokratske“, a kojoj smo bili (i još smo) svjedoci?!

 Zatim je, da završim, kardinalni nedostatak obe recenzije i to, što ne ukazuju na autorovo ignoriranje referenci, dakle i kritičkih mišljenja, koja dovode u pitanje stanovite, a važne, tvrdnje F. Oreba; ta se opaska odnosi na oba recenzenta. Svima njima, autoru knjige i recenzentima, morale su biti poznate reference, tj. objavljeni napisi (knjige, ili poglavlja u knjigama, referati, recital, zapisi) u kojima se nalaze podaci, činjenice, informacije koje ne potvrđuju neke ocjene F. Oreba, a u nekima od tih referenci su brojne njegove ocjene (formulirane i javno iznesene i prije sporne knjige) argumentirano osporavane – bilo kao „praznine“ (prof. M. Svoboda), bilo kao neistine ili falsifikati (Ante Lešaja). Bilo bi dragocjeno da su recenzenti kritički ocjenili te primjedbe i naveli u čemu su neumjesne, neargumentirane. Zašto to nisu napravili? Naveo sam ranije nekoliko važnih, a zanemarenih referenci, ali poenta je ne u naslovima, nego u vremenu kad su se pojavile (dakako i u sadržaju): sve su se one pojavile barem 6-7 godina prije nego je Orebova knjiga objavljena, a neke i znatno, znatno ranije. Ili recenzenti za njih nisu znali, ali ih to onda u velikoj mjeri diskvalificira za posao kojega su se poduhvatili (ako pretendiraju da su poznavaoci materije/predmeta o kojemu pišu), ili su ih i oni namjerno ignorirali, a onda je to profesionalno etički potpuno neprihvatljivo. A sve su im te reference bile pri ruci, lako dostupne (u Gradskoj knjižnici Korčula, recimo).

Damira Tulića ne znam kao autora koji bi se sistematski bavio poviješću grada Korčule, posebno poviješću kulturno-prosvjetnog/kulturno-umjetničkog rada u njemu općenito, a naročito posljednjih stotinjak godina, tj. ne znam njegove pisane, uključivo i stručne radove toga sadržaja (prema internetskom pregledu naslova njegovih objavljenih radova) , pa stoga ovdje samo jedna opaska (premda bi ih bilo više) na tekst njegove recenzije (str. 262): „Više od stoljeća nakon osnutka 1883., Sveta Cecilija obnovljena je 1991. pod nazivom Hrvatsko glazbeno društvo Sveta Cecilija.“

Nema potrebe „cjepidlačiti“, ali ni naziv nije sporedne naravi: ponajprije se „obnova Svete Cecilije“ bez preciznog određenja može različito tumačiti (je li obnovljen njen kip, kakav reljef, njen kult, ako je postojao itd.), a zatim naziv „Hrvatsko glazbeno društvo…“ nije bilo prvotno (bilo je „Hrvatsko kulturno društvo“), a naročito nije identično nazivu „Korčulansko pjevačko društvo…“. Na tu važnu, zaista važnu, razliku upozorila je profesorica Mirjana Svoboda samo jednom rečenicom, bez daljnjega komentara (ali je komentar zapravo cijeli tekst njenog Recitala), odmah na početku svoga reagiranja: „Iz orignalnog zapisnika starog društva „Sveta Cecilija“ ono je zabilježeno kao „Korčulansko pjevačko društvo Sv. Cecilija“. I uvijek se na proslavama godišnjicâ nakon 1945. godine govorilo samo „Korčulansko pjevačko društvo sv. Cecilija“. Savjesnom profesionalcu ne bi se omakla takva „sitnica“. Dakle, „osnivači iz 1991.“ nisu obnavljali „Korčulansko pjevačko društvo…“ nego su osnivali sasvim drugo: „Hrvatsko glazbeno društvo…“

A preuzimanjem imena „sv. Cecilija“ možda su nehotice kopirali iz Balzakove prekrasne knjige „Vragoljaste priče“, poglavlje ili storiju o „pastirici sv. Ceciliji“ – da se našalim, s obzirom kakve su sve vragolije ili ludorije s osnivanjem „Hrvatskog glazbenog društva…“ izvodili u dekadi 1990-oj. Mogli su preuzeti bilo koje drugo ime, Ante ili sv. Ante (ili Pustinjak ili Padovanski) primjerice, ali to ne bi značilo da baštine bilo što, što se veže uz neku raniju (ili sadašnju) djelatnost nekog konkretnog Anta. Nije dakle opravdana tvrdnja D. Tulića da je obnova bila 1991. – KUD „Korčula“/“Moreška“ obnovilo je djelatnost „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“: i po ljudskom sastavu (naravno protekom vremena i ratom umanjenog) i po sadržaju i po djelovanju, a bogami i po učestalosti obilježavanja godišnjica, kako su to konstatirali predratni članovi toga Društva: „pod drugim imenom“ (Stjepo Ivančević) i da je „kontinuirano nastavilo tradiciju rada „svete Cecilije“ u svim sekcijama koje je ono gajilo“ (prof. Mirjana Svoboda).

Iz recenzije D. Tulića ne može se, nažalost, ni naslutiti da li mu je i koliko mu je poznavanje kulturno-prosvjetnog/kulturno-umjetničkog rada grada u ovako dugom (sada već dužem od 150 godina) vremenskom razdoblju – od osnivanja „Slavjanske Narodne Čitaonice“ 1871. godine. 

Iznenađen sam, ipak, recenzijom moga bliskog prijatelja Živana Filippi. Odgađao sam zbog njegove bolesti prije svega, ali i nekih drugih razloga, usmeno s njim raspraviti o spornoj recenziji (i o knjizi, dakako), ali do toga nažalost nismo stigli. Ovdje, međutim, moram postupiti po onoj: drag mi je prijatelj, ali prednost dajem istini i pretpostavljam da bi Živan Filippi moje primjedbe s pažnjom razmotrio.

O neprimjerenim, a izrečenim (napisanim) hvalospjevima, kojih je u knjizi iznad svake mjere, neću govoriti nakon opće opaske o tome. Ali bi bilo bolje da nisu napisani. Spomenut ću samo dvije ne samo neosnovane, nego i apsurdne tvrdnje Živana Filippi o predmetu ovih razmatranja.

Sa str. 260 citiram:

„Tek nakon uspostave demokratske neovisne republike Hrvatske 1991. godine ime Sv. Cecilije uskrsnulo je poput mitološke ptice Feniks osnivanjem pjevačkoga, dramskoga i glazbenoga društva pod njezinim imenom, a koje se smatra nastavljačem i nasljednikom izvornog društva „Sv. Cecilija“ … „Sv. Cecilija“ je ne samo širila pjesmu, glazbu i ples u vidu tradicionalne „Moreške“ svojega mjesta već je bila i pravi predstavnik nove demokratske Hrvatske u svijetu i uvelike obogatila korčulansku turističku privredu.

A tom je tekstu prethodio ovaj na kraju str. 259:

„U tom ratnom vihoru nestalo je i ime Sv. Cecilija, a pjevački, glazbeni i dramski rad nastavio 1944. godine u novostvorenom društvu KUD „Moreška“, koje je svojim dugogodišnjim djelovanjem također zadužilo Korčulu i znatno pomoglo u turističkoj promidžbi grada Korčule.“

Podvukao sam nekoliko izraza koje čitalac mora uočiti, a proturječni su, neobrazloženi, neki od njih neistiniti.

O imenu rečeno je osnovno u primjedbi uz recenziju D. Tulića. Ovdje dodajem: kako se može govoriti o „uskrsnuću tek nakon“ 1991. kad je prije toga, gotovo odmah nakon 1944./1945., pa nadalje godinama ime „Korčulansko pjevačko društvo sv. Cecilija“ ne samo spominjano, nego i isticano, na spomen-pločama uklesano i u dokumentima službeno, javno i svečano obilježavano, proslavljano i izgovarano?! Nije li stoga ta tvrdnja puka izmišljotina, puka neistina i, dakako, suprotna faktima? I čemu i kome je ta lažna tvrdnja potrebna.

Naveo sam već ocjene prof. Mirjane Svoboda. Ali važne su i izjave dvoje vrlo kompetentnih ljudi: Andra Peručića, čovjeka koji je 1930-ih godina bio punih deset godina predsjednik „Korčulanskog pjevačkog društva“, a zatim u kontinuitetu član Uprave – sve do okupacije 1941., a zatim Stjepa N. Ivančevića koji je bio višegodišnji i posljednji tajnik toga Društva (također do 1941.). I, što je osobito važno, oba su bila pokretači stvaranja jedinstvenog kulturno-umjetničkog društva 1950-te godine (prvotno s imenom KUD „Korčula“, da bi nešto kasnije bio imenovan RKUD „Moreška“). Stjepo N. Ivančević bio je, štoviše, i prvi predsjednik KUD „Korčula“/“Moreška“ i u toj funkciji vodio je Društvo punih trideset godina.

Da bi se izbjegle bilo kakve manipulacije imenom Društva, smatrao je Andro Peručić potrebnim (1953. godine, prigodom obilježavanja tri jubileja) reći:

„Pogrešno bi bilo misliti, sudeći po imenu, da je osnivačima bila svrha osnivati vjersko ili crkveno društvo. Naprotiv je to bilo čisto građansko-demokratsko-rodoljubno društvo, koje će okupljati sve slojeve građanstva bez obzira na društveni položaj i vjeru, a sa plemenitom i uzvišenom svrhom, kako je to bilo istaknuto i u pravilima društva … Eto to je dakle bila plemenita rodoljubna svrha ovog društva, kako je to istaknuo predsjednik promicateljnog odbora dr. Jerko Arneri na prvom sastanku rodoljuba održanom 1. aprila 1883. u Općinskoj vjećnici.” (citat sam preuzeo iz pripremanog rukopisa monografije Stjepa N. Ivančevića).

A u tom rukopisu (1983. godine) Stjepo Ivančević o kontinuitetu kulturno-prosvjetnog/kulturno-umjetničkog rada u gradu Korčuli kaže:

“Danas kad slavimo VELIKI JUBILEJ STOGODIŠNJICU našeg društva sa dužnim poštovanjem i najtoplijom zahvalnošću sjećamo se naših osnivača, velikih rodoljuba, koji su postavili temelje našim društvima i time zapalili luč prosvjete i slobode u našem gradu. … Zahvaljujući dakle Narodno Oslobodilačkoj borbi i postignutoj slobodi naše pjevačko društvo u kontinuitetu, pod drugim imenom u drugim boljim prilikama, a sa istim ciljem, preporođeno nastavlja sa uspješnim radom na kulturno-prosvjetnom polju i sretno je eto što proslavlja i svoj STOTI JUBILEJ.“

Što, dakle, znači formulacija „smatra se („Hrvatsko glazbeno društvo“, naravno – primj. A.L.) nastavljačem i nasljednikom izvornog društva…“? Na čemu se to zasniva i tko to smatra i po kojoj osnovi (pisac recenzije ili pisac knjige ili možda neki „viši autoritet“ itd??) – kad imamo pisano nekoliko neosporno autoritativnih izjava (članova i voditelja prijeratnoga „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“), koje sam citirao: da je KUD „Korčula“/“Moreška“ „kontinuirano nastavilo“ njegov rad i da je njegov nasljednik?! Svatko za sebe „može smatrati“ bilo što (da je svetac ili posebno nadaren, lijep itd.), poza grandece i umišljenosti mnogima je svojstvena, ali ipak je u tome potrebna neka mjera, stanovita skromnost i priznanje onoga što je istina. Ni iz recenzije Živana Filippi (ali ni iz cijele knjige) ne nazire se ni skromnost (a u mnogim djelovima teksta knjige) ni sklonost istini.

Dva citirana odlomka recenzije su protivrječna i umnogome neistinita. Za novoosnovano Društvo (koje je osnovano 1991. godine i postoji trideset godina) se tvrdi da je „pravi predstavnik demokratske Hrvatske“ i da je „obogatilo korčulansku turističku privredu“, a za KUD „Moreška“ (koje je osnovano 1950. godine i postoji 80 godina) se kaže tek da je „također zadužilo Korčulu i znatno pomoglo u turističkoj promidžbi grada Korčule.“

Po čemu je, kojom tapijom, čijom odlukom, a naročito po kojim rezultatima novoosnovano HGD proglašeno kao „pravi predstavnik“, a KUD „Moreška“ to nije? Po kojim kriterijima se društva dijele na prave i/ili neprave predstavnike? I nije li bilo koje kulturno-umjetničko društvo predstavnik kulture jedne sredine, ili jednoga naroda, a ne političkog režima? Takva ishitrena i neobrazložena tvrdnja zlokoban je izraz isključivosti, koji je, ne samo u Hrvatskoj, vodio brojnim ljudskim tragedijama.

I otkuda razlikovanje: favorizirani „miljenik“ je „obogatio turističku ponudu“, a tamo neki KUD „Moreška“ tek „znatno pomogao turističku promidžbu“? Bilo bi najnormalnije da se ova distinkcija „obogaćivanje“ nasuprot tek „znatnom pomaganju“ obrazloži, dokaže, ilustrira primjerima – inače to ne ostaje samo kao isprazna fraza, puka tvrdnja bez pokrića, nego i kao besmislica. Dakako, ovdje iskrsava i pitanje: smije li se djelovanje kulturno-umjetničkih društava svoditi na doprinos „turističkoj ponudi i promidžbi“ ili im je funkcija doprinos razvijanju kulture sredine (u kojoj djeluju) i tek posredstvom toga sticanje ugleda te sredine, a uz to ide i pitanje: što je to po čemu je novoosnovano HGD doprinijelo kulturnom razvoju grada više no što je to svojim djelovanjem uradilo KUD „Moreška“? I, na koncu, pitanje: zašto se zaboravljaju, zašto se prešućuju izvanredno uspješna gostovanja KUD „Moreška“ u Londonu, u Švedskoj (a tom je prilikom i Živan Filippi bio aktivan sudionik!), u Veneciji, na Siciliji, u Parizu itd., da ne spominjem gostovanja diljem Jugoslavije itd., itd.?

Bilo bi još mnoštvo pitanja (o prirodi „demokratskih režima“, o  „svesrdnoj pomoći poglavarstva“ itd.), ali mislim da je i navedeno dovoljno da se vidi sva oskudnost sadržaja recenzije.

Ipak je potrebno ukazati na još jednu spornu tvrdnju Živana Filippi (str. 257):

„Monografija „Korčulansko pjevačko društvo Sveta Cecilija“ obuhvaća 125 godina rada ovoga značajnoga kulturnoga društva, koje je obilježilo povijest Korčule više od jednoga stoljeća … Možemo slobodno reći da će ona biti kamen temeljac za sva buduća proučavanja društvenoga života u Korčuli, a njezina sveobuhvatnost i popisani arhivski izvori ukazuju na jedan temeljiti pristup primjeren za proučavanje kulturne baštine ne samo Korčule već i šire. Već sada možemo kazati da je ona obogatila hrvatsku historiografiju.“

Već je prvi dio prve rečenice neistina: predmetna monografija samo je dijelom izravno posvećena „Korčulanskom pjevačkom društvu sv. Cecilija“ (str. 37-101, dijelom kasnije u prilozima), a većim je dijelom (do kraja knjige) posvećena novoosnovanom „Hrvatskom glazbenom društvu sv. Cecilija“. Stoga nije riječ o monografiji jednoga, nego o dva Društva. Utoliko je već i sam naslov neistinit, a recenzent je na to morao ukazati. To što su uzeli ime Svete Cecilje ne ligitimira HGD da je nasljednik Korčulanskog pjevačkog društva; mogli su izabrati i neko drugo svetačko ime iz katoličkog ili pravoslavnog itd. kalendara, ali to ne bi značilo da mogu pretendirati da su nasljednici onoga ili onih društava koje je ili koja su nosila to ime. Stalno i uporno insitiranje na imenu i samo na imenu „sv. Cecilija“, a ne na sadržaju kulturno-umjetničkog rada jasno ukazuje na tendenciju smišljene manipulacije.

A zatim slijedi još jedna neistina: da „monografija obuhvaća 125 godina rada ovoga značajnoga društva…“ Ni manje ni više nego baš stotinu i dvadesetpet –  „ma je li to moguće“!, uzviknuo bi naš poznati sportski komentator: Društvu (misli se na „Korčulansko pjevačko društvo sv. Cecilija“), kojega je rad formalno (i stvarno) prestao nakon 58 godina od osnivanja (1883.-1941.), dodaje se da je ipak radio još 67 godina. Zaista „blistava“ izmišljotina…!

Možda ipak treba dodati: prilikom RKUD-ovih oblježavanja godišnjica osnivanja i rada „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“, uvijek je govoreno samo to da se nastavlja kulturno-umjetnički rad na temeljima i u duhu, što ga je zasnovalo i realiziralo to Društvo do prestanka postojanja.

A rečenica koja prvoj slijedi: da će ova monografija „… biti kamen temeljac za sva buduća proučavanja društvenoga života u Korčuli…“ zaista je, blago rečeno, nedopustivo pretjerivanje. Prije svega se povijest „društvenog života grada Korčule“ ne može svesti na djelovanje samo jednog kulturno-umjetničkog društva, bilo je više takvih društava, da ne spominjem sportska i druga, a „društveni život“ satkan je od velikog broja formalnih i neformalnih ljudskih odnosa, uključiv i političke, vjerske itd. (mogao bi se kao primjer navesti običaj prije II svj. rata kad su ad hoc formirane „korčulanske klape“ organizirale pokladne bale (plesove) s maškarama na nekoliko mjesta u gradu, a tom prilikom nikakve „političke podjele“ hrvatskih građana grada nisu dolazile do izražaja, a aktivno su u tome učestvovali i Talijani grada). A zatim, „društveni život Korčule“ (ili neke njegove aspekte) obrađivali su mnogi drugi autori, neki potpunije i serioznije od F. Oreba (što ne negira i njegove istraživačke doprinose). Navodim samo neka imena: Vinko Foretić, Vinko Ivančević, Andro Peručić, Marinko Gjivoje, Petar Giunio, Franko Donadini, Zvonko Letica, Zoran Palčok, Goran Kalogjera, Mira Svoboda, Zdravko Stanić, Duško Kalogjera, Cvito Fisković, Igor Fisković, Berislav Kalogjera, don Mašo Bodulić, don Ivo Matijaca, don Božo Baničević, Ante Kalogjera, Igor Lozica, Zlatan Podbevšek, Zlata Bojović, Olivera Skoko, Marko Šunjić, Rade Petrović itd., itd… – ni jedan od njih nije pretendirao da je njegov rad „kamen temeljac“. Stoga je pogrešna i ocjena da je pristup obradi u ovoj knjizi „… primjeren za proučavanje kulturne baštine ne samo Korčule već i šire.“, a to su pokazale manjkavosti na koje sam ukazao u ovom prvom poglavlju kritičkih napomena.

Opaska o „kamenu temeljcu“ i o „primjerenosti“ načina obrade u knjizi vodi nas izravno u slijedeće poglavlje ovih kritičkih napomena – na nekoliko dvojbenih formulacija u samom tekstu knjige.

(Nastavlja se)