Ante Lešaja: ŠVERCANJE FALSIFIKATA (drugi dio)

Izdvajamo

• U gradu Korčuli su od 1945. do 1990. u više navrata obilježavane godišnjice znamenitih događanja iz kulturno-prosvjetnog/kulturno-umjetničkog  rada, uvijek vezano uz njegove početke i konkretne oblike – „prelazak Općine iz autonomaških u narodne ruke“, Slavjansku Narodnu Čitaonicu iz 1871. i Korčulansko pjevačko društvo sv. Cecilija iz 1883. (ali i osnivanje škola s hrvatskim jezikom, formiranje narodne glazbe itd.). Stoga je postupak F. Oreba, koji 2011. u knjizi „Sveta Cecilija“ prešućuje proslave godišnjica „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“ u organizaciji RKUD „Korčula“/“Moreška“ vrlo ružan falsifikat onoga što se u stvarnosti događalo. A uvijek se, i kada je neki od tih događaja bio središnja točka proslave, govorilo o cjelini kulturno-prosvjetnoga rada – naprosto zato što je sve to bilo najuže međusobno povezano, izrastalo jedno iz drugoga u procesu narodnoga preporoda u drugoj polovici 19. stoljeća, a inicijatori i aktivni nosioci rada u svima njima bili su ljudi najuže međusobno povezani. Izdvajanje bilo kojega od tih oblika, uz zanema-rivanje cjeline kulturno-prosvjetnoga rada bilo bi i jest nedopustivo.

Povezani članci

• ČESTITAM TI, SLOBODO
• Limeni doboš u srcu Hercegovine
• Francuski intelektualci pisali austrijskom ministru vanjskih poslova: Hitno oslobodite Divjaka
• Diznilend & Votergejt afera*
• Bend GIA – sastav iz Mostara
• Šemsudin Gegić uoči promocije “Dnevnika seobenog lica”: Sarajevo me formiralo i kao čovjeka i kao umjetnika

Kulturno umjetničko društvo Moreška – Foto: moreska.hr

Kritičke napomene uz knjigu: Franko Oreb, „Korčulansko pjevačko društvo Sveta Cecilija“, Korčula, siječanj 2011. (str. 5-300 + sadržaj)

Prethodni, prvi dio teksta možete pročitati ovdje.

Vratimo se sada pitanju: da li je RKUD „Moreška“ (jer neko drugo kulturno-umjetničko društvo u tom razdoblju nije postojalo)  tokom spomenutih četrdeset godina na bilo koji način spominjalo ili obilježavalo tradiciju kulturno-prosvjetnoga rada narodnjačkog usmjerenja, pa unutar toga i „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“?

Vratimo se, stoga, i pitanju, je li osnovana tvrdnja F. Oreba: „Punih šezdeset godina Sveta Cecilija će živjeti samo u prašnjavim spisima, požutjelim fotografijama i u sjećanjima starijih naraštaja Korčulana.“ (str. 101 njegove knjige)?

Na ta dva pitanja odgovor su činjenice.

Konstataciju Frana Filippi o „nastavljanju jake tradicije“ sam već naveo.

Počinjem sada ipak s podsjećanjem na obilježavanje jednog izrazito političkog događaja – narodnjačkog (hrvatskog) preuzimanja općinske uprave 1871. godine. Bio je to događaj od golemoga značenja za grad, za cijeli otok, uz ostalo i kao bitnog uvjeta za razvitak kulturno-prosvjetnog i kulturno-umjetničkog rada u gradu, ali i kao dio općeg napredovanja narodnjačkog pokreta i potis-kivanja autonomaštva i talijanaštva u Dalmaciji od polovice 19. vijeka.

Jedan od najcjenjenijih predsjednika Općine Korčula nakon II svj. rata, Zdravko Stanić, inicirao je i realizirao obilježavanje toga događaja 1951./1952. godine. Ne samo da je izdan veliki proglas o tom događaju, održane su kulturno-umjetničke priredbe, a održana je i svečana akademija tim povodom, na kojoj je Zdravko Stanić održao referat, posebno naglasio kontinuitet borbe generacijâ za uspostavljanje narodne vlasti i stvaranje narodnooslobodilačkih odbora u NOB-i kao „krune“ te borbe. Njegov referat nije, nažalost, objavljen, ali se nalazi u Zdravkovoj ličnoj arhivi i dostupan je istraživačima. Moram posebno spomenuti oduševljene riječi koje je tom prilikom, dakle 1951./1952., održao Andro Peručić – ličnost višestruko zaslužna za politički i društveni život grada (tekstovi se nalaze uz „Bilješka o porodici Andra Peručića“). Naravno da su posebno naglašene zasluge Rafa, Jerka i Roka Arnerija, koji su desetljećima druge polovice u 19-om i početkom 20-og stoljeća bili najistaknutije ličnosti te borbe.

A zatim je 1971. godine održan Sabor općine Korčula (Vijećâ općine, rukovodeća tijela svih društveno-političkih organizacija, predstavnici svih društvenih organizacija, uz prisustvo službenih predstavnika Dalmatinske oblasti i SR Hrvatske). Predsjednik Općine Ivo Jeričević (podjednako ugledan kao i Zdravko) podnio je opširan referat – ne samo o tom događaju i njegovu povijesnom značaju, nego i o kontinuitetu nastojanja za stvaranjem narodne vlasti, što se ostvarilo u narodnooslobodilačkoj borbi (u jednom dijelu referata govorio je i o tradiciji kulturno-prosvjetnog/kulturno umjetničkog rada). Njegov referat je objavljen i dostupan (vidi u: M. Gjivoje, Zbornik otoka Korčule, broj 2, 1972., str. 11-24; sticajem okolnosti je u tom broju Zbornika…, odmah nakon referata Iva Jeričevića, na str. 25-71 objavljen obiman i dragocjen tekst povjesničara dr Vinka Foretića: „Presjeci kroz prošlost Korčule. Povodom korčulanskih povijesnih obljetnica“ – tekst osobito važan i za tematiku o kojoj ovdje pišem).

Spominjem ova dva obilježavanja „prelaska općine u narodne ruke“ jer je taj politički okvir bio odlučan za razvijanje kulturno-prosvjetnoga rada u gradu Korčuli (ali i na cijelom otoku Korčula) i nakon 1870-ih (kad je omogućio nacionalnu afirmaciju obrazovanijem i imućnijem sloju hrvatskoga naroda usuprot tada snažnoj autonomaškoj, a kasnije talijanaškoj, komponenti grada) i nakon 1944./1945. (kad je omogućio afirmaciju svih slojeva stanovništva, dokinuvši osnove postojanja dotadašnje socijalne diferencijacije).

Djelujući unutar spomenutog „političkog okvira“ nakon 1944./1945., RKUD „Moreška“ je osobitu pažnju posvetio i obilježavanju tradicije kulturno-prosvjetnoga rada, a unutar toga naročito i „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“. Nabrajam ih nekoliko:

– 1953. godine obilježena je 70-ta godišnjica osnutka „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“, ali istovremeno (zajedno) i: 80-ta godišnjica Slavjanske Narodne Čitaonice, 60-ta godišnjica Hrvatske općinske glazbe,

–  1958. godine je istovremeno (zajednički) obilježena godišnjica osnivanja Kulturno prosvjetnog društva „Kanavelić“ i  75-ti jubilej „Korčulanskog pjevačkog društva  sv. Cecilija“,

– 1978. godine također je obilježena godišnjica kulturno-prosvjetnoga rada u gradu, uključivo i 95-ti jubilej „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“,

– 1983. godine održana je pak velika proslava: 100-ta godišnjica „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“ i istovremena (zajednička) proslava kulturno-umjetničkog rada općenito u gradu Korčuli.

Ne može se, dakle, reči da RKUD „Moreška“ nije s velikom pažnjom njegovala tradiciju, koju je aktivnim djelovanjem nastavila, i da nije ustrajno i primjereno obilježavala jubilarna događanja te tradicije – događanja značajnih za grad iz doba narodnoga preporoda u drugoj polovici 19. stoljeća i prvih desetljeća 20. stoljeća. O obilježavanju jubileja i 1993. godine već je govoreno.

Ni jedno od navedenih obilježavanja i proslava jubileja nije bilo samo formalne naravi. Uvijek su bila organizirana intenzivna i raznolika događanja (koncerti, izložbe, pozivanje u goste drugih kulturno-umjetničkih grupa ili društava, referati o razlozima obilježavanja godišnjica i nastavljanju rada na tim tradicijama, izložbe, obilježavanje jubileja postavljanjem spomen-ploča, dodjeljivane su plakete i priznanja …). Ali je naročito značajno da su u obilježavanju jubileja masovno učestvovali građani Korčule, osobito i oni koji su bili još živući učesnici u radu kulturno-prosvjetnih društava (i „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“) – dakle, ne samo kao promatrači, nego i kao raniji i aktuelni aktivni sudionici (u zavisnosti od godina starosti i stanja zdravlja).

Zašto sva ta obilježavanja jubileja Franko Oreb prešućuje?

Tom prešućivanju jedina je svrha pokazati postojanje prekida kontinuiteta u kulturno-umjetničkom djelovanju s obzirom na ono do II svj. rata, a time pokazati da ni KUD „Moreška“ nije nastavljač, nije baštinik toga djelovanja (koje je, kako F. O. stalno tvrdi, postojalo samo u prašnjavim požutjelim papirima itd, a ne aktivno nečijim radom). Taj je „manevar“ zapravo usmjeren na stvaranje osnove za tvrdnju da je tek 1991. novoosnovani HKD (ubrzo preimenovan u HGD)… pravi baštinik prijeratne tradicije kulturno-umjetničkog rada – samim tim što su mu, kao bitno, prikačili ranije svetačko ime. Tako je F. Oreb konstruirao cijelu knjigu, ali mu se omakla i formulacija koja cijelu konstrukciju dovodi u pitanje i koja je u sebi protivrječna. Na str. 101 (poglavlje: „Drugi svjetski rat i prestanak djelovanja Sv. Cecilije“) tekst završava:

„Nakon završetka Drugog svjetskog rata, u novim političko-društvenim okolnostima (druge, socijalističke Jugoslavije), Društvo se više neće obnoviti pod svojim starim imenom. Osnovat će se novo Radničko kulturno-umjetničko društvo Moreška, koje će nastaviti glazbenu i pjevačku tradiciju prethodnika, ali u drugačijem političko-društvenom, ideološkom i kulturnom ozračju. Punih šezdeset godina Sveta Cecilija će živjeti samo u prašnjavim spisima, požutjelim fotografijama i u sjećanjima starijih naraštaja Korčulana.“ (boldirao i kurziv – A. L., uz jednu usputnu primjedbu: naziv osnovanog Društva 1950. godine bio je drugačiji, a tek je kasnije, kad je zaista većinski ili gotovo večinski sastav članstva bio radnički, dobio je prefiks R).

Ako je KUD „Moreška“ nastavio tradiciju prethodnika (trebao je F. Oreb dodati uz glazbu i pjevanje i amatersko kazališnu, barem neko vrijeme), ako su Društvo osnovali, a zatim u njemu aktivno radili funkcioneri i članovi prethodnika – nije li onda apsurdno govoriti da je naslijeđe prethodnika živjelo samo u prašnjavim papirima? I što je bitno: puko ime ili stvarni rad?, puko ime ili živi ljudi? I države, pa i pojedinci često mjenjaju ili ime i/ili prezime – ali ostaju iste države, osobe, ličnosti …  kako god ih nazvali! U čemu je onda krimen ili prekršaj ili nepristojnost ili… kad su osnivači KUD „Korčula“/“Moreška“ smatrali takvo ime prikladnijim u datim prilikama? Je li imenu „Sv. Cecilija“ nekakvom tapijom, nekim ukazom, propisom bilo zagarantirano trajno korištenje, pa sada F. Oreb iskazuje „pravedan gnjev“ što se tapija, ukaz ili propis ne poštuju? Ako je tako – trebao je to jasno reći. Međutim, iz brojnih njegovih iskaza, na koje upućujem, kao i činjenica što sam ih već naveo i na koje ću još ukazati – njegov „pravednički gnjev“ je sasvim druge prirode.

***

No, vratimo se osporavanjima kao predmetu ovih kritičkih napomena. Vidjeli smo da je tvrdnja F. Oreba neistinita (da je, naime, uspomena na tradiciju, pa i na „Korčulansko pjevačko društvo sv. Cecilija“ ostala „… živjeti samo u prašnjavim spisima, požutjelim fotografijama i u sjećanjima starijih naraštaja Korčulana.“). Zadržimo se sada zaista sažeto na dva od gore spomenutih obilježavanja jubileja kulturno-prosvjetnog/kulturno-umjetničkog rada u gradu: na onom iz 1953. godine i na onom iz 1983. godine:

– RKUD ‘Korčula’ je prosinca 1953. (26. i 27.) organiziralo dvodnevnu Proslavu: „80-tu godišnjicu „Slavjanske čitaonice“, 70-tu godišnjicu Pjevačkog društva, 60-tu godišnjicu narodne glazbe u Korčuli“ – s jubilarnom akademijom u Domu kulture. Tom je prigodom štampan prospekt s naznakom godina: 1871-1883-1892.

Prospekt sam za sebe govori o prirodi i sadržaju proslave, o kulturno-umjetničkoj razini proslave, o naglašavanju kontinuiteta kulturno-prosvjetnoga rada (a taj se kontinuitet iskazao i aktivnim učešćem prijeratnih članova „Korčulanskog  pjevačkog društva sv. Cecilija“: najstarijeg po godinama Iva P. Tedeschi, dirigenta glazbe i zbora Josipa Svobode, glumice Tinke Sessa-Tedeschi, Vjeke Sambrailo, Seke Portolan, Zdravka Stanića, a voditelj proslave je bio Stjepo Ivančević, tadašnji predsjednik RKUD-a, ali i tajnik „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“ 1930-ih godina), o posebno za ovu priliku izrađenoj kompoziciji, kojom je Krsto Odak iskazao poštovanje RKUD-ovoj proslavi jubileja, a naročito je važna izrada i postavljanje spomen-ploče o trostrukom jubileju (u atriju Doma kulture, gdje se i danas nalazi) i posebne spomen-ploče na rodnoj kući književnika Petra Kanavelića – što do tada nije nitko drugi uradio.

           Evo snimke spomen-ploče – s jasnim tekstom, datumom i organizatorom postavljanja:

– I opet je  RKUD „Moreška“ pripremio i organizirao i  proslavu 100-te godišnjice osnivanja „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“ u svibnju 1983. godine. Bila je to do tada najobimnija – po pripremama, programu i broju aktivnih sudionika; za malu sredinu, kakav je grad Korčula, ta je proslava zaista bila grandiozna (po organizacionim i izvedbenim izazovima, ali i po dvomjesečnom trajanju) – o čemu svjedoče izjave brojnih Korčulana, zapisane u Knjizi utisaka u povodu velike izložbe o kulturno-prosvjetnom/kulturno-umjetničkom radu u gradu, u dugom nizu desetljeća, dužem od jednoga stoljeća, a prof. Mirjana Svoboda je ocjenila da „… je društvo ‘Moreška’ na najdostojniji i najsvečaniji način tu obljetnicu proslavilo…“

Uz proslavu je bilo predviđeno i izdanje monografije: „100 godina zbornog pjevanja u Korčuli“. Izradu monografije preuzeo je predsjednik RKUD-a (i prijeratni tajnik „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija)“ Stjepo Ivančević (koji je i inače skupljao dokumentaciju o kulturno-prosvjetnom radu u gradu), ali ga je bolest spriječila da to napravi; ostavio je tek rukopisnu skicu prvih dvadestak stranica. To je, međutim, nadoknađeno izvanredno koncipiranim i sažetim recitalom „Umjetnički amaterizam u gradu Korčuli od 1883.-1983. godine“, koji je napisala profesorica Mirjana Svoboda (i sama aktivna sudionica u radu „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“ 1930-ih godina 20-og stoljeća i aktuelnog RKUD-a „Moreška“), a Recital je izveden na Svečanoj akademiji.

Ako već nije htio vidjeti dokumentaciju nesimpatičnog mu RKUD-a „Moreška“, ako nije htio slijediti Recital prof. M. Svoboda itd., itd. mogao je posegnuti za javno objavljenim tekstovima iz 1983., primjerice: Boris Grbin, „Stogodišnjica pjevačkog društva“, Večernji list 14. i 15. V 1983. , str. 30. (a u kojemu B. Grbin navodi, pored ostaloga, da „… danas njegovu kulturnu tradiciju nastavlja i održava RKUD ‘Moreška’, koji je i organizator programa proslave stogodišnjice. Odbor za proslavu, u kojemu radi pedeset ljudi, već je od 19. travnja ove godine počeo ostvarivati svoje ideje…“).

S pripremom proslave jubileja započelo se, prema Zapisniku sjednice Odbora za proslavu, siječnja 1982. godine: zamisao je bila da se već s početkom 1983. započne s proslavom, tako da se tradicionalni novogodišnji koncerti posvete jubileju, a da se zatim glavnina proslave obavi u travnju i svibnju 1983. godine. A Program proslave je bio uistinu obimno zamišljen i vrijedi ga donijeti u cjelini:

Program je realiziran u cjelosti (s izuzetkom monografije). Spominjem samo značajnu činjenicu, koju savjestan kroničar kulturno-prosvjetnoga života u gradu ne bi smio ignorirati: proslava je započela 1. travnja otkrivanjem spomen-ploče posvećene 100-om jubileju osnivanja „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“ (u atriju Općine) – a otkrio ju je Nikša Bernardi, predsjednik Pjevačkog zbora RKUD-a, – unuk jednog od osnivača „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“, Nikole Bernardi-a!! Tom je prigodom Nikša rekao:

„Zgrada naše općinske skupštine bila je, tokom nekoliko vjekova svoga postojanja, svjedokom mnogih značajnih događaja naše burne prošlosti. Jedan od tih je bez sumnje i osnivanje Korčulanskog pjevačkog društva ‘sv. Cecilija’ u jeku borbe za obranu naših osnovnih narodnih prava i obilježja: jezika i umjetnosti…

RKUD ‘Moreška’ kao nastavljač svjetlih tradicija muzičkog i dramskog amaterizma, koji su u našem gradu na poseban način probudili osnivači ‘Sv. Cecilije’, smatralo je obavezom da ovu stogodišnju obljetnicu proslavi i trajno obilježi, prema svojim mogućnostima, jednom skromnom spomen-pločom.

Kao predsjedniku našeg pjevačkog zbora povjerena mi je čast da otkrijem taj simbol priznanja i zahvalnosti umrlim osnivačima i ujedno označim početak izvođenja bogatog jubilarnog programa …“

Iz svih do sada navedenih  činjenica odgovor na dva, na str. 9 postavljena, pitanja je nedvojben:

– prvo, u gradu Korčuli su od 1945. do 1990. u više navrata obilježavane godišnjice znamenitih događanja iz kulturno-prosvjetnog/kulturno-umjetničkog  rada, uvijek vezano uz njegove početke i konkretne oblike – „prelazak Općine iz autonomaških u narodne ruke“, Slavjansku Narodnu Čitaonicu iz 1871. i Korčulansko pjevačko društvo sv. Cecilija iz 1883. (ali i osnivanje škola s hrvatskim jezikom, formiranje narodne glazbe itd.). Stoga je postupak F. Oreba, koji 2011. u knjizi „Sveta Cecilija“ prešućuje proslave godišnjica „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“ u organizaciji RKUD „Korčula“/“Moreška“ vrlo ružan falsifikat onoga što se u stvarnosti događalo. A uvijek se, i kada je neki od tih događaja bio središnja točka proslave, govorilo o cjelini kulturno-prosvjetnoga rada – naprosto zato što je sve to bilo najuže međusobno povezano, izrastalo jedno iz drugoga u procesu narodnoga preporoda u drugoj polovici 19. stoljeća, a inicijatori i aktivni nosioci rada u svima njima bili su ljudi najuže međusobno povezani. Izdvajanje bilo kojega od tih oblika, uz zanema-rivanje cjeline kulturno-prosvjetnoga rada bilo bi i jest nedopustivo.

To prešućivanje, odnosno „praznine“, što ih je sebi dozvolio F. Oreb (ne samo u knjizi iz 2011., nego i) u članku i predavanju 2003. o istoj tematici, navele su profesoricu Mirjanu Svoboda da do tada samo u rukopisu postojeći Recital iz 1983. štampa (14. 01. 2004.) kao brošuru, u samo nekoliko primjeraka, i da ga deponira u fond Zavičajne zbirke Gradske knjižnice. Napisala je i Uvod i u njemu glavni razlog za svoj postupak (koji ja shvaćam kao revolt na jednostranosti/pristranosti F. Oreba):

„U „Slobodnoj Dalmaciji“ pažljivo sam pratila, kroz osam članaka,
izlaganje gosp. dr. Franka Oreba pod naslovom:
120 godina Korčulanskog pjevačkog društva
                                         „Sv. Cecilija“

U osmom članku pri kraju od 18. 11. 2003. godine, ispred tiskane naslovne strane programa proslave 50. obljetnice „Sveta Cecilija 1933. godine, pod naslovom „Obnova u nezavisnoj Hrvatskoj“ gosp. Oreb je napisao sljedeće:

„Drugi svjetski rat ponovno je prekinuo rad „Svete Cecilije“, a poslije rata društvo se ne obnavlja pod starim imenom. Uspostavom samostalne i neovisne hrvatske države godine 1993. na 110. obljetnicu osnutka Društva u staroj gradskoj vjećnici, gdje je i utemeljeno, obnovljeno je Društvo pod svojim starim imenom “Hrvatsko glazbeno društvo Sveta Cecilija“ (završen citat).

Iz orignalnog zapisnika starog društva „Sveta Cecilija“ ono je zabilježeno kao „Korčulansko pjevačko društvo Sv. Cecilija“

Iz gore navedenog izlaganja gosp. dr. Franka Oreba proizlazi da je od 1933. godine do 1993. godine punih 60 godina muzički i uopće sav kulturno-umjetnički život u gradu Korčuli sasvim zamro, sve se zaustavilo i zamrzlo.

Prvo kao rođena Korčulanka koja je doživjela gotovo cijeli drugi svjetski rat u Korčuli, drugo kao žena sina pok Ignacija Svobode, dugogodišnjeg (11 godina) omiljenog učitelja glazbe i dirigenta pjevačkog i tamburaškog zbora „Svete Cecilije“ (od 1906. do smrti 1917.) kojemu je Društvo iz zahvalnosti podiglo nadgrobni spomenik s posvetom 1925. g. na korčulanskom groblju i treće kao aktivni član Radničkog kulturno-umjetničkog društva „Moreška“ poslije drugog svjetskog rata, osnovanog 1945. koje je kontinuirano nastavilo tradiciju rada „Svete Cecilije“ u svim sekcijama koje je ono gajilo (glazba, pjevački zbor, dramske sekcije, tamburaški sastav) osjećam se pozvanom da popunim činjenicama dugogodišnje praznine koje su ostale poslije izlaganja gosp. dr. Franka Oreba.

Upravo od 1945. godine, s malim prekidima do svoje smrti 1969. godine, sin pok. Ignacija Svobode, Josip Bepica Svoboda, bio je član „Svete Cecilije“ iz 1933. godine, nastavio je rad svojega oca u društvu „Moreška“ s istom ljubavi i požrtvovanjem u vođenju pjevačkog zbora (od 60 članova) i glazbe (od 40 članova). Društvo „Moreška“ vrlo je brzo okupilo generacije i generacije mladih i starih Korčulana među njima i potomke starih članova “Svete Cecilije“ kao Frana Stanića, Iva Lozice, Andrije Sessa, Mata Portolana, Iva Tedeschija itd., pa se kulturno-umjetnički život u gradu Korčuli razbuktao svom snagom, nastavljajući tradicije svojih predaka, nekada okupljenih u „Korčulanskom pjevačkom društvu Sveta Cecilija“.

Iako pod imenom „Moreška“ društvo je redovito obilježavalo na svečan način obljetnice osnutka „Svete Cecilije“ Korčulanskog pjevačkog društva, prvog u Dalmaciji. Tako je 1953. godine svečano proslavilo biranim programom 70. obljetnicu osnutka „Svete Cecilije“, 80. obljetnicu Slavjanske čitaonice i 60. obljetnicu Narodne glazbe u Korčuli (sačuvani program). Isto tako svečanom akademijom proslavilo je 75. obljetnicu osnutka „Svete Cecilije“ i 50. obljetnicu „Hrvatskog prosvjetnog društva Kanavelić“ (tom prilikom sam održala predavanje pod naslovom: „Korčulanski pjesnik Petar Kanavelić“). To je bilo 1958. godine (sačuvala sam program).

Međutim, najviše se ponosim što sam sudjelovala u programu svečane akademije prilikom 100. obljetnice osnutka „Svete Cecilije“ 1983. godine (1883. – 1983.) kojom je društvo „Moreška“ na najdostojniji i najsvečaniji način tu obljetnicu proslavilo (sačuvala sam program). Tom prilikom napisala sam „Recital“ pod naslovom „Umjetnički amaterizam u gradu Korčuli do danas“.

Na „praznine“ (zapravo na ignoriranje i prešućivanje činjenica, a time i falsificiranje) što ih je sebi dozvolio F. Oreb (u pisanju i govorenju o kulturno-umjetničkom/kulturno-prosvjetnom radu u gradu Korčuli) nije 2003./2004. god. javno upozorila samo profesorica Mirjana Svoboda. Opširnije i oštrije upozorio je na njih i stanoviti Ante Lešaja („moja malenkost“, kako je to običavao reći Igor Mandić) također 2003./2004. god. u knjizi: „120. godišnjica Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija. Kritičke napomene uz tvrdnje Dr Franka Oreba i nekolicine drugih autora“. To dakle znači da je do pojave Orebove knjige „Sveta Cecilija“ – 2011. god. prošlo punih sedam godina i  F. Oreb je imao vremena pažljivo proučiti upozorenja, uvažiti ih, ili obrazložiti dodatnim argumentima zašto ih nije uvažio, ako ih nije smatrao opravdanim.

Ništa od toga nije on napravio, a to znači da je svijesno, namjerno i očito s nekim razlogom (koji nije čestit) ustrajao na laži, tj. falsificiranju. 

– drugo, poradi gore iznesenih činjenice mora se reći da je i njegova tvrdnja:

„Punih šezdeset godina Sveta Cecilija će živjeti samo u prašnjavim spisima, požutjelim fotografijama i u sjećanjima starijih naraštaja Korčulana.“ (str. 101 u knjizi: F. Oreb, „Sveta Cecilija“) –  ne samo puka neistina, lažna tvrdnja, nego je i maliciozna uvreda svima (i starijim i mlađim generacijama) koji su nakon 1944./1945. zdušno, s entuzijazmom i, kako reče profesorica Mirjana Svoboda, „na najdostojniji i najsvečaniji način“ obilježavali jubileje „Korčulanskog pjevačkog društva sv Cecilija“, ali i drugih Društava koja su razvijala kulturno-prosvjetni rad u gradu Korčuli. I ne samo obilježavali godišnjice (uključivo i jubilarne), nego su suradnjom generacijâ (preostalih živućih članova tih Društava i netom u ratu 1941.-1945. i poslije rata stasalih generacija) nastavili isti posao kako su to radila Društva o kojima je riječ.

(Nastavlja se)