Amir Brka: Kofer pun dobrih želja

Povezani članci

• Večeras Mustafićeva premijera “Aziz ili Svadba koja je spasila Zapad”
• Predstava mostarskog kazališta osvojila beogradsku publiku
• Božica Jelušić: PRIPROSTOST
• Dubravka Ugrešić: Većini žena u post-jugoslavenskim zonama odgovara da udovoljavaju fantazijama koje muškarci imaju o njima
• Muzej njemačke carine
• Rođeni

Reagovanje na tekst Mirze Hasana Ćemana: Nemoj sine Amire!

Povodom teksta Mirze Hasana Ćemana Nemoj sine Amire objavljenog na:

https://www.tacno.net/kultura/mirza-hasan-ceman-nemoj-sine-amire/ http://www.prometej.ba/clanak/vijesti/nemoj-sine-amire-4601 
https://tesanj.net/2020/11/05/nemoj-sine-amire/

Nerijetko mi se dogodi da najprije pogledam završetak teksta objavljenog o meni ili o nečemu mome, pa sam tako učinio i sada. I vidim da u pretposljednjoj rečenici Mirza Hasan Ćeman (dalje: MHĆ) kaže: “Gospodinu Amiru Brki želim svako dobro.” Iznenadih se, obradovah, čak i poluglasno izgovorih: “O, hvala-hvala…” Jer malo je danas ovakvih očitovanja dobrih želja; ljudi su pritisnuti teškom političkom i ekonomskom situacijom, pandemijom i svakojakim drugim egzistencijalnim problemima, što proizvodi frustracije usljed kojih se u javnosti šire valovi negativne energije i teške mrzovolje, pa je ovo, pomislih, primjer koji je vrijedan svake pažnje, ma jedan čisti biser… Moje iznenađenje i oduševljenje bili su znatno uvećani zbog toga što mi ove dobre želje upućuje osoba za koju sam oduvijek nekako slutio da će kad-tad, ako joj se ukaže prilika, pokušati da mi naudi. Evidentno je, dakle, da sam, ko će znati zbog čega, imao pogrešan osjećaj. Pa me bî pomalo i stid zbog te ružne predrasude…

A onda sam to čitao otpočetka… Pa, da ipak vidimo kakvo je to dobro koje meni želi MHĆ…

Dakle, on piše slijedeće: “Da li je objavljivanje osvrta na knjigu Pisana riječ zavičaja napisanog od strane Amira Brke imalo za posljedicu smrt Kasima Derakovića ja o tome ne mogu a niti želim suditi.” Također i ovo: “Ja ne kažem da je gospodin Brka kriv za smrt Kasima Derakovića.” Zatim, podsjećajući na to da je između smrti K. Derakovića i smrti Mustafe Ćemana proteklo devet godina, reći će i ovo: “gospodin Amir Brka imao je dovoljno vremena da u javnosti raspravi pitanje utemeljenosti ‘lebdeće optužbe’ koja posljedično povezuje osvrt Amira Brke na spomenuto djelo sa smrću za smrt Kasima Derakovića i da istu, pozivajući se u slučaju potrebe i na Mustafu Ćemana, otkloni od sebe.”

I već biva očigledno: MHĆ je, zapravo, cijeli ovaj tekst ispisao kako bi pokazao da “gospodin Brka krivicu za objavljivanje osvrta, a time posljedično i za smrt Kasima Derakovića, sugestivno prebacuje na Mustafu Ćemana”. Dakle, iako gospodinu Amiru Brki želi svako dobro i ne može i ne želi i ne kaže, MHĆ ipak nedvosmisleno, premda u nedovršenom silogizmu, tvrdi da jest: Amir Brka kriv je za smrt Kasima Derakovića! Kanio je MHĆ lukavo postići da se ta konkluzija u čitaocu nesvjesno uobliči iako ju on nije izrekao. Stvar je sasvim jasna, jer od čega bi on, naime, štitio svoga oca kada te krivice ne bi bilo, zar ne…? Pa on sad piše to što piše kako bi mene prokazao kao nitkova koji tu svoju krivicu sugestivno prebacuje na Mustafu Ćemana…

Ali, čekaj, šta ono još reče MHĆ: lebdeća optužba… Otkud sad to…? Prije nego što me Savo Petrović (dalje: SP) okrivio da sam svojim osvrtom na Derakovićevu knjigu prouzročio njegovu smrt, ja nikad za to nisam čuo, a nisam ni vidio da nešto takvo lebdi iznad mene. Ali, eto, MHĆ jest, on je vidio… Ide MHĆ tako svijetom, gleda ljudima iznad glave, pa vidi šta nad njima lebdi, a da ni oni sami to ne znaju. Jer vidovit je taj MHĆ, posebno kad je ponesen dobrim željama, ma čudo jedno od čovjeka…!

Dakle, svakome ko izdrži i probije se kroz taj krš od teksta navedenō bi moglo biti dovoljno da zaključi kako je ono što MHĆ iznosi odvratna intriga kojoj je cilj da mene još jedanput, nakon što je to učinio SP, okrivi za Derakovićevu smrt… Pa, čini se da je vrijeme da napokon posve jasno kažem kako su mi i više nego smiješne te optužbe. Objavljena je, dakle, jedna knjiga, ja sam o njoj napisao prikaz (u kojemu sam, uprkos svim zamjerkama što sam ih iznio, našao opravdanje za tu knjigu), a onda je autor zbog toga umro… Ma hajde, bogati…! Pa nema toga ni u SF literaturi… Ali, čak i da je doista tako bilo – ja ne bih osjećao nikakvu krivicu, jer knjiga je javna stvar, i na nju se može javno osvrnuti ko god to poželi i kako god hoće. Zar treba uvijek iznova ponavljati banalnu činjenicu da onaj ko tuđe mišljenje ne može podnijeti ne treba ništa ni objavljivati, a kamoli knjige…? Ne treba, naravno, zna to i MHĆ, ali, baš kao i ljubav, dobre želje su slijepe: ne mare one za glupe konvencije i opća mjesta…

No, ipak ću ovdje prenijeti i jednu rečenicu iz dužega pisma koje mi je 21. septembra, nakon moga odgovora SP-u, poslao književnik iz Doboja Pavle Stanišić, urednik lista Glas komuna u kojem je 1990. godine objavljen moj prikaz Derakovićeve knjige: “Kasim je bio dosta bolestan, dugo nije izlazio, ležao je stalno na sećiji, skoro nepokretan, i za odlazak sa ovog svijeta nije mu bio potreban nikakav drugi povod.”

Uz druge neistine i insinuacije koje MHĆ plasira, najvažnija laž jest da je on bio prisutan mome razgovoru sa Mustafom Ćemanom o Derakovićevoj knjizi Pisana riječ zavičaja. Nikada prije rata, naime, ja MHĆ-a nisam susreo ni pred kućom ni u kući u kojoj je Mustafa živio sa svojim bratom Džemalom i njegovom porodicom. Štaviše, do 1992. godine sa MHĆ vidio sam se samo jednom, i to u Sarajevu (pamtim i gdje i zašto, ali to za ovu priliku nema nikakav značaj). Nisam ga, dakle, nikada sreo u kući njegovog oca – uprkos mojim mnogobrojnim dolascima kod Mustafe, počev od 1986. pa do 1992. godine kada je Mustafa otišao u Hrvatsku. A nisam ga ni mogao sresti, jer je on u toj kući i tada bio nerado viđena osoba. I ne samo to nego ga se gotovo nikad nije ni spominjalo, a naročito ako bi Džemal ili neko od njegove porodice bio prisutan. Vjerovatno MHĆ stoga bolje pamti onaj sto ispred kuće nego očevu sobu na spratu u kojoj je Mustafa provodio najviše vremena, jer MHĆ uglavnom i nije dopirao dalje od tog stola pred kućom, pa ga zato i opisuje onako reljefno. Ne znam ima li MHĆ nakon Mustafine smrti 1999. godine pristup do tog stola u dvorištu, ali do očeve ostavštine, koja se nalazi u kući, nema. Nema pristup – to on sam iznosi pri kraju ovoga svog dosadnog galimatijasa: “Prepriječen mi je put do njih!”

(Šteta je što MHĆ u posljednjoj rečenici kaže da “ovu temu smatra(m) ovim tekstom iscrpljenom!”, jer možda bi bilo zanimljivo da iznese šta se to i zašto prepriječilo pred njegovim ulaskom u očevu i amidžinu kuću. Maštovit kakvim se ovdje iskazao, možda bi MHĆ mogao ustvrditi da sam i za to nekako kriv upravo ja, pa da spisak njegovih dobrih želja prema gospodinu Amiru Brki bude upotpunjen…)

Zašto je MHĆ-u potrebna laž da je bio prisutan tom razgovoru koji se navodno “vodio pred porodičnom kućom, pod lipom, za metalnim stolom s mramornom pločom”…? Sasvim jasno: zato što na toj laži počiva gotovo sve što u nastavku konfabulira. Kao, ja sam tada imao “izričitu nakanu da osvrt (prikaz)” objavim, a Mustafa Ćeman je kazao “Nemoj sine Amire!”… Jao, baš je mnoooogo važan bio taj prikaz, pa se vodila vrlo emotivna rasprava o tome treba li ga objaviti… I, eto, ja baš navalio, a Mustafa mi drhtavim glasom veli: Nemoj, sine Amire! Ali, na koncu, iako sam tako dramatično upozoren i svesrdno zamoljen da odustanem, ja sam ipak taj prikaz poslao Pavlu Stanišiću da ga objavi… Ma ne da sam samo posljedično kriv; bilo je to, nema sumnje, klasično ubistvo s predumišljajem…!

Čudno je što MHĆ u svojoj imaginaciji (a sve je ovo njegova imaginacija, jer takav se razgovor uopće nije vodio, a kamoli da mu je i on prisustvovao) nije dodao i to da me Mustafa istim molećivim tonom, kakvim je tobože izgovorio i ono Nemoj, sine Amire!, upozorio da bi priređivač, inače jedan tankoćutni lirski pjesnik, zbog tog prikaza mogao i podleći… Valjda je MHĆ-u bilo dovoljno da na ovaj način sugestivno ocrta drastičnu razliku između zajapurenog, bezdušnog autora toga smrtonosnog prikaza i brižnoga starijeg čovjeka koji iznad svega skrbi za zdravlje priređivača tê knjige (“pjesnika velikog srca i bogatog duha”, kako ga je nježno opisao SP). Pa onda MHĆ tu strašnu opozitnost između moje bezdušnosti i plemenitoga Mustafinog sentimenta izdiže i u naslov svoga teksta…

Degutantan je i način na koji MHĆ operira navodima iz moga odgovora SP-u, jer on previđa (ili “previđa”) šta je u njemu ono što pišem ja, a šta je ono što citiram, iako su citati vrlo jasno naznačeni. Nije malo primjera za ovo, ali poseban je slučaj to što je naslov Derakovićevog odgovora na moj prikaz bio Poluknjiževno podzemlje na djelu, a MHĆ ne vidi (ili “ne vidi”) ironiju u slijedećoj mojoj rečenici: “Eto, tako se, na paradoksalan način, podzemlje proširivalo u susjednu komunu, tj. iz Doboja u Tešanj, preko Derakovićevog ahbaba Mustafe Ćemana (…)” Nikakvoga poluknjiževnog podzemlja tada, naime, u Doboju nije bilo: ono je “nastalo” ka mizerna Derakovićeva konstrukcija kojom je mene želio prikazati eksponentom tog fantomskog podzemlja što se opako urotilo protiv njega…

MHĆ postavlja i slijedeće pitanje: “Uostalom, zar gospodin Amir Brka i Mustafa Ćeman nisu bili ahbabi? Ili su bili na određenoj distanci postojanje koje gospodin Brka jasno pojačava posljednja dva desetljeća?!” Odgovor je slijedeći: da, Mustafa i ja bili smo ahbabi, itekako, i na to sam ponosan. Uostalom, u Uvodnim napomenama knjige Mustafa Ćeman : drugi o Ćemanu i razgovori s njime napisao sam i ovo: “Uprkos ne maloj razlici u godinama, Mustafu Ćemana dobro sam poznavao, dospio sam i prijateljevati i u nekim poslovima s njime surađivati, čuditi se njegovoj živopisnoj širini, ogromnoj energiji, znanju, bezinteresnoj posvećenosti Bosni, u njoj Bošnjacima i Tešnju, nerijetko i diviti se plemenitoj nesebičnosti što ga je krasila (ponekad i do mazohizma), gospodstvenome šarmu i visprenoj duhovitosti, poštovati ga i iskreno ljudski voljeti.”

O kakvoj to, onda, određenoj distanci govori MHĆ…? Nije toga bilo između Mustafe i mene, a kamoli da nju gospodin Brka jasno pojačava posljednja dva desetljeća. Zar trebam navoditi šta sam sve uradio u ta posljednja dva desetljeća (MHĆ očito aludira na period nakon Mustafine smrti)…? Kazivati da sam 2.4.2005. u tešanjskom Centru za kulturu i obrazovanje organizirao okrugli sto o Mustafi povodom 80-te godišnjice rođenja, da sam priredio i 2015. godine u izdanju iste ustanove objavio spomenutu knjigu Mustafa Ćeman koju smo predstavili u programu Hommagea Mustafi koji sam također ja priredio uz 90-tu godišnjicu njegova rođenja, da sam presudno sudjelovao u prijedlogu za imenovanje ulice u Jelahu po Mustafi…? Ne bi trebalo, i nije mi nimalo ugodno da to govorim. MHĆ to sve zna, ali, eto, “ne zna” – pa moram zbog onih koji zaista ne znaju…

Naravno da savršeno razumijem kako MHĆ implicira distancu koja postoji između mene i njega. Ali, naprosto, MHĆ nije Mustafa Ćeman, ni po čemu. A kako i ne bi postojala ta distanca – uprkos njegovim dobrim željama koje je i ovoga puta tako jasno iskazao, ali i suštinski pokazao…? Bit će ta distanca ubuduće potpuna.

Ipak je, dakle, dobar i tačan bio onaj moj osjećaj, ona slutnja koju sam spomenuo na početku…

A šta sa dobrim željama MHĆ…? E, njih mi je pun kofer…!