Almin Kaplan: Kad te zaustavi policajac

Tako si i uradio: ne znajući tačno o čemu je riječ, uključivši sva četiri, auto si odvezao i parkirao pored kolovoza. Ugasio si motor, odvezao pojas, smanjio muziku i izašao na pločnik. Izašao si lagan kao leptir, ne znajući da ustvari stupaš na pozornicu na kojoj se inače odigravaju predstave koje prkose svim mogućim zakonima razuma.

Još neko vrijeme si vjerovao da je to samo neka rutinska kontrola, ali ubrzo je tvoju iluziju razbio glas policajca koji kaza da je tvoj auto tehnički neispravan. U tom trenutku si pomislio: a u pičku materinu, dokle je napredovala ova naša policija – pa oni znaju da mi je vakat mijenjati ploče i pločice – jer su ti to dan prije rekli na servisu. Rekli su ti i da ti je otišao nosač motora, i to gornji desni, ali da to nije toliko hitno; baš kao što su ti rekli i da ti je sve ostalo ok.

I taman kad si se odlučio pitati ga kako on to zna, on ti je, opet arogantno, rekao da ti ne radi zadnje štop-svjetlo. Shvataš da ploče i pločice nemaju nikakve veze sa tehničkom neispravnošću tvog vozila, već ne radi sijalica koja signalizira automobilu koje se nalazi iza tebe da si ti sa svojim automobilom ispred njega, i to te malo zbunilo. Lijepo mu kažeš da to stvarno nisi znao, i da su sva svjetla jučer radila – jer si jučer bio na servisu. Ali on, ne registrujući šta mu govoriš, naslonjen na krov svog službenog auta, olovkom nešto zapisuje. Kažeš mu da si savjestan vozač i da nikada nisi ni metra prešao a da se nisi vezao, a kamo li nešto drugo, međutim on ni to ne registruje, već ti svojim arogantnim tonom polako stišće moždane vijuge, objašnjavajući ti kako je tvoje auto jednostavno tehnički neispravno i tačka. Ti mu opet kažeš kako nisi znao da ti ne radi sijalica štop-svjetla i da je mogla pregoriti jedino večeras, jer si, ponavljaš mu po ko zna koji put, jučer bio na servisu. On se prema tebi okrene i kaže ti: voziš auto a ne znaš da ti ne radi štop-svjetlo. Ti onda malo zastaneš i razmisliš: pa kako sam mogao znati da mi ne radi zadnje, štop-svjetlo? Kako?

Tako, dok sebe preispituješ i tražiš logiku u njegovim optužbama, pritom duboko udišući na nos, osjetiš da ti, polahko ali učinkovito, neka šaka besmisla stišće želudac. To te jako, ono baš jako, zaboli, pa popizdiš. Tražiš da ti objasni kako ćeš znati da ti ne radi zadnje svjetlo kad, dok voziš auto, gledaš naprijed a ne nazad? Čak i ton podigneš, rukama se razmahaš, ali on uporno neće da shvati šta ga ti ustvari pitaš. On ne shvata da si mu postavio biti ili ne biti pitanje, već nastavlja da svoje komplekse upražnjava nad tobom i tvojim djetinjastim ponašanjem, koje je, po njegovom shvatanju, jedino moglo prouzrokovati to što će ti on, državni službenik, iz džepa izbiti pedeset konvertibilnih maraka.

Govoriš mu da stavi koliko god želi novca na uplatnicu koju ćeš odmah potpisati, i koju ćeš čim svane uplatiti, ali i dalje ostaješ pri svom da nisi mogao znati da ti ne radi štop-svjetlo. Ponovo se trudiš da mu objasniš kako si jučer bio na servisu i kako ti inžinjer nije rekao za taj kvar, kojeg vjerovatno jučer nije ni bilo, i da nikako nisi mogao znati da je pregorjela sijalica zadnjeg svjetla, koja se nikako ne može vidjeti dok auto voziš, jer dok voziš gledaš naprijed, a ne natrag. Ali on i dalje samo piše, povremeno te upozoravajući da pripaziš na svoje ponašanje, koje nikako nije nepristojno, kako ga on označava, već si tek u svoj govor unio jednu malu dozu agresivnosti. Pokušavaš mu svojim stanjem objasniti da nije u pravu, da je njegov zakon koji stalno spominje besmislen, da je to čisti apsurd- koliko to god bio zakon. Čitavo vrijeme, ustvari, od njega tražiš tek glas razuma, od te jedinke, koja je na dvije noge košto si i sam, tražiš samo da te razumije, i ništa više. Ali ne, on i dalje tvrdi da si mogao i trebao znati da ti ne radi štop-svjetlo.

I tako, dok ti piše kaznu, u jednom trenutku te upita šta ti dođe policajac s kojim dijeliš prezime, a koji je njegov radni kolega. Odgovoriš mu da ste ti i taj policajac u srodstvu, na što se on okrene i pruži ti dokumente. Misleći da je tu, među dokumentima, i papir na kojem je kazna, zaputiš se prema autu, ali ti on tada, kad si samo na korak do svog auta, kaže kako će ti ovaj put oprostiti. Tada shvatiš da je čitavo vrijeme šarao po nekom papiriću umjesto da ti je pisao kaznu, jer je nema među dokumentima koje pregledavaš pod slabim svjetlom ulične lampe. Bude ti jasno da je ustvari čitavo vrijeme čekao da mu ponudiš neku alternativu. Bude ti jasno da ti je tvoj savjesni policajac, uvjeravajući te da si kriv jer nisi znao da ti ne radi štop-svjetlo, nudio neku drugu opciju, neko drugo rješenje te mučne situacije: možda neki drugi oblik plaćanja kazne koju nisi zaslužio. Ali mu je u jednom trenutku, kao rješenje te neugodne situacije, izletilo krvno srodstvo između tebe i njegovog kolege policajaca, što je po njegovim kriterijima sasvim dovoljno da predstavu privede kraju.

Svjestan podlosti čovjeka koji ima ulogu nekakvog čuvara reda u zemlji gdje živiš, naglo se zaokrećeš i tražiš, sad sav divlji, da ti napiše kaznu. Zbunjeno te gleda, ali nakon što shvata da si odlučan u svojoj nakani, pristaje.

Dok ti piše kaznu, ti šutiš. Zadovoljan si što su njegovi interesi bili ipak ljudskiji nego što si to mislio. Zadovoljan si jer ni on nije znao kako vidjeti da ti ne rade zadnja svjetla. Zadovoljan si jer te je maltretirao kako bi mu dao deset ili dvadeset konvertibilnih maraka umjesto pedeset koliko iznosi kazna. Jednostavno, nekako zadovoljan, s rukama u džepu, kružiš oko spodobe koja na sebi ima nekakvu uniformu i oblizuješ jezikom usnu, kao da si pojeo porciju satisfakcije, a koja je nastupila nakon što si tog dvonožnog stvora natjerao da pojede sve ono što je čitavo vrijeme tebi servirao.

Kad ti je napisao kaznu, uljudno si se zahvalio, i dodao kako je lijepo biti građanin zemlje u kojoj promet regulišu savjesni policajci i rukom pokazao na njega. Nastojeći da tvom cinizmu odgovori cinizmom, naklanja ti se i blago smješi. I ti se smješiš, ali samo dok ne ugledaš kombi kako prolazi pored tvog policajca. Tada pomisliš kako, možda baš u tom kombiju, baš u tom trenutku, neko prevozi dvadeset kilograma kokaina. Sjedaš u auto, vežeš se, daješ žmigavac, ubacuješ u prvu, krećeš i plačeš.