Aktivizam sjećanja

Povezani članci

• PROGRAM UZ IZLOŽBU „Vama na usluzi: umjetnost i svijet rada“
• Jasminko Halilović: Muzej ratnog djetinjstva sigurno korača putem da postane globalno prisutna i utjecajna institucija
• Promocija knjige Dragana Markovine „Doba kontrarevolucije“ u Zagrebu
• Izbjeglice – aktualnost savremene civilizacije
• Brankica Mikić: Stogodišnjica rođenja Hulija Kortasara – Patinirano vreme
• Gran pri 48. BITEFA predstavi “Aleksandra Zec”

Sjećaju se tako ti aktivisti sjećanja ”zemaljskog pakla” kako bi zaboravili tragičnost egzistencije, kako bi se uvjerili da čovjek ne susreće nikada ništa izvan sebe samog i kako bi pothranili nadu u povijesno ostvarenje carstva nebeskog na zemlji. Naspram tog i takvog načina sjećanja, koji potrebuje apsolutno zlo kako bi održao metafiziku Čovjeka-Boga, stoji modus sjećanja u kojem živi i odzvanja riječ René Chara: ”Zlo uvijek dolazi iz veće udaljenosti nego što vjerujemo i ne umire neizbježno na barikadi koju smo za njega izabrali (Le mal vient toujours de plus loin qu’on ne croit, et ne meurt pas forcément sur la barricade qu’on lui a choisie)”.

Piše: Mario Kopić, Peščanik.net

Francuska, godina je 1942. Usred nesreće, u najtežom trenutku rata, dvije godine nakon početka okupacije, čiji svršetak još niko ne nazire. Istini za volju, kao što podsjeća filozof Vladimir Jankélévitch, većina Francuza prolazi kroz rat a da ga ni ne primjećuje ili skoro ne primjećuje. Jedu se kobasice s češnjakom, sluša se kako Maurice Chevalier pjeva Prosper (Yop la boum), pleše se u ritmu lake muzike: ”Sva nevjerojatnost nesretnog sloma 1940. počiva u toj podrugljivoj suprotnosti između vojno-političke propasti, gotovo bez premca, i razmjerno blage sudbine koja je zadesila veliki dio nacije… U maršalovoj Francuskoj dalo se živjeti. Vozili su vozovi. Građani su odlazili na ferije i bavili se zimskim sportovima. Predavači su držali svoja predavanja… Naime, bilo je to dobro vrijeme. Još nekoliko godina, i kažem vam da bi gospodin Otto Abetz već imao, kao i svi, svoje ljevičarske intelektualce, svoje metafizičke kafane i avangardne časopise. Dobro vrijeme, kažem vam. Francuska se osjećala ugodno. Čim je došla k sebi, nakon svog nesretnog sloma, Petainova Francuska navukla je bijele rukavice, opasače, bijele čarapice”.

No pjesnik Réne Char sebi već te 1942. godine postavlja goruće pitanje, pitanje o sjećanju. Piše prijatelju Francisu Curielu: ”Želim da nikada ne zaboravim da su me vodili da postanem – na koliko vremena? – monstrum pravednosti i netolerantnosti, strogo čuvan (claquemuré) simplifikator, arktički lik ravnodušan prema svakome koji se s njim ne udružuje kako bi potukao te pse iz pakla (Chiens de l’Enfer). Masovna uhićenja Izraelaca, seanse skalpiranja u policijskim stanicama, teroristički pohodi hitlerovskih policija na zaprepaštena sela izazivaju u meni gađenje, lijepe na ispucanu kožu moga lica pljusku crvenog odljeva. Kakve li zime!”. Za Chara se, dakle, logički nameće izbor Pokreta otpora. On se ne bori samo protiv Njemačke, nego protiv režima koji nije nastojao prikriti svoju ogavnost: ”Ono što me pritišće, ono što me strašno srdi, činjenica je da je unutar jedne nacije moguće nabrojati toliko mnogo osoba što razmišljaju, ali nasilnik ih uspijeva veselo namamiti i one stupaju u legije. Koji posao istrebljenja manje prikriva njihove ciljeve od ovog? Ne razumijem, a ako razumijem, to što sam dotakao je zastrašujuće”. Primjer je to za sve one koji prizivaju izgovor neznanja ili koji pak tvrde da su u tim vremenima živjeli u magli. René Char nije imao potrebu da bude upućen u đavolju tajnu, jer ako đavao i nije govorio sve, nije izigravao lukavca, vrag se nije skrivao, porok nije mislio da se vrlini mora klanjati izrazom licemjerja, zlo je igralo otvorenih karata. I bez pristupa povjerljivoj informaciji, pjesnik je znao kakva je Hitlerova rabota. No nešto ga je strašilo, nečega se Char plašio u tom znanju. Plašio ga njegov vlastiti kruti shematizam. I tada je odlučio da nacistima neće nikada oprostiti upravo to što su od njega načinili partizana s punim radnim vremenom, što su od njega učinili aktivistu, borca i ništa više nego borca. Prebacuje im što je otpor učinio strašnu invaziju na njegovo biće, a binarna misao (prijatelj-neprijatelj) na njegov um. René Char trpi zato što su ga njihova zlodjela prisilila da zatvori oči pred ”čudom bivstvovanja” (Hannah Arendt). Mrzi ih jer su ga odvratili od pjesništva, grabeći bez predaha njegovu pažnju i njegov bijes. Optužuje ih da su ga pozvali na odustajanje od svih nijansi afektivnosti, to jest od veze s onim izvanjskim, u korist nepremostive i glupe alternative. Radikalnost je za pjesnika René Chara dio zla što ga je Hitler unio u svijet.

U svojim Pismima njemačkom prijatelju istu optužbu formulira i Albert Camus: ”Mislili smo da je sreća najveća od tekovina, ona koju usvajamo usuprot sudbini koja nam je nametnuta. To nas žaljenje nije napuštalo čak ni u porazu. Ali vi ste učinili što je trebalo. Ušli smo u Povijest. Kroz čitavih pet godina bilo je nemoguće uživati u kriku ptica u svježim večerima. Trebalo je trpjeti nametnuto beznađe. Bili smo odvojeni od svijeta, jer se uz svaki trenutak toga svijeta vezao čitav jedan narod smrtnih slika. Već pet godina ne sviće u ovoj zemlji jutro bez agonije, ne pada večer bez hapšenja, nema podneva bez krvoprolića”. Sada se i Camus zaklinje na sjećanje, obećava da neće zaboraviti ”ljepotu svijeta i lica”, to neprisvojivo čudo nad čudima koje je prisiljen žrtvovati omnipotentnoj mržnji i nužnosti borbe i otpora. Zajedno s René Charom pozdravlja zato Oslobođenje kao konačni izlazak iz logike rata. Povijest olabavljuje svoj jaki, odveć jaki upliv. Treba, dakle, kaže sada Camus, ”prepraviti (refair) svoj politički mentalitet”. Svršetak dualizma, smrt borbe na smrt: pluralitet može ponovno disati. Treba, dakle, kaže René Char, ”vratiti vrijednost, i to najažurnije moguće, čudu što ga predstavlja ljudski život u svojoj relativnosti”. Mržnja i ”bratstvo” bili su jaki opijat, nastupilo je napokon vrijeme trijeznog života: dijalog, prijateljstvo i nesigurnost trebaju ponovno izboriti svoja građanska prava. Camus tome dodaje: ”Demokrat je skroman (modeste). On priznaje neki udio neznanja, prepoznaje djelomično pustolovan karakter svojega napora i priznaje da mu nije sve dato. A polazeći od tog priznanja (aveu), priznaje da mora pitati za savjet druge, da mora upotpuniti ono što zna onim što znaju oni”. Za autora Pobunjenog čovjeka ”ne živimo samo od borbe i mržnje. Ne umiremo uvijek s oružjem u ruci. Postoji povijest i postoji nešto drugo”.

Filozofski gledano, razlika je to između ”partizanstva” i ljudskosti, a nju je pak moguće uvidjeti samo s točke gledišta razlike između čovjeka i povijesti, između čovjeka po bivstvovanju i čovjeka kao povijesnog bića, odnosno, rečeno u okviru same povijesti i njenih povijesnih epoha, s točke gledišta razlike između čovjeka kao čovjeka i čovjeka kao subjekta. Ta razlika ne znači da čovjek kao subjekt nije više čovjek, da je kao povijesno biće u položaju subjekta više nego čovjek. Nietzscheova predstava da čovjek kao nosilac volje (za moć) može postati više nego čovjek, natčovjek, metafizička je fantazma, budući da previđa da je čovjek smrtno biće. Ukoliko čovjek djeluje u perspektivi te iluzije, zaslijepljen njome, ukoliko se uistinu smatra više nego čovjekom, tada postaje ne-ljudski uništavatelj drugih i samog sebe. Vidjeti razliku između čovjeka i subjekta znači zato vidjeti istinu da čovjek ne može postati identičan sa subjektom, odnosno Subjekt. Da i kao subjekt još uvijek ostaje smrtno, konačno biće. I u svojoj moći. Zato pri svim projektima Moći (Nacije, Partije) čovjek ostaje nemoćno i s gledišta tih projekata kao Ideja svagda već i insuficijentno biće. Biće što ga treba konstruirati po svojoj mjeri. U tom času već postaje objekt akcije u ime Ideje, njezina žrtva. Ideologija i Utopija raščovječuju prema tome najprije svoje nositelje, svoje funkcionare; čim zaborave da nisu samo subjekti, subjektivna sila Ideje, nego najprije i sve do kraja, do svoje smrti – krhke, bolom obdarene egzistencije.

Ovdje i sada vrijedno nam je zato osluhnuti Charovo i Camusovo svjedočanstvo. Većina se aktivista sjećanja i danas ne okreću onom prošlom kako bi se brinuli za ”zakon mrtvih” ili kako bi se mudrošću iskustva oduprli vrtoglavici mahnite Ideologije i Utopije. Gledajući iza sebe, ne traže uopće kako umjeriti konstruktivističku ambiciju, upravo obrnuto, otpuštaju joj uzde na vratu. Spomen je za njih akt volje, čudni magnetizam otpora proizlazi iz toga da slučaj, tajna, nepotpunost tada nisu postojali. Ništa nije bilo dvosmisleno, nesigurno i nejasno, nije se događalo ništa što nije bilo uračunljivo, dakle i izlječivo. Upravo ta jasnoća i sigurnost potiče spomen na snivanje i vodi svoje najgorljivije borce da u period otpora (obrane) projiciraju svoju alergiju prema problematičnosti i svoju težnju za savršenosti. Kada postoji jedan krivac za sve tjeskobe, uvijek postoji i rješenje. Eshatologija i soteriološka apokaliptičnost dočepali su se spomena. Zazivanje najgoreg prošlosti pothranjuje optimističku ideju da borba i spor (polemos) može sve i, pod krinkom političkog mentaliteta, krijepi antropo-teološku oholost i osionost (hybris), od koje nas Char i Camus nisu prestajali štititi. Sjećaju se tako ti aktivisti sjećanja ”zemaljskog pakla” kako bi zaboravili tragičnost egzistencije, kako bi se uvjerili da čovjek ne susreće nikada ništa izvan sebe samog i kako bi pothranili nadu u povijesno ostvarenje carstva nebeskog na zemlji. Naspram tog i takvog načina sjećanja, koji potrebuje apsolutno zlo kako bi održao metafiziku Čovjeka-Boga, stoji modus sjećanja u kojem živi i odzvanja riječ René Chara: ”Zlo uvijek dolazi iz veće udaljenosti nego što vjerujemo i ne umire neizbježno na barikadi koju smo za njega izabrali (Le mal vient toujours de plus loin qu’on ne croit, et ne meurt pas forcément sur la barricade qu’on lui a choisie)”.