ADNAN BRATIĆ: PJESMA “RAZVITAK” KAO CENTAR ZBIRKE “TITOVA BLUES” OPISUJE MONOTONIJU ŽIVOTA U MOSTARU

Povezani članci

• Promocija zbirke poezije “Skica za bajku“, autora Adnana Žetice
• Nadija Rebronja u Panami na književnom festivalu Penoname en abril
• Jasmila Žbanić dobitnica Women in Cinema Award – WiCA
• Preminuo bh. režiser Sulejman Kupusović
• PROMOCIJA KNJIGE ENEVERA KAZAZA »PJESNIŠTVO I RAT – TEŠANJSKA IZLAGANJA«
• Zašto bez Topčića

U intervjuu za portal Tacno.net razgovarali smo sa Adnanom Bratićem, mladim pjesnikom iz Mostara koji je dobio nagradu za najbolju neobjavljenu zbirku pjesama pod nazivom “Titova Blues” na ovogodišnjem festivalu kulture „Slovo Gorčina“.

Sa Bratićem smo razgovarali o njegovoj poeziji, motivima za pisanje iste, njegovoj životnoj filozofiji, društveno-političkim pitanjima, kulturi sjećanja u bh. društvu, kao i o njegovom doživljaju Mostara kao melanholičnog grada u kojem se uprkos svemu rađaju i stvaraju nevjerovatni talenti.

Razgovarao: Harun Čilić

Dragi Adnane, ja kao tvoj drug od srednjoškolskih dana sam imao tu čast da čitam tvoju poeziju i prije nego si osvojio prvo mjesto na ovogodišnjem festivalu kulture „Slovo Gorčina“, pratio sam tvoj razvoj kroz kolumne i prijevode koje si radio, pa me zanima sljedeće: Šta je motiv mladom čovjeku iz Mostara da piše poeziju i da time prkosi mainstream kiču i šundu?

Harune, prije svega, da se ja tebi zahvalim na podršci koju si mi pružao kroz čitav ovaj period svog profesionalnog razvoja i u novinarstvu i književnosti. Onda bih odgovorio da – da, doista ima mnogo stvari kojima bi se mladi pisac, a ne i mladi nego i ljudi koji su stariji, mogao pozabaviti pišući, i to pogotovo u Mostaru. Sam Mostar pruža taj pjesnički ambijent, mediteranski, moglo bi se reći. Ti, posmatrajući suton negdje na obali Neretve, dobijaš pregršt pjesničkih slika koje bi mogao, a definitivno i volio, iskoristiti; ili kad šetaš Starim gradom i sokacima okolo, dobiješ osjećaj kao da si na snimanju scena za film Kum, u Siciliji, odnosno ako se popneš na Staklenu, kao da si u nekom trileru. Sa druge strane, da ne spominjem ruševine koje su oko nas, i koje su tužan prizor, ali inspirativan opet. Tako da, vizuelni ambijent je pretežno inspirativan ovdje.

Onda imaš drugi sloj – taj društveni sloj, može se reći, i odnosi pojedinca sa društvom koje je zatvoreno u sebe, podijeljeno na “nas” i ”njih”, ali koje je malo i ters u tom smislu da nije komunikativno puno, ako ikako, i ti sada gledaš u to društvo i pokušavaš shvatiti gdje se ti uklapaš i kako. Onda prebiranje po prošlosti – što je generalno motiv bosanskohercegovačke književnosti u zadnje vrijeme – i zamišljanje nekog idealnog mjesta, ne razrušeno kao ovaj grad sada. I borba sa tom melanholijom, depresijom kod nas, tim miješanim vibracijama koje ti ovakvo mjesto pruža.

Što se tiče moje poezije, a pogotovo zbirke “Titova blues”, Semir Behram je sam rekao da je Titova ulica više poezija nego što je ulica. Upravo ta neka mješavina vizuelnog i stanja društva kod nas daje tu neku melanholiju, mješavinu ogorčenosti sa čarom. Čudan je to ukus, može se reći, ali da je inspirativan, jeste.

A što se tiče pisanja poezije kao neke forme suprotstavljanja kiču i šundu, sama činjenica da neko piše poeziju ovdje, ili se bavi književnošću, trebala bi označavati borbu protiv kiča. Ima i dobre i loše poezije, naravno, ali bilo šta je korak iznad turbofolka i pjevanja o tome kako varaš suprugu, o kokainu i šta već.

Koja je tvoja životna filozofija? Čime se rukovodiš u životu?

Podsjetio sam se sada na recenziju koju je jedan Internet-magazin dao jednom lokalnom punk-bendu imena Crustalno jasno, koji su mi inače prijatelji. Glasila je “Filozofija je da nema filozofije”. Zvuči malo kontradiktorno, ali u suštini kad se odvojiš malo od svih životnih filozofija koje ti se nude, od onih do uspjeha do onih koje govore kako je sve uzalud, ništa nije potpuno tačno niti će važiti samo za jednu osobu, a pogotovo da će biti konstantno. Ovisi od tvog trenutačnog stanja hoćeš li biti nihilista kao Camus, ili ćeš biti stoik kao Marko Aurelije, ali da ima nekog balansa, ima, i jedino to trebaš imati na umu. Kao u filmu Veliki Lebowski, radi svoje i život će te odvesti dalje, ako šta treba nađi neki temeljac ili nekog da te pogura i to je to, pa ćeš vidjeti kako će to ići.

Tako je isto važilo i za moju zbirku – da nije bilo moje prijateljice, najbolje prijateljice, Emine Kovačević, ne mislim da bih ikako poslao ovu zbirku na “Slovo Gorčina”, a nisam baš ni razmišljao o nagradi “Mak Dizdar”, a kamoli da ću ja biti nominovan i na kraju nju i dobiti. Kao kad se isključiš s društvenih mreža malo, ugasiš mobitel, odeš u park i meditiraš, pa šta naiđe, naiđe, i ako je dobro, OK, a ako je loše, nema veze, ali ti trenutci su jako zanimljivi i vrijedni, i inspirativni. Te sitnice, male stvari o kojima svi govore ali rijetko ko praktikuje, zapravo stoje pred tobom, i valja uvidjeti u to. Tako da, valja nekad odmoriti od svijeta i filozofije.

Šta za tebe predstavlja pjesma “Razvitak”?

“Razvitak” ukratko predstavlja tu neku amalgamaciju zbirke “Titova blues”, sve ono šta se može opisati o modernom Mostaru stopljeno u jednoj pjesmi. Eliotovski, na neki način, opisuje monotoniju života ovdje, to da nema velikih dešavanja ovdje, osim zastoja, ostataka iz prošlih sistema i slično. Zanimljivo je što si od svih pjesama izdvojio baš tu, jer znam da se ta pjesma svidjela i Emini Kovačević, mojoj prijateljici, koja mi je bila mentor kroz pisanje ove zbirke. Može se doista osjetiti da je ona kao neki centar te zbirke, kulminacija.

Da li i koliko je uopšte tvoja poezija eskapizam od mostarskih prljavih glavnih ulica, “Staklene banke“, posječenog drveća, godišnjeg odmora Gradske uprave, političkih poena na osnovu uspjeha zlatne mostarske sirene Lane Pudar, Ramazana u Mostaru, srušenog Partizanskog groblja i murala Slobodanu Praljku?

Može se, naravno, ona smatrati time, ali eskapizam bi generalno značio istupanje iz nekog lošeg okvira u neki bolji, takozvani prostor mira. Ovo o čemu ja pišem zapravo dodaje tu neku drugu sliku, detalji koji nisu primjećeni kod nas, kako stanovništvo u Mostaru funkcioniše samo po sebi, šta znači popiti kafu u nekom kafiću ovdje, i obraćati pažnju na teme razgovora u tim kafićima. Isto je monotono kao vijesti o svemu ovomo šta si ti nabrojio, o medijskim reportažama da je Gradsko vijeće na godišnjem odmoru ili političkom šićarenju na Lani Pudar, ali jedina je razlika to što niko ne piše tekstove o tome kako se, ne znam, neko previše napio pa je bio izbačen iz kafane, jer se počeo derati na goste… To su stvari kojima trebaš svjedočiti, te sitnice o kojima sam ranije govorio, zanimljivi detalji koji zapravo malo daju boje onome šta ljudi čitaju svakodnevno. Bolje je, zapravo, reći da nije toliko monotono kao ovaj politički užas oko nas, čak obojenije. Neki su to dijelovi slagalice, moje slagalice, onoga šta želim opisati čim govorim o modernom Mostaru – neko šarenilo, koje daje taj balans sivilu u politici. Moja poezija malo i jeste eskapistička, ako bi se tumačila tako.

Je li se Mostar odrekao Džemala Bijedića, Predraga Matvejevića, Zdravka Grebe, Mujage Komadine i Alekse Šantića?

Teško pitanje, doista, jer iako znam odgovor na to pitanje, teško će mi biti izraziti se. Mislim, podrazumijeva se da Mostar ‘91. i Mostar 2022.g. nisu isti, kao što nisu isti ni Mostar u ranom dvadesetom stoljeću i sadašnji, da ne ponavljam. Nije Mostar uvijek bio isti kroz historiju. No način kako mi tretiramo kulturu danas, kad ga usporedimo s onim kako smo je tretirali ranije, definitivno govori da je taj Mostar zamro nekad davno, rane devedesete, može se reći. Gdje se nekad ranije i gajila kultura, sada nije, doista, jer ljudi ne idu puno u pozorište, ne gaje lokalnu muzičku scenu, ne idu na promocije knjiga pisaca niti izložbe – jedino ako su stariji, iz sistema kada se za te umjetnike zapravo i znalo. Ne vjeruje se puno ni u ljude koji iz Mostara idu vani, niti u velikane koji ovdje grade zgrade generalno. Devedesetih je izgubljen taj sistem vrijednosti i nastao je opšti haos, anarhija koja se pretvorila u podijeljeni grad, nema povjerenja između ljudi. Od devedesetih nema tog duha. Opet, nije da je to potpuna istina, jer ima ljudi koji još baštine kulturu, ali sveopšta atmosfera trenutno nije pogodna za to. Valjda će se u skorije doba ponovno raditi na tome.

Šta je po tebi veće zlo za bh. društvo – nacionalizam ili prepisivanje na ispitima?

Imate sad jedan scenarij gdje jedno ne može bez drugoga, to jeste gdje je jedno pogodovalo drugome da se ukorijeni u društvo. Nacionalizam, ili etnošovinizam da se bolje izrazimo, ovdje jeste ta goruća tema, ali ljudi u tome zaboravljaju koliko se zakona prekrši ovdje, pogotovo od strane ljudi koji bi trebali služiti zakonu i tumačiti ga. Mi još imamo entitetskog premijera na optuženičkoj klupi zbog jedne afere, ali zbog toga što je on iz desničarske, etno-stranke, napad na njega se predstavlja kao napad na cijelu državu, što je pogrešno i lažno. Na kraju, jedan od glavnih razloga zašto ljudi ovdje psuju državu, i to svih etničkih grupa, nije to jer nisu patriote ili su kojekakvi separatisti ili tako dalje, nego jer stvarno vide da su ove vlasti užasne same po sebi. Nacionalizam jeste bio taj uslov iz kojeg se korupcija mogla razviti, ali na kraju je korupcija ipak taj glavni problem. Nacionalizam je samo retorika, dio retorike.

Šta građanima donosi najviše koristi – bošnjački bojkot proizvoda i türkiyevanje, srpsko naoružavanje i junaštvo ili hrvatsko promicanje evropskih vrijednosti i herceg-bosansko lobiranje? Ili ih sve nadmaši nepotizam, korupcija, krađe, zloupotrebe položaja i raznorazne afere?

To drugo. Da se nadovežem malo na prijašnje pitanje – ako smo svi mi odabrali živjeti u ovoj državi, onda trebamo poštovati njena pravila i zakone, ili demokratskim putem vidjeti šta se može izmijeniti na kraju. Isto tako, ako ste u politici, trebate pratiti zakone, sopstvene zakone koje kreirate, predlažete i to. Zakon valjda važi za sve, je li tako? Ako jeste, trebamo ga pratiti. Sve ostalo, ono o bošnjaštvu, srpstvu ili hrvatstvu, to je retorika koja biva intenzivnija svake dvije godine, svake izborne godine. To je déjà vu.

Šta je po tebi pravi pokazatelj kulture sjećanja u BiH?

Tematika kulture sjećanja kod nas je delikatna. Isto tako, podležna je politizaciji, ako nije već podlegla, i to je problem, jer čim vidite da je neko od vrhovnih političara na nekoj komemoraciji ratnoj zločina odmah vam dođe da odete. Nije samo tu ni kupljenje glasova, nego imate i pristup da se jedan narod prisjeća samo svojih žrtava. Muslimani idu u Srebrenicu, pravoslavci u Kravicu, katolici u Grabovicu, i tako. Ne smatram da je to dobar pristup. Ako bi se neko sjetio obilježiti i tuđe žrtve, tipa da Srbin oplakuje Srebrenicu ili Bošnjak Grabovicu, to bi bio dobar primjer.

Ovdje kolektivne katarze još neće biti zadugo. Njemačka se tek 28 godina poslije Drugog svjetskog rata izvinula žrtvama Holokausta, dok kod nas zbog loše političke situacije toga još nema. Pravi pristup bio bi individualna katarza, pa tek onda idemo dalje, na manje grupe, pa onda na kolektiv. Žene u crnom rade to u Srbiji. Kod nas imam primjer Mostarskog teatra mladih, koji je sa predstavom “Uspavanka za Mladenku”, u kojoj se govori o pokolju u Grabovici, uspio prijeći tu barijeru kulture sjećanja kao nečeg monoetničkog, samo u krugu jedne etničke grupe. Time i obrazuješ ljude o kolektivnoj svijesti, krivnji, stvaraš dijalog. Mali koraci su potrebni.

Za kraj, jesi li uspio oprostiti Tei Tairović što je zabavljala maturante u prostorijama SNSD-a? Ako jesi, čemu si dao prednost prilikom odlučivanja? Kukovima ili vještom plesu?

To je tip vijesti gdje jednostavno nemaš šta komentarisati, reći, pa prešutiš. Samo posmatram sa strane i smijem se. I mislim da bolje plešem od nje.