ENG
Admiral Mahić: Ovo je svemir, a nije štala
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Razgovarao: Almin Kaplan- Strane.ba
Jednom su vas opisali: To je čovjek koji na ulicu može izaći bez kaputa kad je najhladnije, ali olovku sigurno neće zaboraviti…
Da, ima istine. Olovka je svjetlo od vatre duha i onda se sva ostala hrana sama spravlja. Evo me danas, u omahi vodenične penzije, ali moja olovka, i ovaj put, radi kao mlinski točak… Ljubim pisanje koje dolazi iz radosti, jer samoća dolazi od kriterija, koji su čekanje smrti.
Vi ste pjesnik od 0 do 24 sata…
Čini mi se da ne bih ni spavao da živim u našem posljednjem selu Lukomiru… ili da sadim krompir na planini Crepoljsko, kod Kose… I sve bi bilo još bolje samo da više nikada ne uđem u prostor lijenosti, u prostor koji pati od sebe sama. Na plohama kosmosa, lijenost je taština. Sve je u radu. Dakle, zadržim se maksimum pola sata da nazdravim onoj lijenosti koja me pozdravi, ali ne mogu zaustaviti plovidbu mašte… Ako ne pišem… onda u mašti gradim nadzemni metro iznad rijeke Miljacke… Gradim novu željezničku stanicu nad krovovima bivše kasarne Maršal Tito… a staru željezničku stanicu koja se zvala Novo Sarajevo pretvaram u planinsku željezničku stanicu… sa koje planinski vozovi kreću svaka dva sata u pravcu Čavljaka, Igmana, Bjelašnice i Jahorine… Gradim i KAMPUS ispod planine Igman za 4o.ooo studenata… Ali ako baš ništa ne radim – onda zamišljam da bušim Alpe i bosanske planine… Trebaju nam ozbiljni tuneli u kojima ću hodati po željezničkim šinama i vikati naglas: Ovo je svemir, a nije štala!
Čudesne su slike u vašoj poeziji. Kad čitam vaše pjesme kao da gledam kroz kaleidoskop. Fascinantan je način na koji ih uvezujete… Vaše pjesme su kao igračke – šarene… Moram vam priznati da ja među njima postajem dijete…
Čudesni su i oblici tijela u svojoj dvojnosti. Sloboda i Zatvor u mesu. Ta dvojnost je i rajska i kriminalna. I plaćena u zlatu i besplatna kao izvor Vrela Bosne koji izvire u trbuhu ajkule a ne u planini Bosni
Dakle, svi oblici-stihovi izašli su iz nama smrtnicima neznane tvornice – i prebačeni u pogone SEKSUALNOG INSTIKTA i DUŠINOG OSJETA… u kojima se ušiva ova dvojnost u tijelo, da bi postala nosač tijela u izrezbarenom prostoru u kojem će, naprimjer na pljusku, kao od šale, svako za sebe, unaprijed znati otvoriti i zatvoriti kišobran.
Imamo Osjet u unutarnjem univerzumu čovjeka koji ima oči razuma i Osjet karijere vatre. Ljubičice imaju oči razuma a žurba ima oči odlučujućih grijehova. Vjerujem da OSJET koji nosi tijelo – ujedno i povećava tijelo do programiranog rasta mjere…
Ovu OSJETNU ili DUŠINU ENERGIJU koja nije okrutna kao tama i koja je prijatna kao mjera pokretljivosti, vidim kao psihičko-realni signal Civilizacije STVARNOSTI, u kojoj radi i Ministarstvo nježnosti… Ljudi nisu sami. Bolje rečeno, kakva god da je zavjera u pitanju – u Dobroti je odgovor… Ali, katkad se upitam, otkud moj OSJET u stihovima svjetske književnosti? Je li to u meni gori nečija fantazija i provocira…
Jesam li izgubio pamćenje na nekom davnom bojištu abecede vrlina i pornografa…? Moram sebe kao Zemlju da okrenem – da bi se okrenule i pjesme „kao igračke šarene“…
Moram kao dijete da bježim sa kućnog praga u neizvjesnost, u nedobrojanost pjesama – da mi se ne bi zaledio osmjeh. Sve u svemu, po Nietzscheu – treba stihove koji skiče kao divlja paščad, pretvoriti u ptice i mile pjevačice!
U vašim pjesmama, čak i tuga ima šareno ruho…
Jedino rješenje protiv tuge je proći kroz šarenu vatru tuge. Tuga žrtve i tuga dželata tečno govore sve jezike. Kahlil Gibran je rekao: „Optimist vidi ružu, a ne trn. Pesimist gleda na trnje i zaboravlja ružu.“ Dakle, iako i tihi i gromki trgovci, potom i narcistički ludaci sve prodaju za novac, ne može se iz DUŠINOG OSJETA preliti u kanister koji miriše na benzin – božji optimizam… Ja sam vjernik božjeg optimizma i zato su moje pjesme neka vrsta antipsihijatrijske komune u kojoj se bez psihijatra i elektro-šokova same od sebe i same po sebi, liječe obje tuge…
Kroz prizmu vaše poetike koje je boje kiša?
Kroz prizmu moje poetike koja u lavoru pere filozofske noge arhetipu i lirskoj slici, boja kiše je boja vječnosti koja nema godine i nema ime.
Talesova vječna materija je voda. Anaksimenova vječna materija je zrak. Pitagora je sadio sjeme brojeva u plasteniku. Anaksimandar je pio sa izvora beskonačnu i bezgraničnu materiju… Parmenid, čim je pao s bicikla kod Sarajevske Pošte, uzviknuo je: Postojanje je savršeno i za njega nema drugog postojanja! Heraklit, moj komšija, koji nije imao, kao ni ja, adekvatno grijanje u stanu na Grbavici – tačno u podne popio bi natenane nekoliko čašica loze u klubu Tito, kod Pipe, da bi ga pratila toplina… Jutros, u bašti restorana „Dva ribara“ – Demokrit je rekao – ako buregdžinice ne postoje u slobodnom prostoru, jufke se ne bi mogle razvijati ni kretati… Sjeo je Anaksagora za naš stol, naručio sarajevsko pivo i dokliknuo: Prema tome, onaj koji pokreće materiju je inteligentan, razborit i vrlo mudar.
Svi su obični i prirodni ljudi filozofi ali su usput i idealni agenti iz svemira. I svi znaju koje je boje Bosna. Elektri pristaje crnina, a Bosni pristaje bjelina. I svi vole da se šale na svoj i moj račun, opominjući me – oni pokradoše pare a ti pišeš poeziju. I svi znaju da ova stvarnost nije „realna“, osim one STVARNOSTI koja se odigrava u njima samima. I svi vjeruju u ljudsku galaksiju Strašnog suda! I svi znaju da će korupcionaši, kamatari i bodljikavi nacionalisti iz podzemlja naslade najebati ko ŽUTI.
U jednoj pjesmi kažete: Svjetlo svjetioničko koje samuje/jedini mi je rod/ali jednog dana iznenada/poljubit će me trešnjin pupoljak i odletiću. Kad čitam ove stihove, nekada mislim da su pupoljci usne smrti, a nekada su to usne proljeća… kako god – ovo kad pročitam budem lakši…
Putujem i gledam – najjači čovjek je onaj koji samuje! A taj koji samuje on je i pjetlić koji piše pjesme! On je i konj koji plače za ženom koja mu je za mašinom dopola sašila prekrivač za samar jer su u tom času naišli oficiri i odveli je… Sve ljubim što samuje – i ljude, i stoku, i delfine, i ptice, i svjetionik na istočnoj strani otoka Šipan, i onaj bor na litici iznad Blagaja (iz pjesme BLAGAJ )…
U smrčinoj smoli stiha
Oživljuju zrna tespiha
Vjeruje srce bez sumnje
Kad rosa umije lobanje i dunje –
Tvorac svega nudi samo dva protuslovlja:
Vjernik ili Nevjernik – nevolja ili volja!
Jesam li teži nego kamen?
Jesam li ugasio samotni plamen?
Potresa me strašna osama
Kist pjene riše hurije s djecom u rukama
A ja – bez kćeri i sina…
Čaša crnog vina
Pita me: gdje ti je rod?
Njenu vjenčanicu bijelu izatkao izvor.
Listam i venem kao na litici bor.
Putujem u mislima i pitam se – da li uopće postoje utemeljeni ŽIVI gradovi, sela ili bilo koja veća i manja mjesta čednosti, zdravlja, ljepote, srčanosti! Ili ja to sanjam… ili sam obolio od neuroze…
Kao pozitivni ateista koji vjeruje u božji optimizam, i sit straha od smrti kojeg umnažaju mediji, mislim da ću ipak odletjeti u poljubac trešnjinog pupoljka… sam sebe ću ispaliti iz topa u poljubac mariborske djevice… da napišem pjesmu „Otkud ljubav za stolom smrti“…
Gdje su granice vaše domovine? Podudaraju li se one sa granicama Republike Poezije?
Bosna i Hercegovina ima otvorene granice uma koje nikada neće prestati razmišljati… To su sakralne i postmoderne granice bez viznog režima.
Šantićeva Emina je, onako iz fola, kao raspjevana graničarka. Bosanska jela, smreka, rakija i boza honorarno rade kao carinici koji nikoga ne carine, osim uzgajivače marihuane, misaone ubojice i revoltirane brice. I svi se u bezbožnoj Bosni i Hercegovini božanski vole do kosti! Dakle – a sada ovostvarnost: u meni obitava domovina istine u kojoj sam kao samac i starije siroče uzlepršao do ideje da se utemelji PEN – Centar BIH, potom nevladina organizacija PROKULTURA koja uređuje i povremeno izdaje časopis za poeziju i umjetničku fotografiju REPUBLIKA POEZIJE – i koja svake godine početkom mjeseca avgusta organizuje sedmodnevni međunarodni karavan pjesnika, kantautora i umjetnika „Neretvanske vedrine“ na relaciji – Počitelj, Ploče, Stolac, Trebinje, Mostar, Konjic i Sarajevo… Ovdje sada treba naglasiti da PROKULTURA nema svoje prostorije, sve se organizuje privatno i u hodu… ali treba pozdraviti uvijek i na svakom mjestu pojedine donatore – ljude koji su se javili i ponudili novčanu pripomoć.
U pjesmi Lična karta kažete da vam je mjesto rođenja Cepelin napuhan mislima iz kojih Slike iskre…
Cepelin je majčin trbuh ili vječno nova sadnica za bebinu misao… Odnekud padajući u Cepelin – bebe se drže za vime misli i tako već počinju razmišljati i govoriti između sebe – tako je i šutljivom meni saputnica beba na tom putu doslovno rekla: Što si mi drag, što nemaš ništa… ali imat ćeš vjerne i poštene roditelje… i domovinu Bosnu ludu kao struja!
Čini mi se da jako volite Hercegovinu? Je li to možda zbog sunca i mirisa koje sramežljivo ispuštaju biljke dok ih gledate? U pjesmi Memoari mladog Banjalučanina kažete da ste se rodili u 9,29 a već u 9,33 ujela vas je pčela iz Hercegovine
Volim Hercegovinu jer je žuljevito školovana da ismijava bilo čiju odvojenost… Hercegovina roni kroz maglu tražeći prastare mudrace… Hercegovina je savršeno uravnotežena u nesimetričnosti zagrljaja strasti i čežnje. Gola Hercegovina je apoteka. Može da izliječi i pingvine od prehlade. Pošumljenu Hercegovinu vidim kao pčelu koja liječi mirišljave akcente i riječi… Stranačka Hercegovina u čehri ima nečeg i mrtvačkog i svečanog… Pušačka Hercegovina još nije završila u plućnoj bolnici – jer ju je zaobišla gravitacija nikotina… Hercegovina je magnetno polje i ko stupi na to polje, htio ili ne – propjevat će… Majka hercegovka-bilećanka rodila me tačno u 9,29 u banjalučkom porodilištu, jer je ćaća-ljubušak pohađao (u magarećoj klupi) Podoficirsku školu u Banjaluci…
Trenutno radite na rukopisu koji se zove I gurat ću vinograd kroz mariborske ulice…
Negdje u gradiću Vitezu, poslije uručene mi plakate za najbolju pjesmu o Iliji Ladinu, napio sam se kao bumbar ljekovite rakije i izgubio ključeve od stana na Grbavici. Po povratku u Sarajevo, negdje oko četiri iza ponoći metodično sam udarao ramenom i glavom o vrata stana da uđem nazad u postelju – ali, dotrčala su dva policajca i složno upitala: Da li stanujem u zgradi tišine – da li znam da se prešutno i tiho i zločini izvršavaju, a kamoli tako male nužde poput moje? Rekao sam policajcima da je ovo moj stan i da imam ljudsko-stanarsko pravo da nasilno otvorim svoja ulazna vrata jer sam izgubio ključeve…
Pa gdje su vam ključevi? Inteligentno upitaše počinitelji reda.
(Ne znam.) Da li su uvrnuti ključevi otišli na ekspediciju, na Daleki istok, istreseni sa stolnjaka u travu pod zgradom, ili su otišli u WC – da masturbiraju na ašlamu – u dubini klozetske šolje kad sam potrčao da se izjasnim o sistemu…! Podrhtavao sam od bistre hladnoće pitanja – kako sada ući u adresu prebivališta da malo odspavam i potom da se vratim u javu rukopisa o pornografiji u svemiru, a kojeg sam naslovio – „I gurat ću vinograd mariborskim ulicama“…
Moram da obijem moje mjesto stanovanja, da se vratim u nj. Ali evo policija postupa po naređenju – ispituje moj profil… A ja pijan cvrlućem!
Čim su policajci rekli da je u mirnodopskom stanju zabranjeno i kažnjivo probiti ramenom ili glavom ulazna vrata stana – otrčao sam u pekaru da zagrizem vrelu pitu sirnicu… I sad jedem i mislim istovremeno kao Napoleon: Ako ne mogu u kuću onda barem mogu na posao, pjesnički posao na otvorenom prostoru… Ili otputovati u Maribor – ali sve su mi kovani novci i adrese u stanu. Pa ja opet pred vratima, a evo policije za leđima, uvijek hitre kad slijedi mrave. Kažu – zabranjeno je obijati svoj stan, tražiti milost od svoje zemlje – nešto nije u redu sa mnom. Naredba: Brzo! tumači svoje ime i prezime, razlaži želje i dokaži svoju smrznutost.
A ja izrecitujem odlomčić iz moje najglobalnije poeme…
Prezime – Mahić mahne krilima i ode tamo gdje pjesma leti!
Obično u Hercegovinu…
I gle Mahić trči zvjezdanim otocima!
I gle Mahić je utrčao u bosansku paljbu leda i jugovine, u dvoboj sna i samrtnog buđenja…!
(I sva drama pred vratima utrobe jednog stančića, jer je otišla majka…)
Ime – Admiral je nomad koji ima samo šator i u njemu sanja da je marinac vojski milosti.
Mahić je plivač izvrnutih džepova koji se negdje zagubio na sprovodu slobode…
Admiral je izašao iz arapskog mora: amir alma – zapovjednik vode. Ali sada mi slijedi samo par lokvi po poratnoj ulici… I flotila pataka na Miljacki.
Iako nemam slobodan ulaz u Parlament u srcu imam izlaz na more… Ah, pučina je moja – isplovit ću iz Sebičnosti – naći ću svoju put do Dobrote, na plemenitim okeanima, u beskraju od iskrenih osmjeha. Do tada – uljevam se non-stop u slapove. Izlijevam se u žene.
Sjedim pred zgradom i čekam povratak u svoju zemlju. Jer moja adresa je preko horizonta. U lovu na nadčulne zbilje…
Samo sam živ u tvornici svjetotvoritelja! Tamo se Misao o rođenju još ne da usisati u ovdje već izlivenu smrt. Okrećem se u poštarskoj uniformi oko nebrojenih parova koji previjaju ljubavne rane u vječnom zbjegu pred samoćom. Ljubim zavrnute zvijezde repatice! Akordi Razuma krenuli su da izmjere rogatu glavu erotike iz mog rukopisa „I gurat ću vinograd kroz mariborske ulice“ na vagi zvanoj Treba biti priseban…
Kad god se probudim u odjeku prismotre Strogih glumaca – oni vele: Osama je zločin protiv logike! Ne ulazi u Osamu! Ali, ja nemam ključeve ni za svoju jazbinu, a kamoli za hotel mnogostrukih bliskosti… Ali opet hor Strogih sudaca veli: Prekaljena glavo Osame, putuj i čitaj knjige koje sve preokreću…
Provirio sam iz Buregdžinice da vidim poznato lice, da me pusti u toplotu. Nikoga. Sad samo naprijed u led tranzicionog Sarajeva. I krenu za milijunima stranica-uzdisaja koje sve pokreću – da nađem među njima strane prekretnice i izlepršam iz krletke… U Atlasnoj imperiji, na putu do Ljubavne inspiracije, poveo me zaljubljeni par sa ruksacima na leđima koji je navijao za partizane – otac i majka, u grad Banjaluku, da me na šljunku rijeke Vrbas porode… Čim su me porodili – u me su se zagledali i šanuli osmjehom: Mi se vraćamo u instinkt Proživljenja, a ti sine pazi glavu! Piši pjesme i govori ih sam sebi… I krenuh tu od leda gorućem asfaltu Sarajeva da govorim stihove…
Stanujem u ličnoj karti filozofije. To zna policija.
Govorim sam sebi – ja samotno hodam putem i tajno udaram zločince čarobnim prutem…
Onanišem na djevojku već isporučenu Posta restante.
Moram naći djevojku u rodnom listu svemira i sa njom krenuti pred matičara. U međuvremenu se moram zagrijati u mom gradu, na čijim vratima nema ni zvona, ni baglame za kucanje.
Čim sam pojeo pitu od sira koja još ima rane od gelera na trbuhu, kao stihoklepac-penzioner koji ima urednu GRASOVU mjesečnu i dvomjesečnu kartu za gradski i prigradski prevoz, utrčao sam u prvi jutarnji trolejbus da se u potpunosti ugrijem na liniji Trg Austrije – Dobrinja… i nazad…
U trolejbusu toplom kao pogača prisanjao sam odlomke recenzije Nataše G. o mojoj farsi…
…Na nedavnom gostovanju u sklopu zagrebačkog kazališnog festivala Eurokaz, slovenski filozof Slavoj Žižek započeo je svoje izlaganje riječima: “Dok smo još živjeli u predpornografskim vremenima…!“ Premda nije precizirao ovu epohu, meni se činilo da se pornografija odnosi na predtelevizijsko vrijeme, kao i na ukupnost podivljale eksploatacije ljudskosti kao „objekta“ u masovnim medijima. Dakle na život prije sveopće pornografije koja danas mahnito eksploatira seksualizirano žensko tijelo na žutim TV stanicama i tiskovinama, kao i na vrijeme koje je prethodilo pornografiji militarističke eksploatacije muškog tijela izloženog neprestanom ratovanju i razaranju u svim državnim i privatnim medijima, pa i onim najpuritanskijim.
U nadrealističkoj farsi, sarajevskog pjesnika i dramskog pisca, Admirala Mahića „I gurat ću vinograd kroz mariborske ulice“ susrećemo vrlo zanimljivu doradu problema pornotiranije: na koji način izaći iz ideje da je tijelo potpuno „bezvrijedno“, podvrgnuto logorskom režimu medijski oblikovane žudnje? Kako osloboditi vlastitu intimnost od seksualne i biopolitičke mehanike, od terora „velikog tatice“? Bezdušnosti? Nije li naša sloboda, sloboda žudnje, sve više odmaknuta prema gotovo nedohvatnoj prošlosti? Nije li pornografsko doba ujedno i doba ravnodušnosti?
Lik maštovitog, koliko i MAŠTOLJUBNOG poštara u ovoj farsi pokušava pobijediti „svemirsku mafiju“, ali mafija je (kako joj samo ime kaže) daleko izvan mogućnosti kritike pojedinih raznosača poruka. U ovoj farsi se govori jezikom čija kozmička ironija pokušava izaći iz faktografije ratom traumatizirane sredine, ali povreda svih temeljnih ljudskih prava i etičkih vrijednosti toliko je duboka da je doslovce potrebno izmisliti novi jezik (nije slučajno citiranje Nietzscheova ekstatičnog te u ljudskost radikalno razočaranog Zarathustre.) …
U trolejbusu toplom kao sauna prisanjao sam i odlomke uličnih mudrosti…
Blago onom ko me ima – to je moje životno počelo.
Niko nije frajer kao trolejbus u Sarajevu kad ovakav stihomlat ulazi u njega.
Ja sam gazda u svom stanu dok se ne oženim – i dok mi ljepotica ne pobode zastavice za kretanje.
I još buncaju krajevi ispucalih parola u snu: vratit će se svemirski ključevi, jebat će vam mater…
Probudio me vozač trolejbusa i rekao očinski: Prijatelju, vi već spavate u dubokom snu tri povratne ture u troli… A kuda ste vi zapravo krenuli?
Autor/ica 👤tačno.net
