Abdulah Sidran: GOVORI BROZ

Povezani članci

• Ministar Helez nazvao tacno.net i zaprijetio tužbom zbog pitanja o Muzeju HVO-a
• Danas u Sarajevu mirni protest: Stojimo uz Ukrajinu
• K. Jaspers: Izvori filozofije
• “MALI MI JE OVAJ GROB“ DINE MUSTAFIĆA U SUBOTU PRED SARAJEVSKOM PUBLIKOM
• KESA OD KRAMPUSA
• Bajtal: Nažalost, napad u Parizu bi se mogao odraziti i na BiH

Abdulah Sidran

GOVORI BROZ

1. O psima

Ko sad se sjećam: suza najviše mi, djeca,
prolismo kad ono onomad Polaka prodade otac.
Nije se imalo novca. Za dva ga hvata drva
Fešneru dade, upravniku dvorca. I dva ga
pita otac Fešneru, u Sloveniju, vodi, i dva
se puta kudravo ovčarsko čudo prije oca vraća

Petnaest smo dana u šumi ga krili i hranili
kradom. On – kao da sve razumije i zna – niti
da zalaje, niti da se javi. I tako, dok Fešner
ne diže ruke. Stanemo onda pred oca, a on se
smiješi. Kako i neće: u našoj kući, s Polakom,
učilo se hodat. Guste se dlake rukom s poda
mašiš, a dalje – kako kaže Polak: sve korak
po korak, po sobi ukrug. Korak po korak.

2. O vrapcima

Na svečanom ručku – a druga je zemlja, drugi
običaji – staviše pred nas pečene vrapce.
To drugovi – kažem – neću jesti! Vrapci –
pa to vam je, brate – ptičji proletarijat!
Malo je čovjeku tako sličnih ptica. Sa nama
ostaju oni kad dođe zima, sudbinu našu dijele
iz dana u dan. Proljeće kad naiđe – prvi nam
se jave: điv-điv, điv-điv, điv-điv!
Ja ih nikako ne mogu jesti.

3. O fazanima

Krenimo neke godine u lov. Dobanovačka šuma
– fazana puna. Prašte puške, ruši se s neba
šareno perje – a meni stala ruka. I svi se čude.
Šutim, a mislim: zar nije ljepše promatrat te
ptice, nego li pucat? Taj sjaj – ja pogledom
lovim. Ne treba meni njihovo tijelo. Ja hoću boju.
I let.

Miroslav Slavko Pešić: Kad te zaboli duša – Jugoslovenska poezija o Titu, ‘Mladost’, Beograd, 1980.