ENG
Kula
Autor/ica 👤Olga Lalić-Krowicka
Povezani članci
Odlomak iz neobjavljenog romana „N se sjeća”
KULA
Kada je naredni dan osvanuo kraj kule Lalića usred Čiste Male, iz daljine se čulo tiho meketanje koza, raspjevana frula i smijeh djevojčice. Svi idu na livadu kod kule da slušaju još priča o Lalićima. Iznad stabala smokava i dunja uzdiže se stara kula isklesana od dalmatinskog kamena. Okružena mirisom, budi snove i uspomene. Starac u kaputu sa mirisom žalfije i jasmina sjedi na kamenom pragu, pored djevojčice mršavih nogu, kao sadnice masline. U bijeloj haljini pleše uz melodiju frule. Nebo se brže budi i sunce, zaplašeno rumenilom aurore, izlazi u susret Čistoj Maloj. Koze filozofkinje traže svjetlost i hranu. Dida sanjivih očiju pričajući još jednu priču o svojim precima juri dušom u prošlost, kada duhovi pjesnika i pisaca iz crnogorskog plemena pozdravljaju Dalmaciju. Kula uništena, spasena u duši i snu, eksplodira svjetlošću misli i izgovorenih riječi. Spasena zahvaljujući djevojčici i uspomenama nepismenog starca. Riječi sa neba, nabrekle kao višetomna knjiga, silaze iz u usta starog Lalićą. Djevojčica pamti svaki zarez.
– I bilo je jednom, i bilo je ovako… – priča uvijek nasmijani dida. Iz susjedne, stare kuće mladog preminulog pjesnika, čuju se filozofske pjesme o šumama i stijenama u Gudućoj. I dida to potvrđuje, ne prekidajući uspavanu pjesničku priču.
– I partizani dolaze, i italijanska vojska dolazi. I ništa, ne tuku, ne pucaju, samo slušaju dječji glas … – prisjeća se vječiti dida.
Palo kamenje sa tvrđave oslikava prozirne duše predaka. Svi hodaju po livadi. Jedan predak kopa, drugi kosi, treći bere smokve i dunje. Nebo se u ovo vreme pita čiji duh još poslati. Trenutačna tišina ne ranjava snove, već duva maestral sa Jadrana, donoseći nove korpe misli i riječi.
– A onda sam sa majkom drvenim čamcem prešao preko ušća Krke do bolnice u Šibeniku. Mosta još nije bilo. Ostavili smo magarca gore – stari Lalić, zagledan u žbun žalfije, pomaže da uspomene dođu do djevojčinog uma.
– A šta je poslije toga bilo sa magarcem – pita djevojčica koja pažljivo sluša.
– Čekao nas je – odgovara dida, kao da ga je uvijek čekao onaj magarac na strmoj gori iznad ušća.
– A baka? – zabrinuta djevojčica postavlja isto pitanje nekoliko puta.
– Nije našla očev grob – priča tužni dida spuštenih ruku.
– Ali zašto?
– A zašto, reći ću ti dijete moje za trenutak…
Svaka duša putuje do svjetlećeg neba. Svjetleće nebo je stanica. Na ovoj stanici, otac starog L silazi, sa kožnom torbom u kojoj se nalazi nešto odeće i stari brijač. Odlazi kući. Kuća kao tvrđava. Nebeski spasena. Otac sjeda i čeka Božji glas. Bog daje starom ocu vječnost. Vječnost silazi na zemlju i traži starog L i djevojčicu. Duhovi pjesnika i pisaca tipkaju po staroj pisaćoj mašini.
– Šta je to bilo – pita radoznala djevojčica.
– A, ja kucam štapom o kamen – osmijehom mudraca odgovara dida.
Koze u međuvremenu filozofiraju. Jedna koza govori drugoj:
– Trava nije dovoljna za dug život.
– Hajde da potražimo kržljavo drveće na livadi da se popnemo. Noge će biti krvave, ali život će ovekovječiti priča i slast raja i sna – odgovara druga koza …
– Kada sam sa pet godina došao kući, bio sam gladan i cijela kula je mirisala na hljeb…
– Od čega?
– Za trenutak ću ti reći moje drago dijete…
Duh mladog pjesnika traži polje u poeziji. A na ovom polju raste visok kukuruz. U blizini teče kraška rijeka, a nekoliko stotina metara dalje u rijeci su velike stijene i ispod njih virovi. Duboki virovi su uvijek bez dna u filozofskim riječima mladog pjesnika. Druga djevojčica je upravo rođena sa slikom u rukama. Na ovoj slici pospani galebovi dižu morsku dušu ka nebu. Bijela krila umivaju se u jutarnjem suncu. Nekoliko stotina metara dalje čuje se dijalog dva brata. Jedan sadi maslinjak oko kuće, slažući ljubavne rime u snovima, a drugi rezbari betonsku ogradu.
– I to su oni! Djevojčica se obradovala.
– Da, to su oni.
– Ništa ne čujem? O čemu još pričaju?
– O lijepim ženama.
– Kakve su to lijepe žene dide?
– A takve….
Visoka i stidljiva djevojka, smiješi se jastuku kao jutarnje sunce, stvarajući rupice na obrazima oko usana. Na njenim vitkim ramenima, ispod providne pidžame, ističu se mladeži. Njena duga, pospana crna kosa stapa se sa snom, stvarajući stidljivo jutro u oblacima zatvorenih očiju. Dolijeće leptir, uljepšavajući njene duge crne trepavice. Još uvijek spava T. Duhovi pjesnika i pisaca žele da se vrate u Crnu Goru, a nebo im zaustavlja prozirnost misli. – Još ne! – Posljednji vrišti – Još ne!
Posljednje pospane zrake sunca, kao da igraju. Dušice dvije bistre djevojčice smiju se u pospanim jastucima. Jedna neprestano filozofira, a druga kao da plete vijenac snova. Cvijeće ljubavi sazreva u rukama dva prelijepa bistra i visoka dječaka. Prvi sa velikim smeđim očima i trepavicama zauvijek sanja, zavodeći najljepše Slavenke na svijetu. Drugi, očiju poput plavetnila Jadranskog mora, uronjen je u patriotske priče. Teško se bore za svjetlost svijeta i njegovu ljepotu. Tu dolazi duh mladog pjesnika, završavajući filozofsku pjesmu o legendi o Prokljanskom jezeru, dok obližnji vodopadi rijeke Krke bukom zavode nebo, slikajući radost i prozirnost vječno nemirnog postojanja. Sunce se približava zemlji, a debele koze se izležavaju na livadi. Kula tone u dnevni san, a djevojčica pita svog didu:
– Kada idemo kući?
– Nikad.
– A kako to nikad? – Snovi i uspomene su naš vječni dom. I san će uskoro okružiti naš slijedeći zajednički dan …
Lijep i nasmijan crni dječak sa brodićem u ruci juri iz obližnjeg dvorišta.
Autor/ica 👤Olga Lalić-Krowicka
