NEDRAMSKI TEKST I DRAMSKI TEATAR

Povezani članci

• Večeras počinje jubilarni 20. SFF: Čin otpora iz 1995. postao međunarodno priznata smotra filmova
• Putopis Hane Arent
• Вальтер
• Predstava “ANTIGONA 2000 GODINA POSLIJE“ prvi put u pozorišnom prostoru
• Ne postoji nijedan racionalan razlog zašto se djeca razdvajaju
• PANDUROV SVIJET BOJENIH BARELJEFA

Kada sam svojedobno postavljao iznimno zanimljivo djelo, neku vrstu scenskog eseja kojeg sam sačinio od dramoleta i više nego gustih proza Milorada Pavića Petkutin i Kalina vrsni mi je prijedorski pjesnik, glumac i redatelj Darko Cvijetić komplimentirao za pretvaranje proznih, dakle nedramskih materijala u dramatski akt. To mi je bio veliki izazov, a Cvjetićev kompliment podsticaj da nastavim baviti se stvaranjem dramskog iz nedramskog. A sve je krenulo, bar u mom slučaju, na predstavi Mahabharata, koju je trupa velikog Pitera Bruka izvela u okviru MES-a u sarajevskom Narodnom pozorištu, kada sam kroz briljantno artikuliran pripovjedni slog povjerovao da i čista proza vještim glumačkim interpretiranjem može postati itekako dramatičnim scenskim aktom!

Od tada sam zavjerenik logike da i proza i poezija u svom izvornom književnom obliku mogu izravno na scenu!

Naravno, redateljsku alkemiju valja svakako ukalkulirati  pri takvim kazališnim naumima. Vrsne sam scenske preobrazbe poezije i proze u dramatski slog gledao i u scenskim sočinjenjima Miloša Lazina i pokojnih Miroslava Belovića i Georgija Para.

Šta je značajno za ove dramaturške metamorfoze?

Prije svega neophodno je u svakom dijelu književne tvari koja ulazi u ovaj proces utvrditi stvarnu dramsku potencijalnost. Potom poetske vrijednosti svih tekstualnih dijelova koje komponiramo u novostvoreni književni akt i konačno relevantne, poglavito u stilskom pogledu poveznice među svim teksturama.
Najznačajnijim, ipak, smatram odvažnost adaptatora da svojim osjećanjem, ali i poznavanjem dramske, prozne i poetske materije sačini novostvorenu literarno-scensku cjelinu.

Ovakve dramaturške radnje nisu česte u našim kazalištima, jer ih i sami redatelji kao tvorci cjeline smatraju skliskim i rizičnim.

Zato je svaki i najmanji uspjeh u ovoj vrsti sintetskih scenskih formacija ravan koraku od sedam milja.
U teatru je moguće sve.

Sa puno invencije i ne bez  temeljnih znanja!