KRHOTINE DEVEDESETIH (1): Pjesnici bolje pale biblioteke nego što pjevaju

Izdvajamo

• Sve što piše tih godina, prema napomeni iz knjige Smrt je majstor iz Srbije, pokušaj je da se suprotstavi suludom svijetu u kojem je čarapa postala kapa. To je bilo vrijeme u kojem pisanje ponovo podsjeća na akciju, u vrijeme kada pjesnici više ne pjevaju o rušenju Troje, nego se rat izlegao iz glava pjesnika koji su, po Vešoviću, klanje smislili, započeli i vode ga poput tirana. Polemička borba s tim pjesnicima, u još jednoj parafrazi Thomasa Manna, postaje značajnija i dostojnija poštovanja od cjelokupne poezije. Štaviše, u vrijeme rata, poezija kao da postaje nemoguća, budući da je sva u danonoćnom osluškivanju i uhođenju sebe, precjenjivanju vlastitog slučaja, a sada su pjesnički zanimljiviji živi detalji i iskustva stradalnika iz ratne svakodnevnice.

Povezani članci

• Darko Cvijetić: Dlanovi na jabukama
• Zapis s jednog putovanja ili kako sam upoznao Predraga Matvejevića
• LEGENDI SE PREDAO TIHO
• MILENA RUDEŽ: NAŠA POEZIJA SE NE BAVI “UVRTANJEM SOPSTVENOG PUPKA”!
• Al Pacinu nagrada za životno djelo u Veneciji
• Milenko Blagojević: Nemušti govor šutnje

Naš saradnik u nekoliko nastavaka donosi feljton o literaturi o ratu i devedesetim, prateći odjeke tog jučerašnjeg svijeta onako kako ih čuje jedan izravni nesudionik u zbivanjima, prebirajući po knjigama godinama kasnije, dok njega lično za te godine veže tek nekoliko malodobnih sjećanja koja su već halucinacije

Piše: Mirnes Sokolović

Nadnoseći se nad fragmente iz 90-tih godina, razbacane po knjigama, uobličene tahikardično, iskrzano, polomljeno, sve te minijature u katastrofi jednog svijeta po dnevnicima i polemikama, i četvrt stoljeća kasnije, zasvijetle s vremena na vrijeme nekim novim detaljem, kao da su još uvijek aktuelni. Koji napori da se riječima i strukturama zauzla haos, kakvo pouzdanje i oslonac na antiratnu evropsku tradiciju u umjetnosti! – rekli bi (neo)avangardisti.

Ako se lista danas tim već pomalo zaboravljenim poglavljima, ostaje, svakako, činjenica da odjeci te jučerašnje poetike čuju i danas, kao da okamenjuju i sada po knjigama sve čega se dotaknu.

Taj slom iz devedesetih, u književnosti, dolazi kao bajonet ravno u mirnodopsko oko. Prije toga je vrijeme kad smo umalo bili dosegnuli, s humornim apsurdistima, veseli pakao u poeziji, u hedonizmu s riječima, invenciji, semantički incident bio je najviše dokle se odlazilo. Bio je to sami kraj osamdesetih – mir je i u književnosti se ništa ne događa.

Neki među pjesnicima istražuju jezik, računaju u stihovima na fonovizuelne i zvukovne efekte, preoblikuju doskočice, uvode alogične konstrukcije i sleng, podsmjehujući se logici i patetici govora.  Sve je to, ako se književnost odmjeri u stvarnosti, ako se treba odmjeravati, u to vrijeme jedna blagotvorna omama u kojoj je dobro uživati.

Humor u poeziji, anarhistički inspiriran, spaja naoko nepovezive stvari, usmjeren na nesklade svijeta i samog autora. Ne simpatiše se toliko ni tzv. ozbiljnost pjesničkog zanata, sve postojeće iz literature i društva se preoblikuje u onomatopejske i fonetske stihove, pogotovo se ustremljuje na ozbiljne glave. – Kada se jedan pjesnik dvadeset godina kasnije, u zbirci Čovek zeva posle rata iz 2014., vrati toj humornoj poetskoj tradiciji, sada već antiratno angažovan, moraće taj veseli pakao smjestiti na zemlju, u Jugoslaviju, u Bosnu i Hercegovinu, u devedesete, pokazujući kako se jezičkim hedonizmom mogu otkrivati masovne grobnice, a invencijom i jezičkom eksperimentalnošću rasplamsavati olovni prah.

To će biti dobra prilika da se otkrije kako se može semantički incidentno otkrivati genocid, kako izgleda ako se humorno hirovit u naglašavanju krivice za zločine, a asocijativno oslobođen u nabrajanju modusa u kojima se prešutkuju i relativizuju ratni zločini. Bilo je to već vrijeme za jednu pokaznu vježbu koliko treba hiperboličke umješnosti i vladanja alogičnim, da se dohvate razmjere zločinačke imaginacije. Naravno, sve to nije došlo niodakle, najednom, u 2014., prije toga se ustoličila antiratna književnost.

Kasnije će se otkriti, svakako, koliko je bilo anestezije, u tom poetskom intermezzu s kraja osamdesetih, ako je u tome bilo ikakvog čara, onda se nalazio u opijenosti pred katastrofom koja se približava. Sve je to bila narkoza koju je uživala pjesnička manjina. Godinama kasnije, prolazeći iznova djelima koja su sedamdesetih i osamdesetih godina bila štampana u mnogobrojnim izdanjima i velikim tiražima, vrativši se onome što se doista čitalo, Nikola Bertolino će zaključiti  da je ovdašnji “čovek-masa” nalazio već tada odgovore na pitanja koja su ga pod uticajem politike i medija počela mučiti, a ticala su se međunacionalnih odnosa, osjećajući da je u tome ključ od presudne važnosti za život ogromnog broja ljudi, kao odjek kolektivnih preokupacija. Odgovori na ta pitanja, zaključiće Bertolino, nosili su razornu istorijsku energiju koja će se u ovom slučaju, nažalost, i te kako pokazati na djelu.

Često pitanje koje se vrti po antiratnim knjigama jeste – zašto su se izvjesni pjesnici stavili na stranu te razorne sile? Šta je bilo presudno da se drugi pjesnici, međutim, antiratno angažuju? To su ti momenti kada pjesnici žele riječima zauzdati i rastumačiti haos i kataklizmu, rat i svijet. Taj sukob nacional-pjesnika i antiratnih pisaca nikada nije završio i traje do danas, prenijevši se s pokoljenja na pokoljenje. Nikada nisu izvedena pravila koja bi važila za sve, može se tek govoriti o onima koji jesu i onima koji se nisu izjasnili pravilno na tom (kako se stručno kaže) ispitu pred izazovima epohe.

Taj proces, kad se jedan pjesnik počne stavljati na stranu nacionalističkog autoritarizma, naprimjer, opisuje Filip David. – Prvo u nekom tekstu dojučerašnjeg istomišljenika otkriješ sasvim malu pukotinu. Neku nedoslednost, protivurečnost, kolebanje. Po pravilu, pukotina se nezadrživo širi – jaz postaje nepremostiv… U narednim danima ostaje tek da se te intelektualce, pale na ispitu, pojašnjava David u pismu Mirku Kovaču, upiše među one bolesnike koji su podlegli etničkom zovu, patriotskom osećanju i gotovo preko noći od individualista i kritički nastrojenih intelektualaca postali klonirani rodoljubi.

Na drugoj strani, naprimjer, kod Miše Stanisavljevića, poznavatelji primjećuju da je taj pjesnik otpočetka predodređen da ne pjeva po mjeri javnog ukusa, osjećajući da ne može govoriti na ustaljen način, utabavajući cjelac na drugu stranu. Godinama kasnije postaće jasno da Stanisavljević otvara drugi izlaz, kroz koji će proći sve ono neobično u posljednjoj poeziji. Mnogi osjećaju, kada je u pitanju njegova poetika, presudnim stih iz 1968. koji kaže: Neverovatno je koliko si nepotreban…

To će najprije odrediti mjesto mladog pjesnika u socijalizmu s ljudskim licem, Stanisavljević će redovno preuzimati tu ulogu suvišnog pjesnika, okrenut unutarnjem životu. Ne trpeći lažno predstavljanje, on će u svojoj nepotkupljivosti ostati ustrajan. Njegova poezija, drugačija od dominantne, odrediće i njegov put devedesetih, u Miloševićevom režimu.

Stanisavljević je, na inovativan način, pisao o onome o čemu srpska poezija tih godina ne pjeva nikako: o Omarskoj, logorima, ratnim zločinima, iscrpljujući logiku zloćudne ideologije. Našao se među onima koji su se na Televiziji Beograd suprotstavili ratnoj propagandi i govoru mržnje. Kad mu je uručen otkaz, nije vodio nikakve sporove, nego je prihvatio svoje mjesto onoga koji ne učestvuje u sistemu, posvetivši se svom poslu na buvljaku. Istovremeno, pisao je žestoke satirične zapise, objavljivane u Republici, u kojima je analizirao persone iz srpske zbilje devedesetih.

U zbirci pjesama Jadi srpske duše, koja je objavljena 1995. godine, pjeva o vremenu kad je sluganstvo postale patriotska dužnost, a ubojice prate božjeg čovjeka, dok se nakaznost gusjenice u trenu ne preobrazi u leptira Srpstva. Pristupajući lirski po prvi put zločinima, u pjesmi Omarska, primijetiće da smrt voli lepa imena, da su karlične kosti dobre za uzengije, dok General naređuje da sve mlade Muslimanke nose na haljama V-izrez sve do pupka, kao njegov pobjednički znak. Stanisavljević je na Bulevaru revolucije prodavao svoje rukotvorine od drveta, a bio je i kolektor najrazličitijih predmeta: na fotografijama njegov stan izgleda kao skladište odbačene elektronike.

Osjećajući da stoje goloruki naspram razmahanog zla, mnogi među antiratnim pjesnicima pokušavaju se sjetiti najpoznatijih citata iz evropske književnosti. Dok se nakon Drugog svjetskog rata promišljalo o antinacističkim tekstovima Thomasa Manna, postavljalo se pitanje kako je moguće da taj vrsni stilist u polemikama piše tako psovačkim jezikom, a ti istraživači onda su zaključili – to je logično, ta nacistička bagra jedino razumije jezik ulice. Ovog citata će se sjetiti Mirko Kovač u Cvjetanju mase, a samim konceptom uveliko će se poslužiti Marko Vešović. Upravo taj pjesnik kao da je napravio mali leksikon pjesnika koji su priklonili srpskom nacionalizmu.

Sve što piše tih godina, prema napomeni iz knjige Smrt je majstor iz Srbije, pokušaj je da se suprotstavi suludom svijetu u kojem je čarapa postala kapa. To je bilo vrijeme u kojem pisanje ponovo podsjeća na akciju, u vrijeme kada pjesnici više ne pjevaju o rušenju Troje, nego se rat izlegao iz glava pjesnika koji su, po Vešoviću, klanje smislili, započeli i vode ga poput tirana. Polemička borba s tim pjesnicima, u još jednoj parafrazi Thomasa Manna, postaje značajnija i dostojnija poštovanja od cjelokupne poezije. Štaviše, u vrijeme rata, poezija kao da postaje nemoguća, budući da je sva u danonoćnom osluškivanju i uhođenju sebe, precjenjivanju vlastitog slučaja, a sada su pjesnički zanimljiviji živi detalji i iskustva stradalnika iz ratne svakodnevnice.

Prelaskom na novi fakcionalne žanrove u knjizi Smrt je majstor iz Srbije, Vešović pokazuje veće interesovanje u bilježenju iskaza bezbrojnih svjedoka, osluškujući i sopstvene ratne poslove i dane, u odnosu na rad unutarnjeg pjesničkog seizmografa. Nekoliko detalja koje popisuje, kao floskula stvarnosti, vezano za nacional-pjesnike, kao da se ne mogu izmisliti i nadilaze pjesničku imaginaciju. Pjesnik Todor Dutina izjavio je, naprimjer, ako ovog puta pjesnici ne znaju pisati, da su bar pokazali da umiju paliti biblioteke. Nakon ubistva Milana Milišića, na poziv da se oglasi bh. Društvo pisaca, predsjednik udruženja i pjesnik Dragoljub Jeknić će naglasiti da je rat zdravlje naroda. Dok bude ložio knjige šeksiporologa Nikole Koljevića pjesniku u opkoljenom Sarajevu će u posljednjem momentu pasti pogled na citat: “U težnji da postane više nego što jeste, Magbet bukvalno uništava sebe.”

Antiratni pisci su često progonjeni faktovici koji po ulicama pokušavaju sa pisaljkom u ruci stići tu kataklizmu koja se valja preko grada. Mnoga ratna djela će tako ostati bez poente, budući da istinite priče nemaju završetka, kažu faktovici. Među tim autorima postoje i oni koji će uspjeti tu raskrhotinjenu stvarnosti saviti u obruč književnog djela. Vlado Mrkić napisao je, međutim, i jedan roman koji dosad nije ušao u istoriju ovdašnjih književnosti, ako ona uopšte postoji.

Glavni lik romana “Istočno od zapada” nije samo zanimljiv zato što je vjerovatno autobiografski inspiriran, takva je većina junaka u tzv. antiratnom pismu, nego zbog toga što sarajevsku kanonadu izvodi na globalni plan, u evropske okvire. Želeći otići do Beograda da se vidi s bližnjim, Mrkićev junak će se uputiti zaobilaznim putem, preko Ankone, Venecije, Trsta, Ljubljane, Mađarske do srpske granice, koju se neće usuditi preći.

Taj glavni lik našao se u stanju dvostrukog izgnaništva, kao unutarnji prognanik, u Sarajevu gdje ga ponekad gledaju poprijeko zbog granata koje padaju, videći u njemu Srbina koji dojavljuje, i u Srbiji gdje je na crnoj listi novinara izdajnika koji svojim člancima podstiču zločine nad srpskim narodom. Dvostruko progonstvo nije specifikum samo ovog romana, to je opšte mjesto evropske književnosti progonjenih i nestalih, svuda tamo gdje se književni tekst podredio svjedočenju.

Ako je roman uobičajen po položaju i motivaciji svog junaka, onda dionice u kojim glavni lik, izašavši iz pakla, sagledava stanje u Sarajevu, nisu lišene neobičnosti: takav je jedan opis putovanja vozom, nakon tri godine, koji tutnja duž mora, ne smanjujući nijednom brzinu, što će biti prilika da pripovjedač evocira slike iz djetinjstva i život uz željeznicu, ali i da u jednom solilokviju pogledom pređe preko zemlje koju je ostavio iza sebe, u kojoj vozovi više ne idu, svi mostovi su porušeni, a cestama gmižu tenkovi. Iznurenog i umornog, skitnicu koja je noć provela u čekaonici željezničke stanice, u ambasadi Jugoslavije dočekaće samo jednim pitanjem: – Jesi li ti Srbin? Mrkićev junak odgovara na užas i protestom, u jednoj slici on predlaže da tristo hiljada ljudi izađu na ulice, prestanu se kriti, kako bi tim opštim prezirom nagnali ubice da da ih sve pobiju, sve je svejedno.

Ko zna u kakvoj sam dalekoj i mračnoj prošlosti, misli Mrkićev junak rezignirano, krenuo na ovo putovanje, koji su me i kakvi sve ljudi, davno pretvoreni u prah, svojim odlukama i postupcima doveli na ovu obalu. Dočekan cinizmom graničara na srpskoj granici, koji mu predlažu da uđe u zemlju i tu pričeka nastavak svoje sudbine, on se odluči vratiti i ne vidjeti s bližnjim, koje je čekao tačno 913 dana. Udaljavajući se nazad, on telefonom razgovara i oprašta se s porodicom, vraćajući se polako u ratni mrak.

Nije to bio u pitanju toliko ni moralizam, koliko rezigniranost glavnog junaka, koji je trebao, nakon što je pio kišnicu i skrivao se u mraku kao krtica, uzeti na sebe krivicu i priznati da je podsticao svojim tekstovima zločin nad srpskim narodom. Glavni junak vraća takvu propusnicu i potpisuje svoj povratak u pakao. Neki novotragičar će nakon rata falsifikovati knjigu reportaža Vlade Mrkića i objaviti je pod svojim imenom u Australiji, a jedan budničar u borbenoj bošnjačkoj štampi će ga, prije smrti, proglasiti četnikom.

Nije ni čudo da su upravo u pogledu ratne književnosti kao prelomne tačke insistiralo toliko na tradiciji, da su se te krhotine formi pokušale zacijeliti otjelotvorenjem na sliku i priliku tradicije. Išlo se čak dotle da se ratna tradicija tumačila kao naslijeđe bošnjačkih pjesnika koji se sjećaju kulta oprosta i praštanja, one prevelike osjećajnosti bosanskog islama detektovane na početku Dvadesetog vijeka, a trebao bi biti nasljedovan i baladični ton dijaka i nevoljnih vojna, štitova što istodobno i štite i tište… Ne bi se reklo da su stvari baš toliko jasne i prenesene s koljena na koljeno kroz stoljeće.

U nedavnoj ratnoj književnosti, međutim, upravo se osjeća nemogućnost pripovijedanja. U sveprisustvu novinskog jezika i brzom protoku informacija, u imitaciji reportaže i izvještaja, u snimcima i kadrovima, u govoru koji sve želi objasniti, u aktuelnosti, u mogućnosti brzog provjeravanja, u sveprisutnoj tehnici koja sve usložnjava da izmiče percepciji, u derealizaciji mudrosti i savjetodavnosti, u rasparčanosti biografija, u iščašenju kategorije smrti, u nepostojanju samrti, koja je kao autoritet i legitimizacija stajala na iskonu pripovijedanja, u prostorima koji se čiste od s(a)mrti kao logori – u svim tim duktusima karakterističnim za bh. ratnu književnost ruši se sve i jedan postulat pripovjedačke Bosne, koja je živjela od dobrote bivanja, pripovjedača kao drevnih autoriteta, stoljetne mudrosti, kolektivne recepcije, evokativne narodne leksike i sporih pripovjedačkih obrta.

Živa književnost od rata naovamo puna je negatorskih težnji i osporavanja postojećih struktura, i dehijerarhizacije struktura, i antiestetizma i ukidanja estetskih zabrana, i depersonalizacije i razbijanja logičke sintakse, stare semantike, zatvorenih struktura, kao da treba započeti novi svijet. Kao da neke stvari u poetici nisu mogle ostati iste. I dandanas rat ostaje kao dominantna tema, kad se i žele udaljiti od te ratne literature, pisci ili polemišu s njom ili se koriste njenim formama, kao majkom sve književnosti od devedesetih naovamo.

To je bio pokazatelj, da i bh. književnost kao tzv. dijaloški model, kao nadsistem nacionalnih književnosti, u dramatskom modelu kulture, izostavlja antiratne pisce koje su nacionalne književnosti, svakog ponaosob, izopćile – ili su se oni samoizuzeli iz njih. U vremenu rata, i poslijeratnom, u srpskoj i hrvatskoj književnosti, neovisno o tome da li interferiraju međusobno, na stranu nacionalnog koncepta literature stali su pisci koji su u devedesetim godinama bili uz nacionalistički autoritarizam i podstrekivali ili relativizovali ratne zločine i genocid.

Pružanje bošnjačke književnosti, kao paralele, kroz stoljeća pomoglo je da se antiratna djela na ovom jeziku ne promisle, u iščašenosti, na prelomnoj tački, da se prostor za njih nikada ne otvori. Prema toj književnoistorijskoj (nacionalnoj ili interkulturnoj) akrobatici, u koji model koje književnosti, naprimjer, idu pisci koje je nemoguće svrstati u bošnjačku književnost a ostavili su neke od upečatljivijih stranica o ratnim danima i opsadi Sarajeva, da nestanu i nikada ne nađu mjesta u srpskoj ili hrvatskoj književnosti. Kako objasniti da je u bh. kontekstu devedesetih (ako nije tako do danas) itekako relevantno sve što su pisali Dobrica Ćosić, Matija Bećković, Rajko Petrov Nogo ili Aralica, da je to predmet polemika i da izravno svaka riječ učestvuje u tom centralnom književnom događaju. Ili kako protumačiti to – što feralovsko-betonska poetika antinacionalističke demontaže u vremenu poslijeratnom tu doživljava značajnu recepciju i ne gubi na aktuelnosti.

Sukob nacionalnog i anacionalnog stanovišta, koji je tinjao godinama u jugoslovenskoj književnosti, eskaliravši devedesetih u polemikama pisaca (sa plamenim prizvukom), ostavio je mnogo veći uticaj na koncept nacionalnih književnosti, nego što se to čini po današnjoj književnoj kritici, da bi se sada moglo bezbrižno i koherentno uživati ustroj našeg trojednog knjižestva.

Književna sfera, koncentrisana devedesetih u Bosni i Hercegovini, kada su u pitanju literarna kretanja, ne daje punu sliku o samoj sebi, ako se stvari gledaju kroz današnji ustavni ustroj i institucije. Konkretan sukob anacionalnih i nacionalnih pisaca na terenu, velika književna borba, te se sfere tiče mnogo jače tih godina nego bilo kakav nacionalni kontinuitet ili upisivanje u tradiciju. Nacionalni koncept književnosti, i kao sistem i nadsistem, svakako je još jedna fikcija i kalup kroz koji je teško promisliti tu živu građu.

Ta antiratna djela i danas izgleda da se najbolje osjećaju ako se ostave tako iščašena.