44 posto made in 1974

Povezani članci

• Srđa Pavlović: I u gori, istinu zbori!
• Premijera predstave “RE-MEMBERING 1:11” Jovane Ikonić
• Iz neobjavljene zbirke poezije Zvjezdanim tragom
• Veliki međunarodni skup o Rolandu Barthesu u Zagrebu
• Bajtal: Ovdje je sve ljudsko izdato
• ČUVARI M(R)AKA

Foto: Flickr

Piše: Petar Fehir

na vse uzjeh grijehje
nav oči, pram kosje,
od serca blag,
prosim si dosije.

ker sam rupja, sam narav,
sam fijasko i garav u vsem…
jel voljah il ljubljah, ne vem,
naj grem…
ne grem da mrem, vet dalje,
joj pisjah nav reč, se hvalje:

I džokej klab
u spasu duši dade svoj slad i sjaj mladoj krvi,
malena moja, ne pjevam ti jade,
jer ne bih bio prvi.

ja sam onaj prostor,
onaj dio lude što pade iz ruke ko čaša od voska,
vrtna promenada koju svugdje nude,
malo suh i grbav…
ni meso ni koska.

nisam mona lizu ugrizo za sisu,
ja malo lažljiv i malo svinja,
i nisam glavu vodio na misu,
tu glavu, stravu, ko požar, ko dinja.

ja malo sanjiv i malo pomirljiv
i vječni skeptik za trube i žice,
ponekad, samo ponekad dirljiv
okrećem va profil, anfas i lice.

zašto lažeš, draga, pa te nemir mami,
ti si tako mila, rođena za sreću,
i svo ovo vrijeme što trošismo sami
možemo u noći popiti uz svijeću.

treba nekud poći, mene pusti malo,
da izustim dim još, sretnem sebe,
još mi srce nije na dno čaše palo,
još iz boce točim i vino i tebe.

zaboravit nemoj da ne volim crno,
anarhiju, roštilj i netko kad plače,
kad plačeš ti, dvorgba srno,
ko ivica noža uzvraćena mačem.

pokop je moj, na glavi mi smokva.
vijek nam od komune nije bio veći.
pišaću uz vjetar, nek ne bude lokva
i odati tajnu o jebenoj sreći.