21. samostalna izložba ‘Oblici tla’ Alice Jakirovića u Sarajevu

Izdvajamo

• Kamen je počelo njegovih stvaralačkih vizija. Kamen kao mjerilo ljudskosti, bez obzira na to u kakvom ga stanju umjetnik zaticao. Ako su slobodni prostori u prirodi, umjetnik stvara svoje pejsaže gdje se kamen slaže u neke zamamne forme, gdje se prostor oko njega i on nadmeću u svojim odnosima sjenke i svjetlosti, gdje se sjenka javlja u svojoj simboličnoj odrednici kao podloga na kojoj kamen osvjedočuje svoju egzistenciju udruženu sa sunčevom svjetlošću koja se ugrađuje u bjelinu njegovu bića i ta bjelina, kao prirodno stanje, preobražava samu sebe u svjetlosne bljeskove, u svjetlost kao istinu opstojnosti. Podloga, pak, ili uistinu postaje sjenka, ili se preobražava u škrto raslinje da bi se, njihovim sadejstvom, stvarao onaj amalgam ili istina o sunčevom žaru i vegetabilnoj škrtosti hercegovačkog podneblja.

Povezani članci

• Kako se stvarala RS – studija slučaja ubistva Miodraga Šušnice 1. dio
• Bosna na bubnju
• IX koncert ‘Balet Mostar Arabesque’ u četvrtak u Mostaru
• BALKANSKI AMBASADOR: Vukovi i jaganjci
• Poplave u BiH
• Prosvjetari ZHK tri dana u generalnom štrajku, ministrica pita gdje im se žuri

Otvaranje 21. samostalne izložbe Oblici tla, mostarskog slikara Alice Jakirovića, održati će se u okviru festivala Sarajevska zima u Sarajevu, u Galeriji  ‘Roman Petrović’ 17. marta u 19 sati. Izložba će biti otvorena za posjetitelje do 24.3.2018.

Alica Jakirović je rođen 1956. godine u Mostaru. Pet godina je obavljao dužnost predsjednika Društva umjetnika Mostara koje je osnovao 1993. godine. U asocijaciji Bošnjačka zajednica kulture “Preporod” Mostar rukovodi Likovnom sekcijom. Dobitnik je nagrade “Most” koju mu je dodijelo Organizacioni odbor kulturne manifestacije Mostarsko ljeto 1992. Član je Predsjedništva Društva umjetnika Mostara. Diplomirao je na Likovnom odjseku na Pedagoškoj akademiji Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru. Član je Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine (ULUBiH). 2016. godine od Centra za mir i multietničku saradnju dobiva priznanje “Mimar mira” za doprinos i afirmaciju likovne umjetnosti u Mostaru i širem prostoru u cilju povezivanja naroda.

KAMEN JE POČELO JAKIROVIĆEVE SLIKARSKE VIZIJE

U najpitoresknijoj četvrti Mostara, u njegovom Kujudžiluku, tamo gdje su se kamen i čovjek zbratimili u svojoj plemenitosti, tome svome zajedničkom svojstvu dali čudesni, gotovo bajkoviti urbani obrazac, gdje kamen govori dušom čovjeka, a čovjek oplemenjenom dušom kamena, smještenom između Male tepe i izlaza na Stari most, slikar Alica Jakirović je smjestio svoj likovni atelje, svoju “Art gallery”.

Ulazi se u nju sa ulice kao da jeste dio ulice, žamor koraka i kamena se u njoj rasprostire kao što se rasprostire i žubor Neretve. Najzad, povijest ovog grada nije ostala bez svog odzvuka, bez onog blagog orijentalnog nanosa u kojem se bokori unutarnja rasterećenost od svega što stiješnjava duh i izaziva tjeskobu. Tu nema žustrih pokreta, a nevještima u hodu po zaobljenim hrbatima kamena, ugrađenog u pločnik ulice, kamen kao da se pomalo podruguje onim sunčevim odbljescima koji se raspršuju u grudvastim bjelinama. Tu se hodi sporo, i svi ciljevi kojima se čovjek opteretio prije nego što je ušao u ovaj prostor, ostaju negdje iza njega, jedini je cilj savladati izglačane hrbate bjelutaka, jer oni i ne daju da se drugačije preko njih prelazi. Oni su i cilj i ideja lijepog koja se želi dostići. Čovjek u tom prostoru, koji je samjerio svojoj unutarnjoj voljnosti, kao i da ne može biti ništa drugo nego umjetnik!

Pa ipak, prostor, bez obzira na sve njegove ugodnosti, ne može biti funkcija tvoračkog poriva. On, taj poriv, dolazi iz drugih sfera, iz onog neodgonetljivog “jastva” koji se, ponekad, naziva onim mističnim pojmom talenta, i radom umnih i duhovnih moći, prirođenih čovjekovom biću. Sigurno je, stoga, da Alica Jakirović nije postao umjetnikom time što je ugradio sebe u prostoru Kujundžiluka, on je u njega ušao kasnije i sa već oformljenim nagonom za stvaranje.

Stvaralački nagon se u njemu počeo javljati rano, u ranoj dobi, kada je opaženim oblicima iz svoga rodnog prostora pokušao da da i drugo obličje nevještom djetinjskom rukom na bijeloj površini papira i u odsustvu svijesti da tim novim obličjem upisuje u “sliku” i neko drugo, punije značenje. Bilo bi to, kao i kod drugih, osvjedočenje perceptivnih mogućnosti oblika u prostoru, i dragost da se u tome percipiranom može dati ona forma koja se, u asocijativnoj vezanosti, prepoznaje i u stvarnom obliku. Ono što, ipak, treba zabilježiti u vezi sa Alicom Jakirovićem, to je činjenica da taj poriv za “uslikavanjem” oblika iz životne sredine nije bila prolazna pojava već se protezao u jedno trajno stanje osvješćenog htijenja da se perceptivne mogućnosti, kao vid inklinacije ka likovnim umjetnostima, razviju u jedan širi zamah ustaljenog mišljenja, zasnovanog na likovnom jeziku, iz čije bi se aktivističke melase modeliranje spoznaje o svijetu, razumijevale forme kao nešto daleko smisaonije za egzistenciju čovjekovu, pa makar sve to ostajalo na razini impresije, onog udivljenja pred tim formama koje je formulirala demijurška snaga nekih drugih sila izvan čovjeka.

Te prve spoznaje o raskošju likovnog govora, koje su se probudile u njemu, više nikad nisu jenjavale i, kako sam umjetnik kaže, nikada se nije odvajao od boja, od olovke. Pri tom, na ruku su mu išle i neke okolnosti koje su se same od sebe nametale, da se vrlo rano počeo družiti sa slikarima, počeo odlaziti u njihove ateljee, pratiti njihov rad, stjecati iskustva, razvijati svijest i, kada se na Pedagoškoj akademiji u Mostaru otvorio Odsjek za likovno obrazovanje, konkurirao je i bio primljen. Tako se luk likovnog obrazovanja zatvorio u kružnicu. Krajnja rezultanta je bio prijem u društvo likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine.

U svome razvoju imao je nekoliko faza koje se, istina, ne mogu sa dovoljnom preciznošću pratiti od samog početka, budući da mu je veliki broj slika stradao u posljednjem ratu, ali se, sudeći po nekim sačuvanim eksponatima, može reći da je u predratnom periodu pretežno koristio ulje, da je na podlogu nanosio kompaktnu bojenu masu najčešće pročišćene smeđe boje na kojoj je, potom, oslikavao svijet svoje inspiracije, sa blagim stilizacijama, ali ne narušavajući vizuelni aspekt oblika koji su zbunjivali njegovu imaginaciju. Nije to, dakle, bilo preslikavanje prirodnih oblika već traženje formulacija za one senzacije koje su prirodni oblici izazivali u njemu. Već sama gustina nanosa je činila svojevrstan otklon od “preslikavanja”.

Kamen je počelo njegovih stvaralačkih vizija. Kamen kao mjerilo ljudskosti, bez obzira na to u kakvom ga stanju umjetnik zaticao. Ako su slobodni prostori u prirodi, umjetnik stvara svoje pejsaže gdje se kamen slaže u neke zamamne forme, gdje se prostor oko njega i on nadmeću u svojim odnosima sjenke i svjetlosti, gdje se sjenka javlja u svojoj simboličnoj odrednici kao podloga na kojoj kamen osvjedočuje svoju egzistenciju udruženu sa sunčevom svjetlošću koja se ugrađuje u bjelinu njegovu bića i ta bjelina, kao prirodno stanje, preobražava samu sebe u svjetlosne bljeskove, u svjetlost kao istinu opstojnosti. Podloga, pak, ili uistinu postaje sjenka, ili se preobražava u škrto raslinje da bi se, njihovim sadejstvom, stvarao onaj amalgam ili istina o sunčevom žaru i vegetabilnoj škrtosti hercegovačkog podneblja.

Svjetlina kamena i boje škrtog raslinja stvaraju atmosferu Hercegovine kao nečega uzbuđujućeg koje nikada ne prestaje i o čemu je svoj stih ispisivao pjesnik Alija Kebo.

Ipak, najustrajnija inspiracija ovome umjetniku je Stari most koji se, svim svojim bićem, otvarao pogledu kada stane ispred umjetnikovog ateljea. On ga je slikao sa različitih tačaka, slikao ga iz različitih vizura, studirao odnos svjetla na njegovom luku i sjenki koje su ulazile u njegovu svjetlinu, zavisno od sunčeve putanje. Slikao je njegovu hodnu liniju koja je zastajala, u njegovoj viziji, negdje u slobodnom prostoru, slikao njegov pervaz, slikao njegov odraz u Neretvi, slikao njegov izvijeni luk. Istina, on nije slijedio ideje kojima se rukovodio neimar ili mimar Hajrudin da u liku mosta zarobi mjesečev luk i time ga učini stamenim i vječnim (samo je čovjek mogao da prekine taj zanos opstojnosti), on se rukovodio idejom da onoj kompoziciji koju je Hajrudin sazdao od kamena i prostora, obgrlivši i Neretvu tim lukom, kao da je uspavljuje u svome zagrljaju, osigurava likovnu senzaciju u svojim crtežima i u akvarelima, u svojim pastelima. Pri tom se mora reći još nešto: slikar je usvojio bjelinu kao bitnu činjenicu likovnog govora, njome oličavao prostornost oko luka mosta, kondenzirao je u biće mosta. To će učiniti i u nekim drugim svojim radovima unoseći u taj apsulut bjeline gotovo primjetne poteze kojima su se uspostavljali jedva vidljivi odnosi između različito formuliranih ploha bjeline.  (Vojislav Vojo Vujanović)

Samostalne izložbe

Kolektivne izložbe

– First miniature beinnale Tuzla, Bosnia & Herzegovina, Tuzla,; 2001; 2003; 2005; 2007; 2009; 2011;