Nerzuk Ćurak: Ako ima svjetlosti, onda ona nosi ime Gorana Bubala

Povezani članci

• GDJE SMO ZAPELI KOD SUOČAVANJA S PROŠLOŠĆU: Svi naši heroji i njihovi zločinc
• Kultura sjećanja, poricanja i laži: Kako do kraja poraziti zločine i zločince
  Mostar: Nenaučene lekcije
• Kemija Hodžić: Preživjele žrtve genocida u Srebrenici pakao devedesetih proživljavaju svaki dan
• Snežana Čongradin: Revizija istorije generala Mekenzija
• Priča iz Viteza: Hrvati i Bošnjaci nakon rata ne žive toleranciju već bratski život
• Misterije Organizma: Moj susret sa postjugoslovenskim Lebensweltom

Foto: š.g

Sačuvati sjećanje na Gorana je ultimativna zraka svjetlosti. Ja nas sve molim i pozivam, da svako, sa svojim znanjem i umijećem, svojim teorijskim i aktivističkim mirovnim djelovanjem, svojim logističkim mogućnostima, empatijom, razumijevanjem i milosrđem, doprinese da ova zraka svjetlosti, ovaj plemeniti Goran Bubalo, nastavi da hoda s nama.

Piše: Nerzuk  Ćurak

Gorana Bubala sam upoznao prije nekoliko godina, tokom našeg zajedničkog putovanja u Srebrenicu. Putovali smo kroz bosanske gore prema gradu koji je mjesto nepojmljive ljudske tragedije. Užasavajući genocid nad bosanskim muslimanima, izdaja principa “Nikada više” tih  tamnih dana jula 1995-e, vodila nas je ka tom mjestu bola s nadom i uvjerenjem da proizvodnja nacionalističkih narativa na svim našim stranama nikada neće stvoriti uvjete za stabilni, održivi mir i okončanje kulture poricanja. Zato je za Gorana izgradnja drugog smjera u konstituciji bosanskohercegovačke mirovne zajednice bio jedan od najvažnijih zadataka. Bio je uvjeren, sa nesalomljivom posvećenošću tom cilju, da je mir u Bosni moguć, ali ne samo kao puko odsustvo nasilja, već kao nenasilni trijumf slobode i pravde. Zato smo u Srebrenici razgovarali sa ljudima iz nevladinog sektora, moram li naglasiti, različitih nacionalnosti i uglavnom ženama, a koji su se odlučili na potragu za istinom, uprkos zvaničnim režimskim lažima. Nakon tog višesatnog razgovora, čiji je ton baš odašiljao zvukove Goranovog drugog smjera, gotovo egzaltirano, na povratku iz Srebrenice, nekoliko puta je rekao: to nam treba, to nam treba! I do svoga preranog odlaska u nebesku aleju mirovnjaka, često je ponavljao to nam treba! misleći na izgradnju mreže ljudi i organizacija koji će, s onu stranu nacionalističkih koridora moći, graditi uvjete za nenasilni proboj ka Drugome i putovanje prema istini.

To jednodnevno druženje vodilo me ka Goranu i Gorana k meni, pa iako se nismo često viđali, između nas je ostala da titra neka viša sila, povezujući njegov mirovni angažman s mojom teorijom mira.

A Goranov mirovni angažman jedan je od najljepših darova koje građanin čistih namjera i velikog srca može dati svojoj složenoj, postkonfliktnoj domovini. To je angažman koji nadilazi jednu generaciju i baš zbog toga mora ostati kao trajni podsjetnik da je moguće graditi dobro, mirno društvo ako će se nastaviti graditi mreže ljudi koje će, svaka u svome registru nade, širiti Goranovo mirovno nasljeđe.

To nasljeđe je radikalno aktivističko, uvijek usmjereno k cilju, bez obzira na prepreke, koje bi i slona zaustavile. Naš Bubalo nije imao snagu slona, već dušu leptira koja je otvarala svaka vrata sa već znamenitim upitom: šta treba, kako možemo pomoći? Na Goranovoj longitudi empatije, naprosto je morala niknuti građevina koja će i u fizičkom i u online svijetu biti njegovo životno mirovno djelo. Mreža za izgradnju mira je Goran njim samim. Velika trajektorija mirovne prakse koja nenametljivo, bez ikakve zapovijedi, traži od civilnog društva, nevladinih organizacija, slobodnih individua, studenata (tog najneiskorištenijeg instrumenta izgradnje mira), bosanskohercegovačkih građana, da pune Mrežu nitima nade, tako što će se educirati za mir, odlaziti u druge kulture i zemlje po znanje koje će vratiti Bosni i Hercegovini, razvijati mirovne projekte i mijenjati besmislenu kulturu nasilja kulturom mira i razumijevanja… A to sve mogu, jer u pozadini bdije jedna čudesna mreža, jedan čudesni poduhvat na koji su se mnogi navikli i nisu ni primjetili kakvo je to čudo, kakav je mirovni mirakul Goranova mreža za izgradnju mira, kakva je snaga trebala da se to izgradi, održi, razvija i transformira, kako bi, prije svega, mladi ljudi shvatili da promijeniti svijet, znači prvo promijeniti sebe i iz kvazinirvanske ugode šiše ući u svijet, dospjeti na stranice Mreže i pronaći link za sebe, za svoju kreativnu transformaciju koja će voditi ka višem nivou ljudskosti. O tome mogu svjedočiti oni divni mladi ljudi koji su, zahvaljujući i Mreži, pronašli svoju stazu ličnog razvoja i postali ratnici svjetlosti.

Sačuvati sjećanje na Gorana je ultimativna zraka svjetlosti. Ja nas sve molim i pozivam, da svako, sa svojim znanjem i umijećem, svojim teorijskim i aktivističkim mirovnim djelovanjem, svojim logističkim mogućnostima, empatijom, razumijevanjem i milosrđem, doprinese da ova zraka svjetlosti, ovaj plemeniti Goran Bubalo, nastavi da hoda s nama. Jer, ako ima svjetlosti, onda ona nosi i Goranovo ime.

Tekst je nastao u saradnji sa forumZFD u Bosni i Hercegovini.