Borba za kozmopolitski Mostar je etička obaveza

Povezani članci

• Godišnjica genocida u Srebrenici: Mediji u RS-u izbjegavali riječ ‘genocid’
• Vanja Šunjić: Ljuta sam na svoje vršnjake što još nemaju hrabrosti, da pitaju svoje očeve za šta su se to oni borili
• Snežana Čongradin: “Vlast čini sve što može da uništi medijski profesionalizam”
• JESMO LI MI TO ZAPELI ?
• Kad bismo se svakog dana sećali Srebrenice
• Ako su svi isti, zašto Bosna nije izvršila agresiju na Srbiju?

Pišući o Mostaru 1993. historičar Dragan Markovina ustvrdio je da se na Bulevaru branila civilizacija.

I uistinu je bilo tako, prvu crtu odbrane grada prema hrvatskoj vojsci HVO i jedinici Juke Prazine  držala su trojica mostarskih komandanata Semir Drljević Lovac, Zoran Perić i Goran Stošić – Bošnjak, Hrvat i Srbin mada to njima ni tada ni danas ništa nije značilo. Druga strana je također bila „multietnička“ tamo su rame uz rame bili Tuta Naletilić i Jusuf Juka Prazina.

Tako da se teza Dragana Markovine čini neupitnom. U Mostaru nisu ratovali narodi na Bulevaru, već vrijednosti.

Malo dalje u pozadini u vojnim zatvorima Armije BiH neki ljudi tukli su zatvorenike, odvodili ih na rad. Svjedočenja preživjelih zatvorenika tih zatvora su zastrašujuća. Vojni zatvori Armije BiH odredili su živote većine zatvorenika i njihovih porodica.

Mada sam tada imao 14 godina i na bilo koji način nisam mogao biti odgovoran za zlostavljanja tih ljudi slijedeći Jaspersevu misao o krivnji osjećam istinski stid i žaljenje i to je dužnost svih nas koji smo preživjeli pakao opsade. U naše ime niko nije mogao uništavati život bilo kojeg čovjeka.

Jer kao što kaže fra Ivan Šarčević „Krivnja drugih ne može sprati sramotu i zlo vlastitih ratnih protuha, zločinaca“.

Tadašnje vojne vlasti punile su zatvor sa onima koji su provodili teror nad zarobljenicima u opkoljenom gradu, većina ih je dobila zasluženu kaznu i presuđeno im je na sudovima BiH.

Nakon rata borba za kozmopolitski Mostar na vrijednostima branioca sa Bulevara nastavljena je istim žarom. Borba za jedinstveni grad i rušenje zida na Bulevaru postala je borba Luciana Pavarottija, Bone Voksa, Predraga Matvejevića, Bogdana Bogdanovića i svih evropskih intelektualaca.

Zatim je neko ugasio svjetlo.

Promišljati bošnjačku politiku, onu iz Sarajeva, koja je prenesena u Mostar početkom novog stoljeća je promišljati Ništa u Platonovom dijalogu Parmaneides.

Odgovor na ozbiljnu i sistematsku politiku hrvatskih nacionalista na čelu HDZ-a kojoj je cilj javan – Mostar kao stolni hrvatski grad bio je historijsko NIŠTA.

Floskule, parole, uništene fabrike, urušavanje srušenih zgrada, zatvaranje odsjeka za Bosanski jezik, poklanjanje HDZ-u baš svih bitnih pozicija u pravosuđu i policiji i najveća zastava BIH  – to su rezultati politike koja u Mostaru traje sadamnaest godina.

Posljedice su generacije politički nepismenih ljudi kojima možeš podmetnuti bilo kakvu totalitarnu ideologiju, ne samo bošnjački nacionalizam i fašizam već i hrvatski, srpski ili bilo koji drugi.

Vladajuća ideologija je učinila istočni Mostar besperspektivnim getom iz kojeg ljudi odlaze ako imaju manje sreće u Sarajevo a ako imaju više sreće u Njemačku.

Nedavno je bila godišnjica smrti Gorana Stošića, heroja koji je spasio Mostar, Šantića i Šantićevu ulicu. U spomen na njega i sve one koji su 1993. u Šantićevoj ulici i na Bulavaru spasili zapadnu civilizaciju, moramo sačuvati vrijednosti u koje su oni vjerovali.

Tekst je nastao u saradnji sa forumZFD u Bosni i Hercegovini.