Aleksandar Brezar: Ratni mentalitet političkih lidera zasnovan na profitiranju i na poticanju mržnje prenio se i na postratni period

Povezani članci

• Misterije Organizma: Moj susret sa postjugoslovenskim Lebensweltom
• ZATAŠKANA STRATIŠTA: Kataloška knjiga o kulturi zločina
• Amer Đulić: I went through the hell of Herzeg-Bosnia’s camps, but I still don’t hate
• Snežana Čongradin: “Vlast čini sve što može da uništi medijski profesionalizam”
• Edin Ramulić: Daleko je Sarajevo
• Politika kao poziv

Foto: Aleksandar Brezar

Aleksandar Brezar je jedan od najboljih mlađih novinara našeg jezika. Pisao je i piše za najutjecajnije medije širom svijeta, između ostalog za The Guardian i Al Jazeera English.

Za Tacno.net govori o kulturi sjećanja, o poricanju i zaboravu, te memoralizaciji mjesta stradanja iz rata devedesetih.

Razgovarao: Amer Bahtijar

Gospodine Brezar, 26 godina nakon rata u Bosni možemo li reći da kultura sjećanja u našem društvu nije prisutna u mjeri u kojoj bi trebala biti? 

Kod kulture sjećanja paradoks je da je najprisutnija u društvima kojima je najmanje potrebna, dok je skoro pa nepostojeća tamo gdje bi morala biti elementarni dio procesa izlaženja na kraj sa prošlošću.

U BiH i regiji svedena je na uske krugove malog broja ljudi kojima je stalo do činjenica i pravde. S obzirom na to, prije svega se trebamo pitati ima li smisla pričati o ikakvoj kulturi sjećanja. Ono što mi imamo – gdje se konstantnom relativizacijom manipuliše i žrtvama i njihovim porodicama, te ukupnim društvom – više je nekultura sjećanja, i to zahvaljujući političkim akterima kojima se ne gadi da izvrtanjem činjenica pervertiraju ne samo istoriju već i sadašnjost, tako hraneći vlastitu višedecenijsku politiku straha.

Dalje, već smo prošli četvrt vijeka i približavamo se polako tridesetogodišnjici. Ogroman je to period u kojem je odrasla i sazrila čitava jedna generacija koja događaje iz devedesetih nema u svom kolektivnom sjećanju, što ih čini itekako pogodnim za manipulaciju.

Zašto političke elite misle da kultura sjećanja nije važna tema za naše društvo?

Oni su zapravo najbolje svjesni simboličkog kapitala koju prošlost zauzima kod njihovog glasačkog tijela. Problem je u tome da nemamo državnike i državnice, već trgovce populizmom koji znaju da ljudi ne žele da se suoče sa stvarima koje im stvaraju nelagodu. Zato se kod kulture sjećanja fokusiraju na glorifikaciju tzv. „slavne prošlosti“ tzv. „svog naroda“. Bijedni životi prosječnih građana i građanki tako se vještački uzdižu i daje im se značenje, jer je lakše pogledati se ujutro u ogledalo i reći „ja sam pripadnik ili pripadnica naroda koji je herojski“, dok im vlast ne mora ponuditi neki bolji život.

Političke elite se boje objektivnog i činjeničnog pristupa kulturi sjećanja, jer onda više ne bi bili na pozicijama moći na kojima se nalaze toliko dugo. A naivno bi bilo misliti da uz moć ne dolaze i neke druge privilegije.

Da li su gospodari rata iz devedesetih danas politička ili ekonomska elita koja radi svojih ličnih postupaka u ratu skriva bitne teme iz devedesetih? 

Ratni mentalitet političkih lidera zasnovan na profitiranju i na poticanju mržnje prenio se i na postratni period. Kao novinar, jako dobro znam da je najlakši način da kod građana i građanki proizvedete sumnju prema objektivnom izvještavanju o njihovom ratnom djelovanju tako što ćete tu osobu optužiti da mrzi „svoj ili tvoj narod“. Istovremeno, političke elite su te koje se koriste patološkim lažima, do te mjere da direktno negiraju stradanje njihovih sugrađana i sugrađanki na istoj etnonacionalnoj osnovi.

Koliko nam primjer Njemačke ali i nekih drugih zemalja može pomoći u suočavanju sa onim što se događalo u ratu? 

Postratna, post-nacistička Njemačka je jedno, a Bosna sa svojim ratom bez pobjednika ipak drugo. Nemoguće je porediti period nakon Drugog svjetskog rata i našu post-modernu eru u kontekstu pristupa prema identitetu, naciji ili političkom predstavljanju. Pritom, memorijalizacija se pokazala komplikovanom i za mnoga društva nakon Drugog svjetskog rata. Danas to vidimo na primjeru Jasenovca, gdje je odbijanje Jugoslavije – čak i kad su najbolje namjere bile u pitanju – da navede tačan broj žrtava srpske nacionalnosti dovelo do toga da danas predsjednik Srbije Aleksandar Vučić koristi upravo Jasenovac kao primjer genocida nad Srbima da bi urušavao i dovodio u pitanje genocid u BiH.

Dobar dio problema sa kulturom sjećanja je što neki akteri ratnih dešavanja u nekadašnjoj Jugoslaviji nisu doživjeli optužnice, suđenje ili eventualnu presudu, kao i to da pravo i pravda nisu uvijek jedno te isto. Tako pojedini ratni zločinci iz naših prostora još uvijek slobodno hodaju ulicom ili čak učestvuju u političkom djelovanju. Kambodža, koja je prošla kroz genocid sedamdesetih godina prošlog vijeka i dan-danas se nosi sa posljedicama politizacije i zatiranja kulture sjećanja baš zato što Pol Pot nikada nije izveden pred sud. „Heroj, a ne zločinac“ – slogan koji je kod nas postao dio folklora – lako se da srušiti ako postoji presuda na osnovu validnog sudskog procesa.

Govoreći isključivo o sjećanju, vlada Ruande je za 25. godišnjicu genocida u toj državi proglasila 100-dnevnu žalost. U BiH politički vrh čitavog jednog entiteta uporno ignoriše 11. juli, dok se čini da dijelu političkog vrha drugog entiteta to uopšte ne smeta. A takve stvari su morale biti nedopustive još od 11. jula 1995.

Kako napraviti distinkciju između sjećanja i zlopamćenja? 

Zlopamćenje je dio propagandnog rječnika upravo onih koji najviše negiraju zločine. S druge strane, po mom iskustvu, najmanje zlopamte oni koji su doživjeli najgore zločine. Tako da mislim da ne smijemo da dopustimo da taj termin uopšte bude dio pristojnih rasprava, jer se koristi isključivo u maligne svrhe.

Koliko je bitna memorijalizacija zločina? Da li je važno npr. da Manjača ili Dretelj budu memorijalni centri? 

Apsolutno. Pritom, možda je „memorijalizacija zločina“ pogrešan termin – prije bih insistirao na memorijalizaciji stradanja. Upravo nam je potrebno da žrtve budu te koje su u fokusu, a ne zločinci. Crtanje murala Slobodanu Praljku, primjera radi, između ostalog stvara animozitet prema samoj ideji Dretelja kao memorijalnog centra. Praljkovo ime i lik su opšte mjesto. A koliko imena žrtava znamo? I koliko su nam oni bitni?

Nova gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić najavila je gradnju spomenika za ubijene civile na Kazanima. Kada to možemo očekivati od drugih gradonačelnika i načelnika u Bosni i Hercegovini? 

Obnova inicijative da se Kazani kao mjesto stradanja obilježe jeste za pohvalu. Međutim, o spomeniku na Kazanima se govori već godinama. Sjetimo se da je to pokrenuo pokojni Svetozar Pudarić, kao član SDP-a iz kojeg je i Karić. Obilježavanje bilo kojeg stradanja ne smije biti dio platforme samo jedne stranke, pogotovo nakon što se na memorijalizaciju čekalo toliko godina. Sve to bar meni govori da se još uvijek nije u svim političkim krugovima u Sarajevu adresirao otpor prema memorijalizaciji i punom priznavanju stradanja koje se tamo desilo. Pitanje odgovornosti nikada nije eksplicitno riješeno, još uvijek se ne zna ni tačan broj ubijenih, i onda se mora postaviti pitanje kakvu vrijednost našem društvu predstavlja taj spomenik ukoliko se radi o inicijativi koja sutradan neće dobiti podršku i političara i društva u cjelosti. Nadam se da će gest Bakira Izetbegovića koji je 2016. posjetio Kazane po prvi put i tada odao počast stradalima služiti kao primjer kako se suočiti sa tim pitanjem.

Inicijativa gradonačelnice Karić, baš kao i gest Izetbegovića, opet su u kontrastu sa načinom na koji se u drugim mjestima odnosimo prema stradanju sugrađana i sugrađanki. Mislim da ćemo se itekako načekati – sjetimo se samo na koliko otpora su naišli pokušaji da se postave spomen-ploče žrtvama u Foči, kako smo lako zaboravili otmicu i ubistvo putnika voza u Štrpcima ili toga da se bivšim logorašima ne dozvoljava ulazak u Heliodrom ili Omarsku na dan obilježavanja njihovog stradanja. A povrh toga, još imamo i problem toga ko odlučuje o tome – i kada se nešto pokuša memorijalizirati, da li se to radi iz iskrenih namjera ili je u pitanju dalja manipulacija, kao što je sada slučaj sa rezultatima komisije u RS-u koja se bavi stradanjem sarajevskih Srba.

Nažalost, mislim da očit sistemski problem kompletnog društva neće riješiti ni Kazani kao pozitivan primjer.

Ovaj program se realizuje u saradnji sa  Fondacijom Friedrich Ebert