Nihad Kreševljaković: Priznanje da je genocid  nešto o čemu današnji politički nasljednici zločinaca iz devedestih ni ne razmišljaju

Povezani članci

• Amer Đulić: Prošao sam pakao hercegbosanskih logora ali ne mrzim
• PODCAST: Vanja Šunjić o kulturi sjećanja, zaboravu i poricanju
• Nedim Ajanić: Zakon o zabrani negiranja genocida smanjio je horsko pljuvanje žrtava
• Milorad Dodik – nesankcionirani kršitelj zakona
• Nerzuk Ćurak: Daleko je sunce
• Iz Srebrenice historijsko izvinjenje Bošnjaka za zločine Handžar divizije

Foto: MESS

Tačno godinu dana je prošlo od kad je Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Valentin Inzko donio odluku koja se odnosi na dopune Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine kojima se zabranjuje i kažnjava negiranje genocida.

Tim povodom za komentar same odluke i njenih posljedica zamolili smo Nihada Kreševljakovića historičara i direktora međunarodnog  pozorišnog  festivala MESS.

 U izjavi za portal Tacno.net Kreševljaković kaže:

“Iako bih volio da živim u svijetu, i u zemlji gdje su ovakve stvari pitanje osobnog morala, nažalost kod nas je ovo jedini način da se spriječe psihopate da nakon počinjenih zločina nastave ponižavati vlastite žrtve. Nažalost, u mnogim dijelovima ove zemlje umjesto da strahuju zločinci, strahuju žrtve. Uvijek su mi na umu žrtve, uključujući i žrtve silovanja koje na ulicama sreću zločince i one koji su ih zlostavljali. Neki od tih su odslužili kratke zatvorske kazne, a neki od njih nikada nisu ni procesuirani. Po njihovom povratku iz zatvora, zločince dočekuju kao heroje, i onda te psihopate, umjesto stida još postaju ponosni na vlastite zločine. To je apsolutno poniženje za zdrav razum, a pogotovo nedopustivo omalovažavanje njihovih žrtava.

Živimo u zemlji i u okruženju gdje su vrlo snažne politike koje sa najvišeg nivoa afirmiraju ne samo negiranje genocida, već su to politike koje slave genocid i ratne zločince! Hrvatski premijer odlikuje jednog od takvih, a srbijanski predsjednik ni sam sebe ne može ubijediti da nije prijetio ubijanjem stotina muslimana za jednog Srbina. Naprotiv, pitanje je samo okolnosti kada taj čovjek pokazuje svoje pravo lice i kada vidimo da onaj „sto za jednog“ nije odmakao  ni za pedalj od tog stupnja inteligencije na kome je onda bio. Širom regije zidovi su puni grafita s likovima najvećih beščasnika našeg vremena, zločinaca koji se slave, a država svijesno šuti i sama podržavajući te iste zločince. I ovdje još govorim o genocidu u Srebrenici koji je presuđen u Haškom tribunalu.

Priznanje da je genocid počinjen na prostoru cijele BiH, ili o agresiji to je već nešto o čemu današnji politički nasljednici zločinaca iz devedestih ni ne razmišljaju iako je svakome, ko išta zna, potpuno jasno što se ovdje dogodilo. Sve ono što se događalo u Prijedoru,  Višegradu,  Zvorniku, u Foči i širom BiH također je bio genocid. Baš kao što znamo i da je ideja o tome došla iz centara van naše zemlje sa sprovoditeljima u liku Miloševića i Tuđmana.

I kada govorimo o zločinima iz Drugog svijetskog rata ista je situacija. Gomila je ljudi koja slijedi te radikalne politike, i bez ikakvog znanja o bilo čemu šta se tada događalo, po društvenim mrežama sasipaju gadosti obezvrijedjujući žrtve genocida iz Drugog svijetskog rata ili žrtve Holokausta. Da bi opstala nada za budućnost zemlje u kojoj će se vratiti povjerenje među građankama i građanima ovakav zakon je zaista bio neophodan, a oni koji govore drugačije to govore samo zbog toga što im se teško suočiti sa onim što u biti i sami dobro znaju da se dogodilo i zbog osjećaja krivice ne razumjevajući, ili ne želeći da razumiju, razliku između indvidulalne i kolektivne odgovornosti To su uglavnom oni što jedan dan negiraju genocid u Srebrenici, a naredni dan vam prijete onim što je bilo u Srebrenici.

Zbog svega toga ovaj zakon je bio nužan, i zaista se nadam da će se aktivno sprovoditi u praksi jer su ovkvi zakoni o negiranju genocida, kao za mnogo blaže oblike gluposti i zla, jedino sredstvo da ljudi koriste mozak prije nego vlastitu glupost i nakupljeno zlo počnu rasipati javnim prostorom.