NAJBOLJIMA JE SUĐENO DA POBJEĐUJU

Povezani članci

• DESANT NA CRVENU RIJEKU
• PRVI PUT BEZ OCA U DŽAMIJU
• Božica Jelušić: GANUTLJIVE OPASKE O STVARNOSTI
• Amer Obradović: “Etničke poglavice upravljaju a mi smo samo slučajni prolaznici”
• Poplašen(i) logoraši
• Bog živi na Savici

Bosna i Hercegovina je u nedjelju navečer, u Kaunasu (a gdje bi drugo), postala evropski kadetski prvak u košarci. Nakon Njemačke i Španije u knock out fazi takmičenja, naši momci su u borbi za zlato savladali domaćina, Litvaniju, koja je samo jednom uspjela izjednačiti rezultat i to na 2- 2. 

Piše: Elvedin Nezirović

Vjerovatno nikada nijedna reprezentacija u historiji ovog takmičenja nije morala savladati toliko prepreka da bi se popela na evropski tron kao ovi klinci. U Litvaniju su otputovali samo s plaćenim avionskim kartama, a nakon pobjede nad Njemačkom u četvrtfinalu, ljudi iz krovne evropske košarkaške kuće prekinuli su slavlje u našoj svlačionici i zaprijetili nam izbacivanjem s takmičenja, jer Savez nije uplatio kotizaciju od 10.000 eura. Da se to dogodilo – a dogodilo bi se da je bilo do onih koji od ove države već dvadeset godina nastoje napraviti svoj pašaluk – ne bismo znali kakvu veličanstvenu generaciju košarkaša imamo. Džanan Musa je MVP Evropskog prvenstva, dečko kojeg svi porede s hrvatskim Pink Pantherom – Tonijem Kukočem, Sani Čampara je playmaker kakav se rađa jednom u dvadeset ili trideset godina, a Njegoš Sikiraš pod košem djeluje tako moćno da jednostavno ulijeva strah u kosti svojim protivnicima.

Ne treba zaboraviti ni Josipa Pandžu, čovjeka koji je više od pedeset dana ovim klincima bio i otac i majka, i trener i brat, i psiholog i pedagog. Način na koji ih je pripremio za sinoćnji meč vjerovatno će ući u anale evropske košarke: ta djeca su djelovala tako samopouzdano i sigurno kao da su odigrala barem sto sličnih utakmica. A nisu. Ono sinoć im je bilo tek drugo finale u životu (nedavno su osvojili olimpijski turnir na igrama mladih u Kazahstanu), ali siguran sam da će ih odigrati – da ne pretjerujem – barem još toliko.

Sinoćnja pobjeda je poput bombe odjeknula u ovdašnjoj, bh. javnosti. I baš kao po nekom nepisanom pravilu, prvi su im, na svojim facebook i twiter profilima, čestitali oni koji su ih poslali na kraj kontinenta samo s jednim ciljem – da po ko zna koji put pokažu kako ih nije briga niti za ovu djecu, niti za zemlju kojom upravljaju. Ali, šta drugo očekivati od onih koji su 1992. moju generaciju, koja je u to vrijeme imala isto godina koliko imaju i ovi momci, prvaci Evrope, iz školskih klupa otjerali u rovove – u grobove. Nama su oduzeli mladost, njima su pokušali oduzeti ono što im je, na kraju, zasluženo pripalo. I oni i mi smo pobijedili u nedjelju navečer. Mi – jer smo kao rijetko kada u ovih dvadeset poslijeratnih godina osjetili istinsku satisfakciju zbog podnesene žrtve. Oni – jer su jednostavno najbolji, a takve ne možete spriječiti da pobjeđuju. Njima je suđeno da budu šampioni.

Da budu PRVACI EVROPE!