Završni udar na Tita ili kako braniti neobranjivo
Povezani članci
Odmah da kažemo, Nino Raspudić iznimno je pametan i analitičan lik, čega je dakako savršeno svjestan. I sav taj cinizam, tendencioznost u pristupima, nekovrsna prčevitost u zauzimanju docirajućeg i nadmoćnog stava spram retorički nevještije i mentalitetno povučenije zagrebačke intelektualne elite, lijeve i liberalne provenijencije mogli su neko vrijeme biti čak i simpatični. Posebno iz kuta lokalpatriotskog gledanja na miks tipičnog mostarskog liska-uličara i vrhunskog filozofa koji ti uvijek izmami osmijeh na lice, koliko god se ni u čemu s njim ne slagao. No gostujući neki dan u htv-ovoj emisiji Peti dan, Nino je doista pretjerao, toliko se zanijevši u branjenje neobranjivog da su mu konačno morale popustiti analitičke kočnice, zahvaljujući čemu je uspio izvaliti totalnu glupost.
Naime, o onom nesretnom i prekrasnom zagrebačkom trgu je riječ. Kada je bulumenta domaćih, kako bi ih Šeks zgodno nazvao, revizionista shvatila da nema ništa od prosvjednih šetnji Trgom Maršala Tita, tzv. stoke sitnog zuba (da parafraziramo još jednog hrvatskog velikana), tj. nepismenih simpatizera ustaške ideologije i par političkih redikula koji se godinama zalažu za promjenu imena trgu, pribjeglo se očajničkom potezu. Skupilo se, eto nešto potpisa sve samih hrvatskih uglednika, njih 550 (slovima, pet stotina i pedeset), među kojima, kako javljaju mediji, 300 sveučilišnih profesora, 30 akademika i oko 150 umjetnika, glumaca i slikara. Doista impresivno, zar ne? Ono što svaki od nas treba ponaosob napraviti je da čista srca i pri punoj svijesti oda priznanje inicijatorima ove peticije. Jer su nam otkrili kolika je sposobnost uvida i intelektualne analize uvaženog kolege Banca, koji tvrdi da još uvijek nismo zatvorili vrata jugokomunističkom totalitarizmu, budući da on vreba gotovo iza svakog grma napaćene hrvatske domovine, no da svejedno nema mjesta panici jer će nas on i brojni slobodnomisleći intelektualci iščupati iz ralja te opasnosti i omogućiti nam da konačno udahnemo slobodu punim plućima, pod jabukama Zoranićeve vile Hrvatice. Čovjeku se gotovo orose oči od silnog i izvornog humanizma uvaženog profesora i svih 550 (pet stotina i pedeset) uglednika zabrinutih za visoke moralne standarde Republike Hrvatske. Gotovo mi dođe žao profesora koji ne shvaća jednostavnu činjenicu da se ovih 550 javno potpisalo iza inicijative, samo i jedino iz razloga što su komunizam i jugoslavenstvo već odavno i temeljito prognani iz Hrvatske pa se žele ukrcati u pobjednički vlak prvoboraca za hrvatsku stvar, otprilike tamo negdje u ožujku 1945. godine, da povučemo paralelu suprotnog predznaka. To je ta famozna inteligencija koju osiromašeni puk zaziva da se oglasi. Godina je 2011., država samo što nije bankrotirala, temeljito opljačkana od vladajuće stranke, premijerka je na totalnom egotripu i nema nikakvog doticaja s realnošću, sve više ljudi postaje svjesno posvemašnjeg nedostatka osobne persprektive, sveučilištima se pokušava nametnuti zakon kojim se na velika vrata uvodi klasna podjela u visoko školstvo, a drčni profesori, umjetnici i akademici dižu glas protiv prijetećeg totalitarizma i tako pravilno detektiraju srž problema Republike Hrvatske. To je ta mogućnost uvida u onoga koji stvarno vuče konce iza kulisa.
Detektirao je to i Nino Raspudić koji s neskrivenom dozom zgražanja govori o tome da je ime tog trga sramota ne samo zbog toga što nosi ime po dokazanom zločincu, već i zbog toga što u prefiksu naziva spominje njegov čin maršala iste one vojske koja je pucala po Vukovaru. Koji genijalan um s hrvatske dalekovidnice. Kakav kolosalni preskok od deset godina tijekom kojih se Tito pravio da spava, ne bi li omražene Hrvate uhvatio nespremne kad zapuca na njih `91. Raspudić se naravno ne pita koje je vojske bio general Franjo Tuđman, Janko Bobetko, Anton Tus, Martin Špegelj, Petar Stipetić, a i taj nesretni Davor Domazet Lošo. U kojoj su vojsci oni stekli činove, možda u Jelačićevim pandurima?
Suvišno je ponavljati, ali kad se već traži. Partizanska vojska na čelu s Maršalom Titom spasila je obraz hrvatskog naroda u trenutku kad je vođena Komunističkom partijom Jugoslavije pokrenula ustanak protiv okupatora i domaćih kvislinga. Dok se Maček poklapao po ušima i čekao ispod stola da prođe rat, dok je Pavelić otvarao koncentracione logore s ciljem istrebljenja svih nehrvata i ostalih neistomišljenika, Tito je pružio rukom progonjenom srpskom i židovskom narodu i putem ZAVNOH-a pokazao jedno ljepše i uljuđenije lice Hrvatske, svakako humanije od onoga kojeg je ponudio Franjo Tuđman na čelu Hrvatske vojske nakon Oluje. I sve loše što se desilo nakon toga, čega definitivno nije bilo malo, ne može izbrisati veličinu tog čina.
A što se Raspudića tiče, najizglednijim mi se čini zaključak da je čovjek naprosto vidio da je gužva na intelektualnoj ljevici prevelika, dok na drugoj strani nema nikoga, a njemu dosadno.