Zašto jednostavno, kad može komplicirano?

Izdvajamo

• socijalnu demokraciju najbolje opisuje dio članka 25. „Opće deklaracije o pravima čovjeka“: „Svako ima pravo na standard života koji obezbeđuje zdravlje i blagostanje, njegovo i njegove porodice, uključujući hranu, odeću, stan i lekarsku negu i potrebne socijalne službe, kao i pravo na osiguranje u slučaju nezaposlenosti, bolesti, onesposobljenja, udovištva, starosti ili drugih slučajeva gubljenja sredstava za izdržavanje usled okolnosti nezavisnih od njegove volje.“

Povezani članci

• Nipson anomēmata mē monan opsin
• BH blok: Udruženi diletantski poduhvat
• Predrag Lucić: Rasistima je i Papa crn
• Vinko Grgurev: Komunizam – II. dio
• P R O L A Z
• Smejte se smejte, četnici

Ilustracija: Borsilav Stanković

Puno je tekstova za razmišljanje, samo nemojmo zaboraviti – dok mi razmišljamo, drugi intenzivno rade na zadržavanju stanja koje će nam jedino to i omogućiti – beskrajno razmišljanje. Od sada do vječnosti, da parafraziram naslov poznatog romana. Pa, ako vam je dobro, onda ništa, kao što kažu na idejnom srodniku portala gdje čitate ovaj tekst, u osnovi jasan (bar se nadam) već nakon prvih rečenica.

Piše: Ladislav Babić

  Život je prečesto mnogo jednostavniji no se čini. Krupni i sitni parcijalni interesi, rodbinske povezanosti, nacionalne, rasne i religijske predrasude te niz drugih faktora pogoduju zamrsivanju proste suštine u naizgled nerazmrsivo klupko, a

bujanje kojekakvih „analitičara“ koji stvari toliko zapletu da se suština sasvim izgubi u močvari nebitnosti, na kojoj – kao hranjivom supstratu – oni uzgajaju svoj renome stvarajući si „ime“, doprinosi neprohodnosti do njegove srži. No, bit je krajnje jednostavna, poput činjenice da je sav živi svijet izgrađen iz atoma.

        Cijeli marksizam sadržan je u dvije osnovne konstatacije, a kome su one jasne uštedio si je čitati debele tomove „Kapitala“. Prva je očigledna empirijska činjenica da u ljudskim društvima odvajkada postoji eksploatacija čovjeka nad čovjekom. Ne uviđate li to, uzalud nastavljate čitanje. Druga, identificira srž rečenoga u ekonomskoj sferi ljudskih djelatnosti, iz čega slijede sve popratne pojave; od podjele društva na klase i svega što iz toga proizlazi (klasna svijest, zahtjevi za ukidanjem te podjele, klasna borba, revolucionarni i evolutivni pokušaji popravljanja stanja,…). I to je, do krajnjih granica pojednostavljeni cijeli marksizam! Zašto među ljudima ne postoji konsenzus oko rečenoga, objašnjava čuvena rečenica iz „Priloga kritici političke ekonomije“:

„Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obratno, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest”

Ova konstatacija razgranata u bezbrojne članke i tomove knjiga, identificirajući postavljanje ljudi prema suštinskim društvenim problemima, odgovor je zašto se oni – vrlo jasni u svojoj osnovi – ne mogu podjednako jasno i efikasno riješiti. Sve ostalo nije doli prilog iscrpnom dokazivanju ovih tvrdnji, što onima koji to uviđaju ostavlja više prostora za praktično djelovanje negoli besplodno utapanje u teorijskoj močvari, ili prepuštanju struji da ih nosi smjerom koji drugi određuju. Kao što Marx kaže u svojoj 2.tezi o Feuerbachu:

„Pitanje da li je ljudskom mišljenju svojstvena predmetna istina, nije pitanje teorije, nego je praktičko pitanje. Čovjek mora u praksi dokazati istinu, tj. stvarnost i moć, ovostranost svoga mišljenja. Spor o stvarnosti ili nestvarnosti mišljenja – koje je izolirano od prakse – čisto je skolastičko pitanje.“

Zaključak iz ovoga proizlazeći je, da – spoznavši suštinu teorije, treba u praksi potražiti ključeve njene (ne)ispravnosti. Sve ostalo je mrtva petlja, u kojoj se doživotno teoretizirajući možemo vrtjeti ne nalazeći odgovor jedinog objektivnog arbitra naših umotovorina.

        No, ostavimo se marksizma u eksplicitnom obliku, pozabavivši se činjenicom kako u suvremenoj politici više nema oštre podjele na ljevicu i desnicu. Konstatacija je točna, uz vrlo često zavađajući dodatak kako su se desnica i ljevica sreli na konceptu neoliberalnog kapitalizma. Da, samo bitno je pitanje: tko je u tome kome išao u susret? Prihvatimo li prirodni zaključak da nijedan oblik kapitalizma nije produkt zahtjeva radničke klase (sami radnici se, doduše, sve više stide termina radnik, proleter, radnička klasa, klasna svijest, klasna borba,… – koji ionako postoje neovisno od toga koristili ih ili ne), postaje jasno tko se kome približio. Iz vlastitog interesa, većina ljevičarske elite (socijaldemokratske, te bivše socijalističke i komunističke) prihvatila je koncept kojim se sama dezavuirala kao zaštitinik interesa proletarijata. Uostalom, socijaldemokracija se od samih početaka – od rascjepa u socijalističkom pokretu nastalom u 19. vijeku – pokazala kao snaga sklona kompromisima sa izrabljivačima, dok je u kriznim situacijama dovodećim i do svjetskih ratova direktno podržala interese nacionalističkih kapitalističkih elita. U osnovi, nisu se približile ljevica i desnica, već elite koje su na se preuzele zastupati njihove interese.        Zašto? – jednostavno je pitanje podjednako jednostavnog odgovora. Zbog ograničenog ljudskog morala, udaljenog kako od suvremenih zasada humanističke etike tako i od biblijskih i inospisnih religijskih moralnih pravila, slijedeći u ime ostvarivanja egoističnih interesa pragmatički moto: „Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se!“.

        Dobro se potkoživši, često u tajnoj ali i javnoj sprezi s kapitalom, politički zastupnici navodnih radničkih interesa izvevši alibi zaključak (da oporavdaju svoje djelovanje) o nepobjedivosti kapitala, kolaborirajući s njime izdali su interese onih čije ime koriste za ostvarivanje svojih beneficija. Ništa na svijetu nije nepobjedivo, pa kad netko to tvrdi opravdano je posumnjati u njegov moralni credo i sposobnost ostvarivanja pravednih ciljeva. Čovjek je prilično „pokvarljiva roba“, što ne treba apsolutizirati ali je uglavnom naprosto tako. U tome je sva mudrost i jezgra rješenja problema slizavanja ljevice sa konzervativnom desnicom u politički „centar“, za kojega se samo zna da on pije, a radno zavisno stanovništvo plaća ceh. Treba tražiti nekompromitirane ljude, moralne vertikale u općeljudskom smislu (samo se tako i može biti moralna vertikala!), intelektualno dovoljno čvrste da ustraju u borbi za uvjerenja onih čiji su zastupnici. Očito je da to u praksi ni najmanje nije jednostavno – zbog moralnih karakteristika i ličnih interesa birača i biranih, voditelja i vođenih. U ovih par krajnjih pojednostavljenja sadržana je bit problema i odgovora nanj, te na tome treba izgrađivati humanističke pokušaje promjene društvene stvarnosti.

        Zamislite samo kako bi svijet izgledao da su se, vodeći se koristoljubivim američkim pragmatizmom, njegovi autori – zaključivši da se nacifašizam ne da pobijediti – pridružili istome? Ne prodaju li nam ista „muda pod bubrege“ oni koji članstvo u NATO prikazuju kao jedino moguću opciju; oni koji poželjnost članstva u EU na isti način serviraju javnosti? Nikada ne postoji samo jedna opcija! Nije to dokazao samo Pokret nesvrstanih (još i danas razvodnjeno egzistirajući), već i zapadnoevropske zemlje koje nisu članice ni jedne od spomenutih asocijacija a daleko su od kontejnera za ekonomsko smeće na čijem dnu tavore zemlje Regije. Uvjeravaju li nas da je glasanje za SDP, SDA, HDZ, SNSD,… , navodno jedina realna opcija, budite sigurni da lažu. Baš kao kad tvrde da je to demokracija, uvjereni da će nas magija te riječi spriječiti pitati, na kakvu to demokraciju misle? Na onu u iskonskom značenju te riječi, koja je slobodnim glasanjem naroda dovela Salvadora Allendea na vlast, ili onu koja je Pinocheovim pučem srezala ideju o sistemu drukčijem od onog u kojem elita pliva poput riba u vodi?

        Od tri komponente istinske demokracije (politička, socijalna i ekonomska; vidjeti u „Kakvu državu imamo, a kakvu državu trebamo“, B.Horvat) u ograničenom obimu dozvoliti će realizaciju prve dvije, a svim sredstvima – uključivo i nasilna – ograničavati ostvarivanje one treće.

– politička demokracija podrazumijeva pravo glasa, slobodu govora, slobodu ispitivanja, pravo natjecanja za javne službe, pravedne i umjereno česte izbore i pravo osnivanja političkih partija (Dahl A.R., „A Preface to Economic Democraty“). Naravno, svako pravo ima i svoja ograničenja, a kako to funkcionira u Hrvatskoj, upitajte čovjeka privedenog zbog riječi „Ubojico! Sotono!“ upućenih osuđenom ratnom zločincu kojem je stotine neprivedenih ljudi skandiralo kako su „za Dom spremni!“.U zemlji gdje kazna svjetske nogometne organizacije fašističkom „domoljubnom“ reprezentativcu samo uzrokuje kompaktniju podršku selektora, njegovih suigrača i navijača dotičnom maloumniku.

– socijalnu demokraciju najbolje opisuje dio članka 25. „Opće deklaracije o pravima čovjeka“:

„Svako ima pravo na standard života koji obezbeđuje zdravlje i blagostanje, njegovo i njegove porodice, uključujući hranu, odeću, stan i lekarsku negu i potrebne socijalne službe, kao i pravo na osiguranje u slučaju nezaposlenosti, bolesti, onesposobljenja, udovištva, starosti ili drugih slučajeva gubljenja sredstava za izdržavanje usled okolnosti nezavisnih od njegove volje.“

Koliko to pravo konzumiraju naši sugrađani i ostali građani svijeta, ostaje nam da zaključimo sami. Ukoliko ne mislimo da socijalna pomoć od 800Kn u slučaju dugotrajne nezaposlenosti garantira realizaciju pobrojanoga.

– ekonomska demokracija tiče se univerzalnog prava na rad (zaposlenost!) svih građana i njihovo pravo na sudjelovanje u upravljanju ciljevima radnog procesa, proizvodnim procesom i raspodjelom ostvarene dobiti. Koliko će vam to dopustiti gazda koji je odlučio proizvoditi naoružanje za masovno klanje (riječ obrana je u suvremenom društvu maksimalno zloupotrebljena, dobijajući značenje apriorne zaštite vlastitih interesa, uključujući i preventivne udare – poput američkih upotreba „bespilotnih“ letilica – svim mogućim sredstvima) pitajte njega, niste li načistu. Uostalom, možda vam je svejedno hoćete li plaću zaraditi proizvodnjom sredstava za ubijanje nepoznatih osoba? Koliko smijete sudjelovati u suodlučivanju tijekom proizvodnje, također konzultirajte njega, a u pogledu raspodjele dobiti pogledajte svoju i njegovu poreznu prijavu (ukoliko nije utajio porez) – ako vam je i to nejasno.

        Eto, već krajnje pojednostavljenim grananjem na početku spomenutih temeljnih praistina, tekstovi rastu po obimu ništa bitnoga ne donoseći a što već nije sadržano u istima. Naravno, netko je sposoban direktno, a drugome treba dodatni poticaj (najčešće na vlastitoj koži) da ih shvati. Puno je tekstova za razmišljanje, samo nemojmo zaboraviti – dok mi razmišljamo, drugi intenzivno rade na zadržavanju stanja koje će nam jedino to i omogućiti – beskrajno razmišljanje. Od sada do vječnosti, da parafraziram naslov poznatog romana. Pa, ako vam je dobro, onda ništa, kao što kažu na idejnom srodniku portala gdje čitate ovaj tekst, u osnovi jasan (bar se nadam) već nakon prvih rečenica.