Zapadni Balkan u sjeni Trumpove nuklearne retorike

Izdvajamo

• Novi razlozi za strah? Vrag će znati, ali za zabrinutost i nelagodu jamačno da. Svijet koji smo znali očito više ne postoji, a onaj koji nastaje iz aktualnih turbulencija ne sluti na dobro.

Povezani članci

• Pernar za bogate
• Balenović: Umjesto borbenih zrakoplova nabavimo kanadere i helikoptere za hitnu medicinsku skrb!
• U Muzičkoj školi „Vojin Komadina“ iz Zvornika višestruko kršenje zakona – nastavnici istovremeno zaposleni u dvije države
• Lopovi – slijedeća generacija
• Slobodno, Hrvat!
• Nerzuk Ćurak: Zašto je uopće Bosna a ne ništa?

Foto: Chip Somodevilla/Getty Images, Lintao Zhang/Getty Images.

Jest da je američki nuklearni arsenal dobrim dijelom zastario u bitnim segmentima, ali ni ruski – jedini respektabilan suparnik u suvremenim vojno-strateškim pripetavanjima – nije u tom smislu zadnji krik industrije smrti. Donald Trump, dakako, ima razloga biti nezdovoljan, što je u intervjuu Reutersu podupro činjenicom da je „SAD zaostao u svojim nuklearnim kapacitetima“. No, je li pojačana militarizacija tog nezadovoljstva način za oktroiranje neke nove, neohladnoratovske ravnoteže straha u svijetu ili je globalno produktivnija opcija otvorenost za dogovor i povjerenje među dvjema  ključnim nuklearnim silama? Što će Trumpu nove atomske glave kad je svijet toliko potrebit hladnih, razumnih glava? Na koga ih i zašto kani bacati? 

Marijan Vogrinec                   

Valjda najredikulozniji među 45 predsjednika u američkoj povijesti, Donald Trump, u goropadnoj je pozi čovjeka koji nije svjestan što govori, bubnuo ovih dana da „Rusija posjeduje 7300 nuklearnih bojnih glava, a Amerika samo 6970“, pa ako će države raspolagati tim oružjem sudnjeg dana, „mi ćemo biti na vrhu, imat ćemo ga najviše“. A rusko-američki ugovor o ograničenju strateškog nuklearnog naoružanja, tzv. Novi START, kojim dvije velesile imaju do 5. veljače 2018. ograničiti te arsenale za idućih 10 godina? S Trumpom pada u vodu? Unatoč komplimentima Putinu i Rusiji, kojima je višekratno „zgromio“ pola Amerike, NATO i zapadne saveznike? Teško je i bliskim suradnicima, možda i samoj supruzi Melaniji, dokučiti što sve taj čovjek (ne)misli kad kaže da misli to što kaže. Pa i to da SAD mora imati najviše nuklearnih glava.

Što će Trumpu nove atomske glave kad je svijet toliko potrebit hladnih, razumnih glava? Na koga ih i zašto kani bacati? Je li svjestan eksplozivne razlike između nuklearnih i zdravorazumskih glava, odnosno da je autopogubno baciti nuklearnu na zdravorazumsku glavu? Je li moguće da taj čovjek nije ništa pročitao o tragediji Hirošime i Nagasakija, gdje je njegova zemlja 1945., nekažnjeno do danas, počinila jeziv ratni zločin protiv čovječnosti? Kako to da Ruska Federacija, navodno nadmoćnija brojem nuklearnih glava, već nije iskoristila tu prednost i napala SAD? Niti kani napasti, ne bude li netko dovoljno malouman s Divljeg zapada prvi potegnu colt. To što pribaltičke zemlje i ponajviše Poljska ciljano zadnjih mjeseci prednjače medijskim „strahom“ od „drugog čina slučaja Krim“ nema realno utemeljenje. Umjetno je to pumpanje militantnih interesa predtrumpovskog NATO-a i jastrebova u Pentagonu, trbuhozboraca američke vojne industrije.

Jest da je američki nuklearni arsenal dobrim dijelom zastario u bitnim segmentima, ali ni ruski – jedini respektabilan suparnik u suvremenim vojno-strateškim pripetavanjima – nije u tom smislu zadnji krik industrije smrti. Trump ima razloga biti nezdovoljan, što je u intervjuu Reutersu podupro činjenicom da je „SAD zaostao u svojim nuklearnim kapacitetima“. No, je li pojačana militarizacija tog nezadovoljstva način za oktroiranje neke nove, neohladnoratovske ravnoteže straha u svijetu ili je globalno produktivnija opcija otvorenost za dogovor i povjerenje među dvjema ključnim nuklearnim silama? Prema procjenama vojnih analitičara, modernizacija nuklearnog arsenala stajala bi američke porezne obveznike više od bilijun dolara u 30 idućih godina.

Je li projektil armagedona koji bi se usudio lansirati samo totalni debil führerovskih gena vrjedniji te himalaje dolara od komotnijeg života prosječnog Amerikanca, više zdravlja, obrazovanja, boljih radnih uvjeta, više i sadržajnijeg slobodnog vremena…? Gomilanje oružja uvijek je nerazumno skupa i nečasna, prljava rabota zlog cilja da se nekom naudi i redovito ima reverzibilan učinak: gomilanje oružja na drugoj strani, nadmetanje tvorničara smrti. Možebitan Treći svjetski rat, za koji papa Jorge Mario Bergoglio kaže da je već počeo, jamačno ne bi preživjeli ni štakori u najskrovitijim rupama svjetskih metropola. Devet zemalja već posjeduje nuklearno oružje, neke su jako blizu učlanjenju u atomski klub, a neke ne skrivaju ambiciju niti štede novac u te svrhe. Trump i Vladimir Putin mogu globus osloboditi straha, ali ga učas i – uništiti.

Daryl Kimball, izvršni direktor neovisne i neprofitne udruge Arms Control Association,  nalazi u povijesti Hladnog rata argument za tvrdnju da u utrci u naoružanju nitko nije i ne može biti „na vrhu“. Osim notorne ljudske gluposti koja trenutno ima političku moć, a psihopatska simbioza gluposti i političke moći već je svijetu priredila dvije globalne klaonice u kojima je nasilno umrlo blizu 100 milijuna ljudi. Nikad se ne može isključiti mogućnost da se ponovi nešto slično ili još gore, jer luđaci dokazano nisu sposobni (na)učiti iz povijesti. Treba li svijet odmahnuti rukom na Trumpove ratoborne filipike kao ono u vicu o pijanom zecu koji tetura šumom i prijeti medvjedu ili iz niskog starta dati se u bijeg? Politički analitičari o tome nemaju zajedničko stajalište.

Nervoza među partnerima

Četrdeset peti, republikanski američki predsjednik Donald Trump kojega u zvijezde kuje sva svjetska ekstremna desnica, što bi se reklo, očito ne zarezuje odveć ili uopće tradicionalne političke, ekonomske i vojne partnere svoje zemlje, ni UN i EU, uključujući Sjevernoatlantski vojni savez. Ta je udarna šaka Zapada izgubila izvornu svrhu jer na Istoku više nema ni komunističkog pandana u Varšavskom paktu niti  SSSR-a u hladnoratovski i ideološki narogušenom, bipolarnom svijetu. Donald Trump je već predizborno – na tragu svoje agende America First – najavio da će „razmotriti opravdanost SAD-ovog udjela, najvećeg u svijetu, u sufinanciranju UN-a, vojnu i ekonomsku razmjenu sa zemljama Unije u kojoj SAD „gubi novac“ te inzistirati na poštivanju vojno-proračunskih obveza zemalja članica NATO-a prema zajedničkoj obrani. To je s razlogom izazvalo, blago rečeno, nervozu među partnerima.

„SAD ne želi podmirivati najveći dio NATO-ovog troška i svojim novcem braniti ostale članica koje u vojne proračune izdvajaju manje od dogovorenih najmanje dva posto BDP-a“, višekratno se žestio Trump. Samo četiri od 28 članica Alijanse izdvaja za vojsku dva ili nešto više posto BDP-a. Za posjeta njemačke kancelarke Angele Merkel Bijeloj kući, Trump joj je – nekulturno čak odbivši njezin poziv na rukovanje pred tv-kamerama – bez pardona nabio na nos činjenicu da je Njemačka ekonomski najjača u Uniji, a zanemaruje svoje obveze prema vojnom proračunu. Kancelarka mu je obećala da će Njemačka podebljati vojni euro za 0,8 posto u 2017., a na dva posto BDP-a najvjerojatnije tek do 2024. godine. Razlika do njemačkih dva posto BDP-a je tridesetak milijardi eura, čime bi Njemačka – kad bi to platila – trošila na svoju vojsku više nego Ruska Federacija, što je izvan svake pameti.

Foto: REUTERS/Jim Bourg

Merkel još nije ni raspakirala kovčege po povratku u Berlin, a predsjednik je Trump na Tvitteru, prenosi Hina, arogantno komentirao: „Njemačka duguje goleme novčane svote NATO-u, a SAD mora biti bolje plaćen za moćnu i skupu obranu koju joj omogućuje“. Od koga SAD i NATO brane Njemačku koju nitko ne ugrožava ni vojno niti ekonomski? Niti je, realno, u stanju. Trumpova poruka zvuči kao klasičan reket, na koji mudra Njemica nije nasjela. Njemačka je ekonomski i vojno opet superiorna u Europi, ali i u dobrom dijelu svijeta i, što mnogima na Zapadu remeti miran san – ne ponaša se kao jastreb u proturuskim sankcijama. Za razliku od, npr. povodljive, a međunarodno i u svakom drugom smislu beznačajne Hrvatske koju, sudeći po ovo malo iskustva, Donald Trump ne zna ni pokazati na karti svijeta.

Oružje, realne ili izmišljene sigurnosne ugroze i ekonomski interesi uvijek idu podruku što američki predsjednik, nastupajući u karakterističnoj pozi koja neodoljivo podsjeća na dvojicu harlekina na čelu Trećeg Reicha i fašističke Italije – niti ne krije. Nisu samo Njemačka i EU, smatra, „krivi“ za „iscrpljivanje SAD-a“ ekonomski, sigurnosno i vojno, za što drži krivcem politički establishment svoje zemlje i Baracka Obamu, nego i Japan, Kina, Meksiko i svaka razvojno potentna zemlja s kojom SAD nema izraziti trgovinski suficit ili geostrateške pogodnosti. Trumpova kritika i odustajanje od TTIP-a je pobudilo oduševljenje među Europljanima koji već dugo upozoravaju na puzajuću korporativnu okupaciju Starog kontinenta. Ali birokratski Bruxelles je smjesta ljutito skočio na zadnje noge, osjećajući mugroženim vlastite činovničke interese.

„Trgovinski rat između SAD-a i Europe bio bi štetan za obje strane“, izjavio je predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker njemačkom tjedniku Bild am Sontag te upozorio da se Unija treba ozbiljno pripremiti za protekcionističke poteze iz programa America First. Nije stoga slučajno, nakon prezačinjene washingtonske jezikove juhe od financijsko-trgovinskih iznutrica, japanski premijer Shinzo Abe pobrzao u posjet Uniji, a sam je Trump već najavio na Tvitteru da će „susret s Kinom sljedećih tjedana biti vrlo težak“, jer „više ne možemo imati ogroman trgovinski deficit i gubitak radnih mjesta; američke tvrtke moraju biti spremne potražiti alternative“. On će 6. i 7. travnja, očekuje se, ugostiti u svojoj rezidenciji na Floridi predsjednika Kine Xi Jinpinga sa suprugom. Vrlo skoro predstoji i susret s ruskim kolegom Vladimirom Putinom, za koji je Putin, kaže, „spreman u svako doba i na svakom mjestu“.

Foto: CNN.com

Donald Trump je ovih dana – u ime nove agende: energetska neovisnost zemlje, profit i radna mjesta – zgrozio ekološki osviješten, „zeleni“ svijet odustajanjem od međunarodnih dogovora prethodne državne administracije SAD-a o ograničenju emisije štetnih plinova u atmosferu i drugih zagađenja okoliša. Čovjek i zdrav okoliš beznačajni su pred interesima krupnog kapitala. Zdravlje i budućnost ustupaju mjesto novcu. Svoj prijekt America First kani osigurati i vojno. Ugledni Washington post piše da je Trump predložio za 2018. godinu čak 54 milijarde dolara deblji vojni proračun. Samo je to povećanje više od ukupne svote koju će Moskva u 2017. godini uložiti u svoju vojsku: ukupno 49,04 milijarda dolara (lani 65,4 milijarda ili 25,5 posto više). Ministarstvo obrane SAD-a je lani raspolagalo s nevjerojatnih 598 milijarda dolara ili 3,3 posto državnog proračuna. Trumpu je to beznačajna sića?

Washington post također donosi podatak da se od ukupne svote 15 zemalja u svijetu koje najviše troše na vojsku čak 47,3 posto odnosi na SAD. Dok Trump nenormalno opterećuje američke porezne obveznike iznimnim povećanjem vojnih troškova, Putin za četvrtinu kreše lanjski, ionako neusporedivo manji vojni proračun. Rusija to kani učiniti i za 2018. i 2019. godinu. Ta paralela vojnih izdataka dviju velesila već sama po sebi nameće pitanje: tko je zapravo ozbiljna prijetnja svjetskom miru i tko treba od čije budale strahovati da joj ne padne na um pritisnuti puce sudnjeg dana? Dovedu li se u analitičko-stratešku vezu trenutna vojna savezništva i moguća ratna partnerstva s izdacima za vojsku i naoružanje, crni scenarij u konačnici ne ostavlja nikom izlaz za preživljavanje na ovom planetu.

Bez suvislog odgovora

Po podacima Instituta za mir u Stockholmu, Kina je s 215 milijarda dolara troška za vojsku lani bila prva poslije SAD-a, a slijedili su Saudijska Arabija s 88 milijarda, Ruska Federacija s 65,4 milijarda, Velika Britanija s 55 milijarda, Indija s 54 milijarde, Francuska s 50,9 milijarda dolara… Treba imati samo malo soli u glavi za zaključit da su zapadno-natoovske tvrdnje o „drugom krimskom poluvremenu“ i „skorom napadu Rusije na EU i Zapad esencijalna glupost jastrebova, uistinu ptičjeg mozga.

Tim više, jer je Kremlj još lani odlučio smanjivati svoj vojni proračun i sljedeće dvije godine. Jest da je to i posljedica proturuskih sankcija, u koje valja uključiti i ciljano na svjetskom tržištu rušenje cijena energenata, nafte i plina – koji u ruskom državnom proračunu sudjeluju s gotovo 50 posto prihoda – ali jamačno i neofanzivne ruske vojne strategije. Točnije, znatno manje ofanzivne od SAD/NATO-ove, koja od rušenja Berlinskog zida agresivno osvaja bivše zemlje Varšavskog pakta, ali se posljednjih mjeseci vraća i na zapadni Balkan pod egidom „sprječavanja širenja ruskih utjecaja“. Osobito u BiH i Crnoj Gori. Ako nije glupo ili ishitreno, svakako bi bilo zanimljivo čuti suvisao odgovor Zapada na pitanje: zašto SAD/EU/NATO-ov utjecaj na zapadnom Balkanu ima pravo građanstva, a ruski nema? Pa ni na dijelovima što su ih Roosevelt i Churchill još 1944. na Jalti prepustili protunaci-fašističkom savezniku Kobi Staljinu?

NATO već jest u srcu Srbije, na Kosovu, a sada Zapad navrat-nanos ratificira akte o pristupanju Crne Gore tom vojnom savezu. Zapadni je Balkan „od pamtivijeka“ bio i ostat će poligon za sukobe Istoka i Zapada. Ekonomske, geostrateške, vjerske i ine. Na tom prostoru nikad neće ponestati „nacionalnih uzdanica“, koje će u svako doba – za šaku Judinih škuda i mrvice sa stola nakon gozbe moćnih – priskočiti, biti na usluzi bilo kome izvana tko će doći uredovati, milom ili silom.

U komentaru za britanski list Guardian u povodu 60. obljetnice EU-a, rečeni je Jean-Claude Juncker oštro upozorio Trumpa da ne potiče ostale zemlje na izlazak iz EU-a po obrascu Brexita, jer raspad Unije podrazumijeva drastičnu destabilizaciju Europe i nove ratove na zapadnom Balkanu. „U životu sam sreo dva velika razarača: Mihaila Gorbačova, koji je razorio Sovjetski Savez, i Davida Camerona, koji je donekle razorio Ujedinjeno Kraljevstvo, čak i ako Škotska ne ostvari državnu neovisnost“, pojasnio je u intervjuu Financial Timesu. A Donald Trump u obrazloženju gotovo 10 posto većeg vojnog proračuna srca kamenoga na Junckerov upozoravajući kažiprst: „Da bismo sačuvali sigurnost SAD-a, moramo muškarce i žene u našoj vojsci naoružati sredstvima za sprječavanje rata. Ako moraju, borit će se i tada samo moraju pobijediti“.

Američki državni tajnik Rex Tillerson, dakako, mora plesati kako gazda Bijele kuće svira, pa se ne libi istovalnog goropadnog diskursa: „Putinova Rusija je opsna, pa američki saveznici u NATO-u imaju jakog razloga strahovati od njezinog povratka na svjetsku scenu. Zuzela je ukrajinski teritorij, domogavši se Krima i pomogla sirijskim snagama koje su jako grubo kršile ratne zakone“. Amerikanci to, jelte, nisu činili i ne čine!? Ne samo u Siriji, gdje su došli prije Rusa – protivno međunarodnim propisima i UN-ovim normama ponašanja – nasilno rušiti legitimni režim suverene države. To su učinili u Ukrajini isprovociranim neredima na kijevskom Majdanu, u Iraku, Afganistanu i Libiji… Te zločine nekažnjeno čine posvuda u svijetu. Kojim pravom?

Kojim pravom NATO vojno i geostrateški opkoljava Rusku Federaciju na gotovo svim njezinim euro-azijskim granicama, a posredstvom savezničkih trbuhozboraca bučno širi famu da je „Rusija prijetnja zapadnoj sigurnosti“ i da treba „spriječiti ruski utjecaj“. I ne samo „utjecaj“ nego se i subverzivno trsi potkopati/srušiti Putinov režim iznutra, „pobunom demokratskih snaga“ po klasičnom obrascu primijenjenom ne samo u Siriji i Ukrajini. Daleko od toga da su Vladimir Vladimirovič ili sirijski vođa Bashar al-Assad cvijeće i uzori demokratskih vladara, ali jedan SAD nikad u povijesti nije bio zemlja po mjeri istinske demokracije, ljudskih prava i sloboda, pravde i sigurnosti. Od pionirskih dana deportacije europskih kriminalaca radi koloniziranja Novog svijeta i genocida nad starosjedilačkim stanovništvom, divljezapadne revolver-tradicije što traje i danas do trajnog rasističkog pogroma nebjelačkih žitelja, osobito Afroamerikanaca, mafije u najosjetljivijim društvenim strukturama i sramotnih ratova političkim, ekonomskim i vojnim sredstvima radi korporativno-kapitalističkog otimanja tuđih prirodnih resursa po cijelom svijetu. Uvijek s istim tragikomičnim alibijem: masovno ubijanje i razaranje tuđih domova i progon lokalnog stanovništva opravdavaju se „obranom demokratskih vrijednosti“ i „našeg načina života“. Sic. Obama, Trump ili Bush mlađi, nema razlike.

Policijsko-pravosudni teror u SAD-u masovnih je razmjera nad Afroamerikancima i od Trumpova izbora pojačan vandalizam na židovskim grobljima – zločini bez kazne – ne daju se ničim opravdati u državi koja se urbi et orbi kiti demokratskim epitetima. To je svjetska sramota za zemlju koja želi upravljati cijelim svijetom i napadno držati lekcije o demokraciji.

Trumpova administracija opasna je za zapadni Balkan i za cijelu Uniju, koja se i prije Brexita našla u krizi identiteta zbog neostvrenih očekivnja pola milijarde žitelja i iritantne odvojenosti svog birokratskog aparata od građana. Ta je Unija vlastitom političkom impotencijom i zbavljena svojim ustrojbenim nespretnostima gotovo već izazvala rat na ionko našpananom zapadnom Balkanu: u Makedoniji ohrabrujući Albance na rušenje države koju EU oklijeva primiti u svoje članstvo, u Srbiji nemoći u normalizciji odnosa s Kosovom, u Crnoj Gori neznalačkim balansom između tzv. nacionalne, prozapadne i prosrpsko-ruske opcije koje su u odnosu gotovo 1-1, a u BiH nesnalaženjem u slaganju bošnjačko-srpsko-hrvatskih rogova u zajedničkoj vreći; sve tri etničke sastavnice su, kao, „nezadovoljne“  samo zato što tako žele njihovi (veliko)separatistički vođe u Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru. Na vezi sa suflerima iz sjene: Hrvatskom, Srbijom i Turskom?

Da je Unija čemu…

Treba tek neka slučajna iskra da opet bukne ratni požar. U kojem će otvoreno ili prikriveno igrati glavne uloge američka i ruska politička volja, oružje, ekonomski i geostrateški interesi. Ovdašnji će domoroci, kao stoljećima njihovi preci, biti topovsko meso za tuđe babe zdravlje iliti, što se frazerski kaže – moneta za potkusurivanje. Nema veze, recimo, što je NATO na Kosovu i što američke zastave lepršaju u Prištini uza samog crnog albanskog orla, ako treba planuti, planut će. Možda formlno zbog neraščišćenih računa Beograda i Prištine, ali zapravo zbog interesa/utjecaja velikih igrača iz pozadine. Možda predstojeći susret Trump-Putin baci nešto više svjetla i na brdoviti zapadni Balkan? Od Bruxellesa je ionako šašavo očekivati mudar potez kad uistinu zagusti. Da je Unija bila čemu, kao što nije, 1990-ih ne bi bilo rata na Balkanu. Ako ga je već moralo biti, a uistinu nije, ne bi bilo mrcvarenja Vukovara i Dubrovnika, ne bi bilo klaonice u Srebrenici, konc-logora svih triju vojski… Da je Unija bila to za što se izdavala i da sasvim pedeseti neki interesi nisu bili preči od sudbina naroda na zapadnom Balkanu i dobara što su ih zajedno stjecali 45 godina. Da je EU to što bi trebao biti, danas ranjeni i prevareni narodi u ex-jugoslavenskim bantustanima ne bi nosili gaće na štapu, kao što beznadno nose.

„Koji je smisao EU-a, da smetlar u Londonu i Norveškoj, Švedskoj ima 25 tisuća plaću i čisti strojem, a naši nezaposleni žive od 800 kuna ‘zajamčene minimalne naknade’“, interpretira vox populi na Facebooku izvjesni Stjepan Jambrečina iz Sesveta nedaleko od Zagreba. A vox populi sada i pod sve jačim pritiskom javnih prijetnji globalnim i lokalnim ratnim ugrozama, čemu neodgovorni u državnom vrhu RH učestalo udara ritam. Kažu u onoj tv-reklami za namještaj: „Pametnom dosta“. Pa i u odnosu na uskuhalu Trumpovu ljubav prema oružju sudnjeg dana, koja razmjerno raste kako Putinova opada. Povijesna je istina da nema pameti tamo, gdje oružje i sila govore. Koliko je za zapadni Balkan, Europu i svijet opasna pamet koncentrirana u egidi America First, sugerira ugledni hrvatski politolog sa sveučilišta Cambridgea Josip Glaurdić, koju je studenoga 2016. objavio Jutarnji list:

„Izborom Donalda Trumpa na vlast u Sjedinjenim Američkim Državama došao je ne samo čovjek koji je osobno rasist, seksist, ksenofob i šovinist nego i čitava bulumenta ljudi ultranacionalističkih stavova s jasnim planom kako Ameriku pretvoriti u bastion autoritarnog neofašizma. (…) Idealizacija američke unilateralne vojne moći u Trumpovoj interpretaciji zapravo je dosegnula neslućenu razinu. Trump ne vidi neke velike koristi od američkih saveznika i NATO-a, i čini se potpuno spremnim razbiti tabu korištenja nuklearnog oružja (‘Koja je korist od nuklearnog oružja, ako ga ne mogu koristiti?’). Da ne govorimo o njegovu planu dramatičnog povećanja državne potrošnje na vojnu opremu i oružje. Situacija je još i jasnija sagledamo li njegovu domaću politiku. Trump i njegovi pristaše na nasilje gledaju s jasnim odobravanjem. Od nasilničke retorike prema bilo kakvim demonstrantima protiv Trumpa, preko promoviranja proliferacije osobnog naoružanja kao legitimnog vida obrane od ‘kriminalaca i terorista’, pa sve do kulta maskuliniteta koji napadno izbija iz svake interakcije između Trumpa i njegovih militanata. Nasilje i nasilnost (verbalno i fizičko) postali su nova norma političkog života SAD-a pod Trumpom“.

Novi razlozi za strah? Vrag će znati, ali za zabrinutost i nelagodu jamačno da. Svijet koji smo znali očito više ne postoji, a onaj koji nastaje iz aktualnih turbulencija ne sluti na dobro.