ENG
Vjerska inkvizicija: „Proklinjem vas i vašu djecu!“
Autor/ica 👤Marijan Vogrinec
Izdvajamo
- Crkva je - nedopustivo u ustavno sekularnoj državi te u odnosu na civilizacijske stečevine u prvom kvartalu 21. stoljeća - javno zaprijetila ekskomunikacijom onih koji „ne slušaju svoje biskupe“. A biskupi kažu da se mora biti protiv Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, jer je to sotonsko djelo koje uništva samu bit katoličkog hrvatskog naroda, njegove milenijske vjerske i nacionalne tradicije i obitelj kakvu je sam Bog stvorio. Glupost prvog reda, ali ništa novo od Katoličke crkve u RH, koja se stoljećima poziva na narod (odlično živi na grbači ne samo vjernika!) i vjersku čistotu, a niti je ikad bila na strani naroda (uvijek uz vladare, a smjenjivali su se samo stranci) niti je ikad bila bez teških grijeha prema narodu. Osobito prema nevjerničkom i inovjerničkom. Svojedobno se papa Ivan Pavao Drugi zbog toga našao pozvanim ispričati - čovječanstvu. Za milijune mrtvih u ime Isusa Krista? Ne pomaže tu nikakva isprika. Ni samog Boga.
Povezani članci
Foto: tzdubrovnik
Budući da je ostala u manjini i nema većih izgleda zaustaviti ratifikaciju Istanbulske konvencije, Crkva se izravno distancirala od vlasti kojoj je na sve načine pomogla uspeti se na čelo države. Katolibanio grme s oltara i svjetovnih govornica protiv sekularnog društva i stotinama e-mailova s prijetnjama, pogrdama i svakovrsnim anatemama zasipaju saborske zastupnike ne bi li ih odvratili od ratifikacije dokumenta Vijeća Europe za zaštitu žena od nasilja. Jedna je HDZ-ova zastupnica u samo nekoliko sati primila 250 e-mailova jezivog sadržaja. Primjerice: „Dokažite da ste vjernica. Proklinjem vas i vašu djecu ako glasujete za, povijest vam neće oprostiti ni zaboraviti i nosit ćete pečat prokletstva. Ako ste protiv obitelji, protiv ste hrvatske budućnosti“. Navodno bogobojazni ljudi, iskreni katolici u ime Krista, heeej, gdje je pamet, proklinje tuđu djecu i ekskomunicira iz stada. A Krist – šuti
Marijan Vogrinec
Što je bliže nadnevak – negdje polovicom travnja – kada će Hrvatski sabor na zahtjev premijera Andreja Plenkovića jamačno uvjerljivom većinom ratificirati Konvenciju Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, tzv. Istanbulsku konvenciju, to Katolička crkva te satelitske svjetovne i neke militantnije veteranske udruge dižu veću/jaču dreku u javnosti. Služe se svim (ne)dopuštenim sredstvima i na komarca izmišljene tzv. rodne ideologije udaraju iz najtežih oružja. Upravo inkvizicijski, katolibanski (medijski neologizam za „katoličke talibane“ RH, radikalne pripadnike tzv. vjersko-konzervativnog pokreta), s nezamislivom količinom netrpeljivosti i mržnje. Nepojmljivo svakom iole zdravog razuma. Pogotovo kad se to čini u ime Boga i kada to čine deklarirani vjernici, „istinski“ sljedbenici Milosrdnog.
A Njega su – ako je vjerovati četvorici službenih evanđelista – usmrtili na križu upravo netrpeljivost i mržnja, laž, izmišljotine i krvožedno nasilje kakvo sada Njegovi „pastiri“ i jednouman dio stada prakticiraju prema pobornicima Istanbulske konvencije, većim dijelom također katolicima. Bliskim s crkvenih klecala i iz procesijskih četveroreda u kakvima se može vidjeti i samog premijera Plenkovića. Npr. na Veliki četvrtak u selu svog oca Svirču na Hvaru, u ponoćnoj procesiji „Za križen“ (pet stoljeća tradicije, od 2009. na UNESCO-vom popisu nematerijalne baštine), koja u jedinstvenom obradu pobožnosti povezuje šest mjesta na otoku: Svirče, Jelsu, Pitve, Vrisnik, Vrbanj i Vrbosku. Plenković i oni u HDZ-u što ga podržavaju sad su katolibanima gori od svih vragova, i samog Sotone. Žive ih ne mogu smisliti.
Svjetski karcinom-fenomen
Degutantno je slušati i gledati ciljano rasplamsavanje umjetne drame zbog izmišljene tzv. rodne ideologije, nečega što nije problem nikom u civiliziranom svijetu – čak ni najkatoličkijim zemljama kao Poljska, Francuska, Španjolska, Portugal, Italija, pa ni hrvatskim najbližim susjedima BiH, Sloveniji, Srbiji i Crnoj Gori, ili jednoj islamski jako impregniranoj Turskoj (prva ratificirala dokument u ožujku 2012., samo godinu nakon donošenja u Istanbulu). Istodobno se, opet ciljano, gura pod tepih suština problema: borba protiv nasilja nad ženama. A to je globalno zlo, svjetski karcinom-fenomen, u samo desetak godina u RH porastao čak 200 puta. Država je odgovorna, ali i Crkva, koja od vjerske prapovijesti štuje muško i omalovažava žensko. Bez opravdanja. I, taj smrtni grijeh o sada gorljivo brani kao „Božju volju“, progonom tzv. rodne ideologije.
Hrvatski je radio prošle srijede već u cik zore doveo u studio svoje religijske emisije „Duhovni izazovi“ (petominutni se format svakodnevno emitira u 6,05 i 19,20 sati) izvjesnog svećenika, koji je svjetonazorski zlorabio temu „Milosrđe“ za posipanje pepelom crkvenih prelata – predsjednika Hrvatske biskupske konferencije (HBK) Želimira Puljića i sisačkog biskupa Vladu Košića, koji se na na Cvjetnicu pozvao na Puljića – zbog prijetnje ekskomunikacijom saborskim zastupnicima što će glasati za ratifikaciju Istanbulske konvencije. Na način kao što HRT baražno pušta Katoličkoj crkvi kontaminirati srednjovjekovnom dogmatikom javni u nizu emisija nereligijskih programa. Višekratno na dan, pa netko neupućen u sadržaj ugovora između HRT-a i HBK – totalno antiprotivnog ustavnom određenju o odvojenosti vjerskih zajednica od države, o sekularnom društvu – može pomisliti da gleda/sluša crkveni Laudato tv.
Svjetonazorski je neostrašćenom građaninu RH upravo jezivo slušati, gledati i čitati kakvom žestokom beskrupuloznošću, netrpeljivošću i čak mržnjom – nespojivom s evanđeoskim naukom – katolička crkvena i laička kasta s oltara, iz medija i društvenih mreža nasrće ovih dana na civilizacijska dostignuća i mentalitet digitalnog doba, pod izgovorom tzv. obrane obiteljskih i tradicionalnih kršćanskih vrijednosti. Koje, doduše, nitko pri zdravoj pameti – ne ugrožava niti osporava. Nakon ultradesničarskog „uništa“ prošlosubotnjim prosvjedom „Hrvatska protiv Istanbulske konvencije“, gdje je policija izbrojala jedva mobiliziranih 5000 umjesto više od 100.000 nezadovoljnih HDZ-ovom proratifikacijskom nakanom, premijerom Andrejem Plenkovićem, vladom i većinom iz te koalicije, vatra se rasplamsala do neslućenih razmjera. I ne gasi se.
Foto: Reuters
Budući da je ostala u manjini i nema većih izgleda zaustaviti ratifikaciju Istanbulske konvencije, Crkva se izravno distancirala od vlasti kojoj je na sve načine pomogla uspeti se na čelo države. Budući da ni sam Svevišnji nekako nema razumijevanja za sve te katolibane što grme s oltara i svjetovnih govornica protiv sekularnog društva, bezbožno ih je digitalno doba usrećilo internetom, pa i elektronički kondicioniraju svoje ešalone tzv. vjersko-kontervativne kontrarevolucije.
U prvom su se planu, a tko bi drugi, opet našle „ikone“ tog pokreta u likovima Željke Markić (udruga U ime obitelji), Vincenta Johna Batarela (udruga Vigilare), Đure Glogoškog (udruga 100-postotnih ratnih vojnih invalida prve kategorije), Velimira Bujanca (voditelj ultradesničarskog agitpropa „Bujice“ na lokalnoj televiziji Z1), Željka Sačića (iz Hrvatskog generalskog zbora), bivše medicinske sestre u vukovarskoj bolnici Zorice Gregurić (braniteljske udruge i koordinacije), Ladislava Ilčića i Hrvoja Zekanovića (prvaci minorne proklerikalne stranke Hrast, koju je svojedobno osnovala Željka Markić, a sada je u vladajućoj HDZ-ovoj koaliciji), injsl. Budući da ta družina, zajedno s vrhom tzv. Crkve u Hrvata, nije u stanju mobilizirati kritičnu masu javnosti i političara za odbacivanje ne samo Istanbulske konvencije nego i sekularnog uređenja države, više ne biraju sredstva za obračun s neistomišljenicima.
Drugo „razapinjanje Krista“
Crkva je – nedopustivo u ustavno sekularnoj državi te u odnosu na civilizacijske stečevine u prvom kvartalu 21. stoljeća – javno zaprijetila ekskomunikacijom onih koji „ne slušaju svoje biskupe“. A biskupi kažu da se mora biti protiv Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, jer je to sotonsko djelo koje uništva samu bit katoličkog hrvatskog naroda, njegove milenijske vjerske i nacionalne tradicije i obitelj kakvu je sam Bog stvorio. Glupost prvog reda, ali ništa novo od Katoličke crkve u RH, koja se stoljećima poziva na narod (odlično živi na grbači ne samo vjernika!) i vjersku čistotu, a niti je ikad bila na strani naroda (uvijek uz vladare, a smjenjivali su se samo stranci) niti je ikad bila bez teških grijeha prema narodu. Osobito prema nevjerničkom i inovjerničkom. Svojedobno se papa Ivan Pavao Drugi zbog toga našao pozvanim ispričati – čovječanstvu. Za milijune mrtvih u ime Isusa Krista? Ne pomaže tu nikakva isprika. Ni samog Boga.
Rečeni svećenik iz emisije Hrvatskog radija o kršćanskom milosrđu dao si je oduška rano ujutro uspoređivati potporu Konvenciji protiv nasilja nad ženana s raspećem Isusa Krista. Prigodna tema uoči Uskrsa, Isusovo raspeće, međutim, da danas netko „razapinje Krista“ time što će kao vjernik u Hrvatskom saboru dići ruku za ratifikaciju Konvencije u kojoj se Crkvi priviđa bezbožna/bogohulna tzv. rodna ideologija, to već graniči sa zdravom pameću. Kaže svećenik, vjernik se sam ekskomunicira iz Crkve kad se ne drži njezinih dogmi – a jedini su pravi tumači, jelte, biskupi – odnosno kad svoj, obiteljski i društveni život ne podređuje vjerskim kanonima svoje Crkve. Ali, nije sve propalo. Vrati li se sa stranputice, prizna ispovjedniku svoje zastranjivanje te se iskreno pokaje, opet se kao skrušena ovčica može vratiti u vjerničko stado, pod tople skute svima otvorene i milosrdne majke Crkve. Nema grijeha u toj vjeri, koji Bog ne oprašta. Pamet u glavu, vjeruj biskupu – spasonosna je poruka. Na stranu sada to što je povijesna reformacijska legenda Martin Luther grmio u svojih 95 teza: „Ne vjeruj ni rimskom biskupu“, a hrvatska politička legenda (s novčanice od 200 kuna) Stjepan Radić: „Vjerujem u Boga, ali ne i u popa“.
Kako razumjeti da Božji jaganjci, izlizanih jezika od višekratnih molitava dnevno, s krunicama oko prstiju i kad spavaju, mogu zločinački prijetiti smrću, proklinjati, djeci željeti paklensko zlo… i svejedno potom gutati hostije, gmižući vlažnim pogledom po podnom mramoru svojih bogomolja? I kako to mogu činiti neki „pastiri“ u homilijama, a da im crkveni strop ne padne na glavu? Jadna je budućnost vjere i države, čije se makar i najnakaradnije vrijednosti mora braniti – mržnjom, lažima, prijetnjom…
Netom što su završili neuspjeli prosvjedi vjersko-konzervativne ultradesnice pred središnjicom HDZ-a na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma i potom na Trgu bana Josipa Jelačića, uz signifikantne popratne kontraprosvjede, organizatori iz inicijative „Hrvatska protiv Istanbulske konvencije“, rekosmo, dohvatili su se – među inim sredstvima masovnih komunikacija – interneta. Tisućama su e-mailova zasuli osobna i računala u institucijama u kojima su zaposleni pobornici ratifikacije Konvencije Vijeća Europe. U agresivnom naletu mrzitelja tzv. rodne ideologije i egzorcista za istjerivanje roda i rodne ravnopravnosti iz 21. u srednjovjekovlje našli su se HDZ-ovi saborski zastupnici. Pogotovo žene. Jer, njih treba uvjeriti kako je normalno da im partner tu i tamo ili češće izbroji rebra ili modricama ukrasi lice, da je Božja volja biti drugotna, podložna/pokorna muškarcu i da je „to tako u braku“ kad muškarac ubija boga u ženi. (Skandalozna izjava HDZ-ove ministrice Nade Murganić o obiteljskom nasilju stranačkog joj kolege Alojza Tomaševića, slavonsko-požeškog župana, koji je godinama tukao i vrijeđao suprugu, pa ga je tužila sudu, a potom i povukla tužbu.)
„Grijeh vaš ako glasujete (za Istanbulsku konvenciju, op. a.) neka prijeđe na vašu djecu…“, netko je bogobojazan i jako evanđeoski potkovan napisao u e-mailu HDZ-ovoj saborskoj zastupnici, kojoj je za samo nekoliko sati stiglo 250 elektroničkih poruka sličnog i još goreg sadržaja. „Neka vaša djeca pamte vaš grijeh… Dokažite da ste vjernica. Proklinjem vas i vašu djecu ako glasujete za, povijest vam neće oprostiti ni zaboraviti i nosit ćete pečat prokletstva. Ako ste protiv obitelji, protiv ste hrvatske budućnosti.“ Neki medijski analitičari su tu vrst nekontroliranog proljeva klerikalne mržnje s pravo nazvali notornim ludilom. Kakvi su to vjernici i „branitelji“ tzv. hrvatskih kršćanskih tradicija, koji proklinju!? Kakvi su to biskupi koji, kao prije 500 i više godina uzdižu raspela iznad glave, sijevaju očima, škrguću zubima i usude se spominjati – izopćenje (ekskomunikaciju) iz vjerničkog stada? Heeej, tko su ti ljudi, jesu li svjesni u kojem vremenu žive i da je danas nedopustivo i samo pomisliti na sve ono što je, recimo, u ime Krista (tada još ne i protiv komunista) 1530-ih godina u Andama činio španjolski svećenik Vicente de Valverde s konkvistadorom Franciscom Pizarrom krivovjernom narodu Inka časnog cara Atahualpe. U ime Krista!?
Ilustracija: abc.net.au
U ime Krista danas se proklinje tuđu djecu i ekskomunicira iz stada. A Krist – šuti. Umjesto da stane u obranu prokletih i izopćenih, kao što je razbojniku na Kalvariji s križa do svog – ako je vjerovati službenom evanđelistu – kazao da će se opet vidjeti u Kraljevstvu nebeskom. No, šalu na stranu, stvar je neusporedivo ozbiljnija s tim nebuloznim proklinjanjima, kletvama, izopćenjima, fetvama, anatemama svih i svakog tko ne misli „kao biskupi“. Dakle, nije protiv Konvencije i tzv. rodne ideologije. Ali, recimo, jest za to da žena ima pravo tražiti crkveni raskid braka, ako ju muž maltretira, tuče, vrijeđa, ponižava… Zašto Crkva to ne dopušta, nego štiti kvarnu obitelj i brak koji to nije? Zašto Katolička crkva ne dopušta ženi biti svećenicom, kao što dopuštaju protestantske crkve? Itd., itsl.
„Jedno je, naime, kad o Istanbulskoj konvenciji sa znanstvenih pozicija govori, primjerice, dr. Matko Marušić: kad ‘Sotonsku, protuprirodnu i protuznanstvenu’ Konvenciju smatra ‘izdajom Blažene Djevice Marije’, ‘prodajom vjere Đavlu’ i ‘pljucanjem u lice Svetom Ocu, Svetoj Materi Crkvi i Onome pokopanom u Jeruzalemskom Grobu’, Marušić ipak govori kao doktor znanosti i profesor na Medicinskom fakultetu u Splitu“, piše kolumnist televizije N1 Hrvatska Boris Dežulović u izvrsnom komentaru „Zagrebački nadbiskup Karl Marx“. „Drugo je, međutim – i izvanredno ohrabrujuće – kad znanost kao argument prihvati i sama crkvena inkvizicija.
‘U Istanbulsku konvenciju ubačeni su neznanstveni i ideološki pojmovi, koji bi u zakonskoj regulativi mogli stvoriti kaos’, otkrila je tako katolička televizija Laudato, pojasnivši kako Konvencija uvodi ‘neznanstvene rodne teorije’ i ‘dogme koje nemaju svoje znanstveno uporište’, već su, ‘dapače, dokazano neznanstvene’. Kristina Pavlović s Laudato TV-a, inače koordinatorica Inicijative Istina o Istanbulskoj, ponovila je u intervjuu za 7Dnevno kako je ‘u Konvenciji prisutna sporna i znanstveno neutemeljena rodna ideologija’: ‘Rodna teorija nije nikada znanstveno utvrđena!’
Dežulovićev „znanstveni“ izazov
Slično tvrdi i Željka Markić, predsjednica katoličke udruge U ime obitelji, upozoravajući kako je ‘koncept roda neznanstven’ i kako ‘ne postoji niti jedan opravdani razlog da se društvu nameće jedan neznanstveni koncept’, i Ladislav Ilčić, predsjednik udruge Glas roditelja za djecu, ocjenjujući kako je ‘rodna ideologija politička paradigma koja nema znanstvenu potkovu’. Da je ‘definicija roda znanstveno sporna, nepotvrđena i neusuglašena’, slaže se i Mario Vojvodić iz katoličke udruge Vigilare, čiji predsjednik udruge Vice John Batarelo ovih dana javno poziva Hrvate da ‘umjesto slijepog slušanja diktata iz Bruxellesa slušaju znanost i zdravi razum, koji pseudoznanstvenu teoriju o rodu prokazuju kao lažnu’.“
Dežulović je inteligentno, u svom stilu, ironično predložio „znanstveno-istraživački projekt“, gdje bi se koncept roda i Istanbulske konvencije u rečenim i inim diskursima zamijenilo konceptom Boga i Vatikanskih ugovora. Gdje se god spominje rod i tzv rodna ideologija, navesti Bog i katolička ideologija, odnosno Vatikanski ugovori umjesto Istanbulske konvencije, pa to staviti u usta oponentima ratifikacije. Rezultat bi bio zapanjujuć. I što je najvažnije, posve točan. Jer, nema ni jednog znanstvenog dokaza ni za to da Bog postoji i da čini sve što biskupi tvrde, a vjernici vjeruju niti za to da je vjerska ideologija utemeljena na ičem egzaktnom i dokazivom. Sa svim svojim simboličko-operativnim rekvizitarijem, tradicijama i obećanjima.
„Bio sam, priznajem, osupnut fantastičnom brigom Crkve i katoličkih aktivista za znanstvenu utemeljenost zakonskih i društvenih konstrukcija“, ironizira Dežulović. „Možda bi ih se – samo možda – mrvu ozbiljnije uzelo i shvatilo, samo kad o ‘znanstvenom pokriću’ i ‘utemeljenju u istini i u znanosti’ ne bi govorili druidi i šamani u zlatoveznim haljinama što iz obrednih pehara piju krv svoga Proroka, ljube svetačke mumije i štuju raskomadane leševe u srebrnim škrinjama: kad dakle znanstvene činjenice i empirijske dokaze ne bi tražili isti blistavi umovi koji vjeruju da je sav poznati svijet Jahve stvorio u sedam dana, temeljeći svoju ‘spolnu ideologiju’ na spoznaji da je Stvoritelj muškarca napravio od blata, a ženu od njegova rebra, pripisujući pak ‘rodnu ideologiju’ rogatom Đavlu i zmiji što je Evi u Rajskom vrtu ponudila jabuku.“
Da pukneš od smijeha kad tako zadrti ljudi žele silom nametnuti svima u sekularnom društvu (bez)vrijednosti kakve se njima sviđaju. Pritom se pozivaju na znanost, kojoj inače poriču ne samo Darwina i teoriju o postanku svijeta nego i utemeljene stečevine o spolnoj/rodnoj ravnoporavnosti u civiliziranom društvu te u obitelji. A nitko normalan ne odriča pravo i katolibanima vjerovati u što ih je god volja, ako time ne diraju u pravo ostalih da se s njima ne slažu, da vjeruju u nešto sasvim pedeseto ili uopće ne vjeruju, odnosno da se rodno osjećaju i žive kako žele. Ravnopravni i s biskupom i državnim šefom, i sa svim ostalim građanima. Bogu neka ostane božje, a vragu vražje. I točka.
Globusov novinar Boris Orešić inventivno je reagira u okolnostima kad Crkva i laički joj sateliti raspaljuju negativne strasti zbog skorašnje ratifikacije Istanbulske konvencije, pa ne časeći časa pokucao na vrata prave majke rodne teorije, glasovite Ann Oakley, britanske sociologinje, književnice i feministkinje, „koja je prije 46 godina u stručnu literaturu uvela pojam roda i postavila temelje rodnoj teoriji“. U ekskluzivnom razgovoru za Globus izrazila je iznenađenje „što i danas ima političkih režima u kojima se napada pojam roda“ te smatra vrlo važnim „suprotstaviti se tim napadima“.
„Kad sam 1972. Objavila knjigu ‘Spol, rod i društvo’“, ustvrdila je Oakley, „ona je izazvala velik interes u Britaniji i u stručnim je krugovima odmah preporučena kao izvor za suvremeno objašnjavanje pojma roda. Političari i političke stranke nisu kritizirali moju teoriju, a znanstvena zajednica prihvatila je razlikovanje spola i roda. I to se pokazalo veoma korisnim.“ Dokazuje to i primjena Konvencije Vijeća Europe u već pedesetak zemalja. Na novinarsku pripomenu o tome da je u RH nastala prava drama u vezi s tzv. rodnom ideologijom u Istanbulskoj konvenciji, pa vjersko-konzervativni krugovi žele po svaku cijenu spriječiti njezinu ratifikaciju, Ann Oakley kaže da je tome „vjerojatno razlog povezanost rodne teorije s pokretima koji promiču društvena i politička prava. Stoga uspostavu roda kao posebne kategorije neki doživljavaju kao političku opasnost jer se potkopavaju tradicionalni, ustaljeni sustavi vrijednosti u skladu s kojima društvo funkcionira“.
Foto: zgnadbiskupija
Smatra iznimno važnim suprotstaviti se konzervativnim napadima, jer je „upravo definiranje razlike između roda i spola i prihvaćanje fleksibilnosti roda važna tema svih pokreta koji se bore za ženska prava“. Mora da vražje sile gone hrvatske vjernike kad mržnjom štite hrvatsku budućnost, komentirao je Boris Vlašić u Jutarnjem listu. I neki drugi ozbiljniji analitičari aktualne društveno-političke zbilje u RH tvrde slično, ali i pokušavaju valorizirati ulogu premijera Andreja Plenkovića u bitno oštrijem odnosu vrha Katoličke crkve prema njemu, njegovoj vladi, saborskoj većini i HDZ-u. Vlašićeva redakcijska kolegica Slavica Lukić tvrdi u svom komentaru da je premijer uzalud činio neke ustupke Crkvi. Za blagdan sv. Josipa, zagrebačkom je nadbiskupu kardinalu Josipu Bozaniću poslao čestitku za imendan. Lani nije ni za rođendan, kamoli za imendan. Ministar zdravstva Milan Kujundžić, pak, jamačno se zaletio pred rudo kad je potvrdio novinarima da će i Katolička crkva, „naravno, sudjelovati u pisanju novog zakona kojim će se regulirati i problem zabrane pobačaja“.
Što u ustavno sekularnoj državi jedna vjerska zajednica – makar i s 86,2 posto vjernika – ima tražiti za stolom, gdje se pišu svjetovni zakoni (čl. 41. Ustava RH)? Čini se da je premijer ipak bio pametniji od svog ministra – najneuspješnijeg dosad u tom životno važnom resoru – pa je već za sat-dva kazao javnosti da sastav „spisateljskog tima“ još nije utvrđen. Što, dakako, ne znači da se nekom crkvenjaku iz molitvenih skupina za „život od začeća“, koje su beskompromisno za zabranu pobačaja u „katoličkoj državi“, neće progledati kroz prste kako bi vuk bio sit a ovce na broju. Jamačno se nitko neće usuditi zabraniti pobačaj, ali je moguće da ga se raznim smicalicama toliko oteža da će biti praktično – zabranjen. To se već sada događa na osnovi tzv. priziva savjesti ginekologa u javnim bolnicama. Savjest pak nije smetnja kad se to radi u fušu, za kešovinu u (protu)vrijednosti oko 500 eura. Sad Crkva otvoreno juriša na Plenkovića.
„Rušili bi njega desni biskupi još onomad kad je (lani u travnju, op. a.) onako hladnokrvno iz vladajuće koalicije najurio Most“, procjenjuje Slavica Lukić, „ali su se suzdržali jer bi time izravno razotkrili ono što upornio žele ostaviti u ormaru – da je Most upravo njihov politički projekt. Međutim, Istanbulska konvencija sačinjena od 12 poglavlja, koja je malo tko pročitao, prilika je koju kler nije htio propustiti. Dokument čije usvajanje u Austriji ili Njemačkoj nije izazvao spomena vrijedne rasprave, u Hrvatskoj je u bauk.“
Dugogodišnji bivši Vjesnikov dopisnik iz Italije Silvije Tomašević – uz također bivšeg vjesnikovca Inoslava Beškera ponajbolji poznavatelj prilika u Vatikanu – objavio je nedavno u Večernjem listu kolumnu „Osservatore Romano: Korak naprijed u zaštiti žena“ u kojoj ističe da su i Vatikanski radio i respektabilno glasilo Rimske kurije Osservatore Romano „pozdravili stupanje na snagu (u Italiji već 2014. godine, op. a.) Istanbulske konvencije“. Vatikan i papa Franjo nemaju ništa protiv nje niti u njoj vide otrovnu tzv. rodnu ideologiju, a tzv. Crkva u Hrvata, koja je hijerarhijski podložna Vatikanu, glumata da je papskija od Pape. Smiješno.
Foto: AP
„U Italiji postoji zakon usvojen 1982. na temelju kojeg se može promijeniti spol odnosno ime u dokumentima tako da je drukčije od spola kod rođenja pod uvjetom da se donese liječnička potvrda o kirurškoj promjeni spola“, tvrdi Tomašević. „No, i taj zakon je prevladan odlukom Vrhovnog suda iz 2015. Koji je prihvatio da osoba u dokumentima promijeni svoj spol i bez liječničke intervencije. (…) Osservatore Romano članak je naslovio ‘Korak naprijed u zaštiti žena’ te napisao kako je Istanbulskom konvencijom ‘učinjen korak naprijed u zauzimanju za prava žena’ i kako ‘se radi o prvom obvezujućem elementu na međunarodnoj razini čiji je cilj stvaranje pravnog okvira za preventivnu obranu i zaštitu žena od bilo kojeg oblika nasilja’. Na izborima 2006. u zastupnički dom je na nezavisnoj listi izabran(a) Vladimir Luxuria. Rođen kao muškarac, ali se uvijek osjećao kao žena. Luxuria je prva transrodna osoba koja je postala parlamentarac u nekoj europskoj državi. Dakle, prije Istanbulske. Bilo je parlamentarki koje su se zgražale (kao sada Željka Markić u RH, op. a.) što Luxuria upotrebljava ženski WC, ali su se onda navikle.“
Kolumnist Silvije Tomašević – podsjećajući na onu pape Franje: „Tko sam ja da im sudim“ – nije jedini ni prvi niti posljednji koji ispravno promišlja da je i prije Konvencije Vijeća Europe bili i bit će transrodnih osoba: „Zar zbog toga te osobe treba marginalizirati, da ne kažem ponijeti se prema njima kao nacisti koji su ih slali u konclogore ili komunisti koji su ih slali u Sibir? Zar se misli da se neusvajanjem Istanbulske konvencije više neće rađati gay osobe ili se ta rasprava u Hrvatskoj nametnula iz nekih drugih razloga?“
Duh je pušten iz boce
Bivši veleposlanik RH u Ruskoj Fderaciji Božo Kovačević, gostujući u „Pressingu“ Petra Štefanića na televiziji N1 Hrvatska, kazao je da se premijer Andrej Plenković dobro postavio „u slučaju Istanbulske konvencije“. Naveo je primjere stabilne njemačke demokracije, gdje niti demokršćanskoj kancelarki Angeli Merkel pada na um slušati biskupe niti njemačkim biskupima pada na pamet miješati se u politiku. „Mi svjedočimo kampanji“, tvrdi diplomat Kovačević, „u kojoj je u odnosu na druge bilo izrečeno najviše notornih laži i neistina. Ključna je zaštita žena od nasilja u obitelji. Argument Crkve je da se treba boriti protiv nasilja, ali ne želi razgovarati hoće li, ako se slijedi crkveno pravo, žena imati pravo na razvod braka ako je muž tuče.
Ta intervencija Crkve koja onemogućuje ženi to pravo je zapravo ugrožavanje njezinih prava i sloboda. Konvencija želi maknuti takve prepreke. Crkva radi upravo suprotno. Zašto se Crkva toliko protivi definiciji nasilja nad ženama? Drugo je pravo žena da budu svećenice. Tu razliku koja je očito socijalna i tradicionalna uvjetovala je Katolička crkva. Ovo je prvi put da se Crkva javno opredijelila protiv HDZ-a. Nadam se da je to otvaranje nove epohe u kojoj će se Crkva baviti svojim poslom, a ne miješati se u politiku.“ Živi bili, pa…
Kad su onomad u osvit 1990-ih tadašnji predsjednik RH Franjo Tuđman i zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić dopustili ultrakonzervativnom duhu pobjeći iz boce, gurnuti Hrvatsku u vazalni odnos potpisivanjem četiriju Vatikanskih ugovora, uvjesti vjeronauk u javne škole te istresti šlepere i šlepere (o čijem trošku?) raspela po zidovima svih javnih ustanova ustavno sekularne države i na mala vrata progurati, upravo konstantizirati katoličku vjeru kao temelj službenog svjetonazora i tzv. demokršćanske Hrvatske, pa ateistima i agnosticima praktično oduzeti građanska prava – klerikalnog se duha, rigidnog, srednjovjekovnog i još goreg više ne da milom vratiti u bocu. Kovačevićeve nade, bojimo se, još će dugo ostati nade. I ništa više. Metastaze degeneracije istinskih humanističkih vrijednosti, ljudskih prava i sloboda u Bijednoj Našoj uznapredovale su, a učinkovitih medikamenata nije na vidiku.
Autor/ica 👤Marijan Vogrinec
