Viktor Ivančić: Tuđman je bio govnar i neostvareni diktator

Povezani članci

• MAKROI, PROSTITUTKE I KROTKE GUSKE
• Crkva u sekularnoj državi
• Socijalne tragedije pod sudskom vetom glasu javnosti
• OLIVER FRLJIĆ: UVOD U FENOMENOLOGIJU HRVATSKOG BUNJIŠTA
• Mostarski „ludaci“
• Partizansko drvo života Petra Matića Duleta

Naš kolumnista Viktor Ivančić dao je intervju tjedniku Forum, intervju prenosimo u cijelosti.

Jedan od osnivača tjednika Feral Tribune Viktor Ivančić dobio je nagradu “Duško Kondor”, koju dodjeljuje sarajevska nevladina organizacije “Gariwo” za afirmaciju građanske hrabrosti. Radi se o jednoj u nizu međunarodnih nagrada koje je dobio za novinarski rad u proteklih tridesetak godina.

Intervju započinjemo pitanjem treba li predsjednik Ivo Josipović odstupiti zbog afere sa ZAMPom i Emporionom?

Iskreno rečeno, to me uopće ne zanima, jer je stvar suštinski irelevantna. Hoće li Josipović obnašati svoju istaknutu dužnost ili će s nje zbog bilo čega odstupati, to je tako svejedno. Ako bolje promotrite, on se sve vrijeme ne bavi ničim drugim nego proizvodnjom smisla svoje funkcije. Predsjednikov se posao sveo na to da uz grčevite napore dokaže naciji kako joj je potreban. A i to čini prilično traljavo, jer uglavnom trabunja o problematici koja je u domenu izvršne vlasti, o kojoj u pravilu nema pojma, s ambicijom da svoju dekorativnu ulogu predstavi što važnijom. Tako mu zapravo mandat protječe u svakodnevnoj borbi s vlastitom izlišnošću, što mora da je dosta naporno. A i dosta košta.

Što se tiče same afere, o kojoj su pisali Indeks.hr i Novosti, njen sadržaj je potpuno jasan: Josipović je, koristeći se svojim utjecajem, kućnome prijatelju Marku Vojkoviću namjestio posao na kojem ovaj svake godine diže milijunske profite. Istraživanje Nikole Bajte u Novostima, s podacima od koji boli stomak, do danas nije pobijeno niti u jednom zarezu. I sada se samo radi na tome da se evidentno korupcijski maniri prikažu „normalnim“ i zakonitim – dakle društveno prihvatljivim – a iznošenje činjenica tendencioznim. S takvom zadaćom na plećima, najveća domaća novinska kompanija o cijeloj priči nije objavila ni slova, ne računajući usputna pljuckanja po „donosiocima loših vijesti“. To je već zaista postalo „normalno“, a ne kosi se ni s postojećim zakonima, pa dobivamo i zornu prezentaciju koruptivnog modela kreiranja javnog mnijenja. Realno gledajući, način na koji Josipović kontrolira Europapress holding – a zacijelo vrijedi i obratno – zastrašuje mnogo više od same afere oko ZAMP-a i Emporiona.

Jesmo li nakon ruralnih tipova koji su došli iz „pasivnih krajeva“ i zauzeli državu danas dobili umivene urbane političare koji znaju nositi kravatu, ali se u suštini ne razlikuju od onih prvih? Barem ne po imovini koju posjeduju.

Nisam baš pobornik tih ruralno-urbanih stereotipa. Legenda kaže da je pokojni Tuđman, recimo, znao nositi kravatu, a i mogao se hvaliti građanskim odgojem i pedigreom, dok je Kerum – kao klišejski primjerak „ruralca“ – vrlo aktualna pojava. No, ako mislite na to kako se donekle promijenila retorika i „tehnika“ vladanja kroz proteklih dvadeset godina, e da bi se stremilo sličnim političkim ciljevima, bojim se da ste dobrim dijelom u pravu. Čak se ni Šeks više ne usuđuje lupati gluposti kakvima se rutinski služio u devedesetima, ali – to je i dalje Šeks. Izgleda da taj proces „civiliziranja“ ide ukorak sa svladavanjem vještine da se koriste mogućnosti zloupotreba koje parlamentarna demokracija izdašno nudi. Do ciljeva za koje je ranije trebalo upotrijebiti golo političko nasilje sada se dolazi golom političkom manipulacijom. Treba znati usuglasiti visoke demokratske standarde i niske pobude. Stvarno umijeće današnjih političara mjeri se time koliko će uspješno koristiti demokratske mehanizme u protudemokratske svrhe. Sve to, naravno, ne vrijedi za Split, gdje imamo posla s polivalentnim luđakom. 

Koliko je moral uopće važan kao kategorija koju političari moraju imati? Ili sve ostaje na njihovoj efikasnosti koja se propagira kao nužna karakteristika svakoga tko želi na vlast?

Ne bih tu stvar mistificirao i tvrdio da bi političari trebali biti moralniji od ostale čeljadi – jer bismo onda na izbornim listama trebali zaokruživati svece, na što se, primjerice, sveo politički program don Ivana Grubišića – ali ni išao u drugu krajnost ocjenom kako je riječ o moralnim nakazama u odnosu na ostatak populacije. Osim toga, često je u igri vrlo skučen doživljaj takozvanog općeg morala. U našem društvu neke univerzalne moralne norme jesu u trendu, a neke naprosto nisu, i to već duže vrijeme. Provedete li, recimo, anketu o tome kako građani Hrvatske – a ne samo pripadnici političke elite – gledaju na kazne koje su „našim momcima“ dodijeljene u Haagu, dobit ćete vrlo zanimljiv kolektivni moralni gard prema ratnim zločinima počinjenim „s naše strane“. Ja bih se na te rezultate vjerojatno pobljuvao i istovremeno znao da sam u teškoj manjini. Ili: lijepo je što se nacija zadnjih mjeseci tako zdušno zgraža nad pljačkom koja je provedena u doba Sanaderove vlasti, ali ne mogu se oteti dojmu da je Sanader kao takav – kao lopov – tisuću puta omraženiji nego što bi to bio da je pobio nekoliko desetaka civila srpske nacionalnosti.

Moralizatorske euforije, koje proizlaze iz prevladavajućih javnih diskursa, na taj način obično budu kompenzacije za nepriznati bazični nemoral. Posebnost političara – osim što im dostupnost moći daje više prilika da se iskažu kao gadovi – u tome je što je njihova pozicija najčešće još i cinična. Za razliku od nekog bankara, kamatara ili trgovca ljudima, Josipovićeve postupke možemo promatrati u kontekstu njegova zalaganja za „novu pravednost“, odnosno kroz djelatnost prodaje magle. Njegov nedavni nastup u emisiji „Nedjeljom u dva“, uz zadivljujuće snishodljivog Aleksandra Stankovića, nije bio ništa drugo nego nuđenje recepta javnoga morala koji će biti prilagođen njegovim potrebama. 

Hoće li na kraju ispasti da je Franjo Tuđman bio najbolji hrvatski predsjednik?

Tako daleko se ne bih usudio ići. Ipak je on uvjerljivo najgori. Da skratim tu priču, Tuđman je bio govnar i neostvareni diktator. 

Bliži se prvih sto dana vladavine Milanovićeve administracije. Kakvi su vaši utisci?

Kao da zemljom vlada oveći računovodstveni servis, hvata se u koštac sa statistikama i parametrima, naglašava sudbinsku važnost koeficijenata i indikatora, prijeti dijagramima kataklizme, klanja se kultu „kreditnog rejtinga“, podgrijava atmosferu izvanrednog stanja i svodi kompletan politički život na pitanja praktične ekonomije. To je dosta zgodna totalitarna pretpostavka, pogodna za izlete u mesijanizam. Čačić se već i službeno proglasio Spasiteljem, a spominjao je i Gestapo kao popratno demokratsko oruđe. Čini mi se, međutim, da vladajuću garnituru ne čine stvarni reformatori, nego u najboljem slučaju popravljači postojećeg stanja, stručnjaci za kozmetičku doradu statusa quo. S obzirom na to da je neoliberalni koncept prigrljen još snažnije nego prije – bez obzira na nešto uljudniju socijalnu retoriku – ispada da se loše stanje nastoji popraviti upravo onim sredstvima koja su ga prouzročila. To mi sliči na neku vrstu sistematizacije puta u propast.

Koliko se zapravo razlikuju SDP i HDZ?

Bilo bi nepravedno poistovjećivati ih. SDP nikada nije imao takav potencijal destrukcije kakvoga posjeduje HDZ. Esdepeovci su umjetnici iznevjerenih očekivanja. Uzmemo li u obzir, doduše, razmjere društvene štete koja je nastala kao posljedica četverogodišnje Račanove vladavine, ona se sasvim lijepo može usporediti s onom iz Tuđmanove ere, i to upravo zbog obilja neučinjenog: od odbijanja da se doista raskrsti s nacionalističkom ideologijom, ili da se barem prestane s podilaženjem mitovima i žrtvoslovnom mentalitetu vezanom uz tzv. domovinski rat, pa do servisiranja kapitalističkih monopola najgore vrste. Pojednostavljeno bi se moglo reći da HDZ donosi nesreću svojim djelovanjem, a SDP svojim nedjelovanjem. S tim da ne treba biti lakovjeran i misliti kako to nedjelovanje nije pomno promišljeno. Strategija ziceraštva očito ima snagu interne partijske zakletve. Imamo li u vidu samo uslužnost prema krupnom kapitalu, SDP je bez sumnje stranka koja se lažno predstavlja. 

Gdje je nestala ljevica u Hrvatskoj, odnosno je li uopće postojala?

Na stranačkoj sceni je svakako nema, taj prostor je pomno očišćen od bilo kakvih ljevičarskih natruha, osim ako se one nose kao neobavezni modni dezeni. Kroz proteklih dvadesetak godina ljevica je bila pedantno zatirana već u naznakama i na svim punktovima, od Antiratne kampanje i Arkzina, pa do Ferala. Ali izvan „oficijelne“ stranačko-parlamentarne zone – gdje je predviđeno da se vode ama baš sve političke bitke – u zadnje doba vlada prilična živost, koja datira od blokade Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Pritom je uočljivo da ljevičarski angažman, koliko god bio sistemski ograničavan i sabotiran, postaje izrazito intelektualno nadmoćan svemu ostalom, a pogotovo konzervativnim „čuvarima poretka“. Godinama, na primjer, ni jedna službena institucija ili politička grupacija u Hrvatskoj nije iznjedrila dokument takve programske i analitičke vrijednosti koji bi se mogao mjeriti s „Deklaracijom o znanosti i visokom obrazovanju“ što ju je ovih dana sastavila Akademska solidarnost. Izostane li javna debata o tom aktu, bit će to zasluga onih koji sada vladaju institucijama, ali i njihov intelektualni doseg. 

Stanje u društvu je takvo da je Feral danas potrebniji nego ikad. Padne li vam kad na pamet da bi ponovo krenuli u izdavaštvo?

Ne razmišljam o tome, zasad se u Novostima osjećam vrlo komotno. A nekakav „Feral“, ako ga uzimamo u usta kao sinonim za kritičko novinarstvo, društvu je uvijek potreban. Druga je stvar što, iz perspektive vodećih izdavača, kritičko novinarstvo više nije roba koja se rado izlaže na tržištu. 

Pišete u Novostima, tjedniku srpske nacionalne manjine. Knjige objavljujete u beogradskoj Fabrici knjiga. Umjesto da vas pitam jeste li vi Srbin, zanima me je li to vaš izbor ili su vam vrata „mainstream“ medija i velikih izdavačkih kuća zatvorena? 

Da, to je moj izbor. A možda sam i Srbin. Novosti su svakako, bez obzira na „manjinski“ predznak u zaglavlju, danas najrelevantniji politički tjednik u Hrvatskoj. Ne osjećam se ni ugroženim ni zakinutim po pitanju izbora, makar je točno da me neki „mainstream“ mediji ne bi rado objavljivali, niti bih ja za njih pisao. Što se Fabrike knjiga tiče, riječ je po mom sudu o daleko najboljem nakladniku u ovom dijelu svijeta i mogu biti samo ponosan što me tamo tretiraju kao kućnog autora. Više mi je hrvatskih izdavača, s najboljim namjerama, nudilo da objavim knjige kod njih, ali sam ih ljubazno odbijao, jer mi je potpuno glupo da dajem placet za pojavu „hrvatskoga“ izdanja jedne te iste knjige, pisane na jednom te istom, svima razumljivom jeziku, jer je ono objavljeno u Fabrici tobože „srpsko“. Potrošio sam dobar dio života na rušenje takvih barijera i sada mi se ne da, zbog šake taštine i iluzije „prisutnosti“, dodavati vlastitu ciglu na nove zidove koji se podižu.

To da se praktički ni u jednoj hrvatskoj knjižari ne prodaju knjige objavljene u Srbiji ili Bosni – svejedno da li su ih pisali Svetislav Basara ili Paul Auster – smatram prvorazrednim skandalom i kulturnom sramotom ove zemlje. Što je još gore, ne vjerujem da su države te koje sada prave administrativne probleme, a na knjige se još i ne plaća carina, nego će najprije biti da se radi o jadnoj zaštiti nakladničkih monopola, čuvanju sitnih zapišanih atara, po cijenu kulturnog osiromašenja, devastacije i sakaćenja zajedničkog jezičnog prostora. Ne vidim punkt gdje bi trebala uslijediti hitnija intervencija novih kadrova koji vode Ministarstvo kulture. 

Na koji bi način Ministarstvo kulture moglo intervenirati?

Na primjer tako što će potaknuti formiranje mreže nezavisnih knjižara, koje neće biti u vlasništvu samih nakladnika. Tako bismo, kad već možemo u Hrvatskoj kupiti neproblematični ajvar ili voćni sok iz „Bakine tajne“, mogli uzeti i roman „Praško groblje“ od Umberta Eca, koji je u Srbiji objavljen, a u Hrvatskoj, eto, nije. Da ne govorim kako je ovdašnji uvid u suvremenu srpsku ili bosansku književnost – pisanu na svima razumljivome jeziku – sveden na par autora koje su „filtrirali“ hrvatski izdavači, dakle više-manje nikakav. Tako je upravo pod firmom slobodnoga tržišta zaveden neviđeni kulturni autizam i uzdignut onaj duh nacionalnog brloga kojemu je jedina misija štititi se od „tuđina“.

Čitate li novine? Ne mislim pritom na profesionalno praćenje događaja, nego uzmete li iz gušta neke novine u ruke?

Uz Novosti, s guštom čitam Zarez, čini mi se da je to sve bolji kritički pogon. U ostalim novinama čitam autore koji mi se sviđaju, a kad prevladaju mazohistički porivi informiram se o tome kako proizvođači medijskoga smeća poučavaju publiku što je to „trash“. Inače mi je dosta zamorna poetika koja je prevladala na hrvatskoj novinskoj sceni, neka vrsta postmoderne šizofrenije, gdje se svakim projektom nastoje zadovoljiti svačiji ukusi, pa se novine trude istovremeno biti i tabloidne i seriozne, a u konačnici su obično groteskne.

Fotografije:Štefica Galić-tačno.net