Veza između Fudbalske reprezentacije BiH i automobilskih registracijskih tablica

Povezani članci

• Biljana Srbljanović vs. picopevaca
• Možete počupati svo cvijeće, ali nećete zabraniti dolazak proljeća
• Institucionalna diskriminacija “Ostalih” u BiH
• Bauk kruži Hrvatskom
• VIKTOR IVANČIĆ: PSOVKE A6
• Krstovi na mjestima zločina: inat ili blasfemija?

Foto: Abdulrahman

Poslije jedinstvenih registracijskih tablica za automobile, ovo je druga stvar koja ima potencijal da u nečemu ujedini Bosance i Hercegovce.

Piše: Amer Tikveša

Imao sam problem s tim da navijam za Fudbalsku reprezentaciju BiH sve dok nije formiran Komitet za normalizaciju NS BiH i na njegovo čelo postavljen Ivica Osim. Svaka čast igračima, ali iza njih je stajao organizovani kriminal i podrška njima značila je podršku cijeloj jednoj kriminogenoj strukturi. Kad je formiran Komitet, u početku je to djelovalo kao još jedno fantomsko tijelo na čije je čelo doveden čovjek u godinama s vidljivim posljedicama moždanog udara, nešto kao OHR sa Christian Schwarz Schillingom. Međutim, postojala je i vjera u Osima kao čovjeka koji vrlo dobro zna procijeniti svoje mogućnosti i koji jednostavno ne može dopustiti da se javno obruka, da ga hohštapleri iskoriste i da stvar krene u još gorem pravcu. Vjera se pokazala opravdanom, a prvi znak uspjeha Osimove misije bio je kad je otišao na sastanak s Dodikom.

To je bilo majstorstvo diplomatije. Dodik jednostavno nije mogao odbiti fudbalskog maga, a mag je htio sastanak baš s njim, ne sa stvarnim ili samozvanim fudbalskim stručnjacima iz RS-a jer je dobro znao da kod nas fudbal ima najmanje veze s fudbalom, ustvari tada je tako bilo. Otišao je kod „glavnog Srbina“ u državi da dobije garanciju kako s te strane neće biti opstrukcija tokom normalizacije fudbala, i nije bilo. Dodik, glavom i bradom, po riječima Ivice Osima, ušutkao je sve dežurne za stvaranje nacionalističkih turbulencija u Savezu. Sastao se i sa Draganom Čovićem, da hrvatski delegati u NS BiH ne guše normalizaciju i iskorake reprezentativnog fudbala ka međunarodnim takmičenjima.

Jedini napadi dolazili su s one strane odakle se Osim najmanje nadao, gdje je djelovalo kao samorazumljivo da se jednoglasno želi napredak BiH u bilo kojem njenom segmentu. Glasovi opstrukcije javljali su se iz Sarajeva. Sjetimo se samo Nijaza Gracića i njegovih tvrdnji kako će on lobirati među „bošnjačkim klubovima“ da se Statut NS BiH ne usvoji, te da je Osim borac za vlastitu fotelju a ne za fudbal u BiH. Jadno je to djelovalo i tada, a pogotovo sada kad su se sve njegove tvrdnje pokazale netačnima, međutim tad je valjda postalo svakome jasno da i Bošnjaci konje za trku imaju kad je u pitanju najcrnji nacionalizam pod egidom sporta. Po prvi put u sarajevskom javnom prostoru imamo sintagmu „bošnjački klubovi“ koju niko ozbiljnije nije propitivao i negirao, mada je velika većina tih klubova uspješno izbjegavala nacionalni predznak.

Uglavnom, bošnjačke opstrukcije nisu uspjele, a Savez je gotovo preporođen. Ono što država nikad neće uspjeti, Savez je uspio – umjesto tri, ima jednog predsjednika. Prvi predsjednik normalnog Saveza je Elvedin Begić. Kad je izabran, Miralem Pjanić je odmah najavio odlazak Reprezentacije u Brazil. Izborom Begića je bio zadovoljan čak i njegov konkurent Josip Bevanda koji je napravio nešto do tada nečuveno za bosansku kulturu javnog ophođenja: prišao, rukovao se i čestitao Begiću izbor. S fudbalske scene uklonjeni su, nadajmo se zauvijek, ljudi kakvi su Munib Ušanović, koji služi zatvorsku kaznu, i Jusuf Pušina, koji je ne služi, ali nikad ne reci nikad. Sam Begić je izjavio da će nastaviti istim putem kojim je išao Komitet za normalizaciju i obećanje ispunio – bh. reprezentacija osigurala je učešće na Svjetskom prvenstvu u Brazilu.

Osim i ljudi u Komitetu za normalizaciju, možda i ne htijući, otkrili su nam kako bošnjački nacionalizam, barem u slučaju fudbala, nije nimalo državotvoran, naprotiv, da se njega pitalo i danas bismo bili pod suspenzijom. Razotkrila se sasvim jasno i njegova kriminalna pozadina te je nacionalizam još jednom prokazan kao ideologija koja u najvećoj mjeri opstaje zahvaljujući emotivnim ucjenama kojima se služi da skrene pažnju sa svoje klasnointeresne suštine.

S druge strane, srpski i hrvatski nacionalizam, tačnije njegove vođe, pokazali su se kooperativnim. Zamislimo da su zakerali Dodik i Čović kao što nisu? Paradoksalno, ali svi slavljenici reprezentacijskog uspjeha, kojih najviše ima, ako je suditi po tv prenosima slavlja, u sredinama s bošnjačkom većinom, jedno malo, makar i prešutno hvala trebali bi uputiti i tom dvojcu, zbog toga što nisu, kako smo naučili od njih, činili zlo jednoj izuzetno vrijednoj stvari. Upravo zbog toga ne treba da čude Dodikove neutralne pa čak i simpatizerske izjave na račun reprezentacije ili Čovićeve čestitke na pobjedama, a oni političari koji skaču i viču: „ko ne skače mrzi Bosnu“, neka se zapitaju da li je to baš tako i ko bi ozbiljan s njima skak’o.

Naravno, najveća hvala ide Ivici Osimu i Elvedinu Begiću i tu je hvalu sasvim pravilno i pošteno adresirao Safet Sušić zahvalivši se što su njemu i igračima omogućili optimalne uslove za rad.

Ostalo je historija, ali i histerija. Najavljuju se čuda: ekonomski prosperitet, međuetničko pomirenje i nacionalno jedinstvo, i mnogo toga još. Floskula da je lopta okrugla te da se samim tim od nje može svašta očekivati vrijedi kako za fudbalski teren, tako i za vanfudbalsku stvarnost. Sjetimo se rata između El Salvadora i Hondurasa koji je imao uzroke jako daleke od fudbala, ali gdje je fudbal bio inicijalna kapisla za rat. Ništa još nije preraslo fudbal kao primjer pacifizma zahvaljujući meču između francuskih i njemačkih vojnika tokom Prvog svjetskog rata, na bojnom polju oko Božića 1914. Tu je i blago primjetan ekonomski i društveni razvoj Gane djelimično uzrokovan i uspjesima Crnih zvijezda – nacionalnog tima Gane. Mnogo je još primjera koji govore da uticaj fudbala na druge segmente društva nije za potcijeniti. Međutim, ono što je realno očekivati od uspjeha naše reprezentacije jest veći interes igrača porijeklom iz Bosne, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, za igru u Reprezentaciji. Samim tim, za očekivati je i veći interes navijača za uspjehe te reprezentacije bez obzira na njihovu etniju. Za svaku bi državu valjda trebalo biti od interesa da je što više njenih građana podržava u bilo kojem aspektu njenog djelovanja i predstavljanja, jer je to garant da te države ima. Sad smo na pragu njenog postojanja barem u fudbalu. Međutim, ako se to i ne desi, treba biti zadovoljan i do sada postignutim, a to je normalizovan rad Saveza i plasman na Svjetsko prvenstvo.

Poslije jedinstvenih registracijskih tablica za automobile, ovo je druga stvar koja ima potencijal da u nečemu ujedini Bosance i Hercegovce.