Vedrana Rudan: Zašto počivaš u miru, ubojico?

Povezani članci

• Sto dana, a kao da su prošle godine
• Trijumf profesora i studenata Instituta za umetničku igru
• Pošte u BiH priznale da nezakonito naplaćuju poštarinu na robu kupljenu preko interneta
• Boris Dežulović: Duhovna dimenzija medicine
• Skok u Neretvu i velika bh. zastava na Starom mostu
• Beživotna zemlja Banija, najveći krimen ‘rvacke države

Hrvatska teve uporno se trudi da od ubojice Tuđmana napravi heroja preko leša Šprajca urednika Dnevnika Hrvatske teve. Hoće li Tuđman biti manji ubojica vukovarskih civila ako nekakav Miočić, v.d. urednik Informativnog programa i još nekakviji glavni urednik Hateve-a Kovačević ulože nadljudske napore da ubiju istinu o Vukovaru?

Mrtva djeca (foto: Passetti)

 Nakon dvadeset godina? Jesmo li baš svi lobotomirani? Ja nisam. Što bi rekli oni sa ekrana, evo priče. U Rijeci je 1991. godine izlazio Novi tjednik, izdanje Novog lista, zamjenik glavnog urednika bio je Branko Mijić, nekad pismeni, hrabri dečko, danas glavni urednik Novog lista i ugledni hrvatski kolumnist.

 Možda će nekima biti bitno da je tih godina Mijić bio i na prvoj crti bojišnice iako kao urednik tamo nije morao biti. Polijećemo. Te devedeset i prve riječka regija je udomila na stotine izbjeglih vukovarskih majki sa sitnom dječicom, pružila im sigurnost i ljubav.

 Bio je rat, pomagalo se na sve načine koliko se i kako moglo. Riječani i Opatijci srećom nisu doživjeli  ratna razaranja ali jesu razaranja svojih a posebno duša izbjeglica iz čitave Hrvatske.

 Vukovarske su se majke i njihova dječica u Rijeci i okolici od srca pazila i mazila sve dok… Sve dok dvadeset i drugog kolovoza 1991. godine Vukovarski Crveni križ nije zatražio od riječkog Izvršnog vijeća da mu ono osigura 50 autobusa za povratak vukovarske djece u rodni grad.

Slavko Linić, tada predsjednik riječkog Izvršnog vijeća nazvao je koordinatoricu za izbjeglice za riječku regiju gospođu Jasnu Mihalinčić, direktoricu opatijskog Centra za socijalni rad, i izrazio svoju bojazan za živote majki i djece koja bi se trebala u jeku ratnih razaranja vratiti u Vukovar.

Linić je smatrao da bi kolona od nekoliko desetina autobusa mogla biti idealna meta za agresora. Mislio je da bi za djecu i majke bilo najbolje da ostanu gdje jesu. S tim se nije složila gospođa Mihalinčić koja je, revoltirana Linićevim postupkom, uputila prosvjed predsjedniku Tuđmanu, te ministrima Gregoriću i Jurlini kao i Republičkom centru za zbrinjavanje i pomoć izbjeglicama, Predsjedništvu skupštine općine Rijeka i Predsjedništvu općinskog odbora HDZ-a.

 Gospođa Mihalinčić u svom telefaksu opisuje čitav događaj, citira gospodina Linića koji je rekao da “neće slušati savjete budala, primitivaca i seronja iz Vlade koju on ne priznaje.”

 Tadašnji šef Ministarstva rada i socijalne skrbi strašno se uznemirio zbog svega pa je Liniću 27. kolovoza 1991. uputio kratko pismo:”Gospodine predsjedniče. Tražimo da danas do 12.00 sati odgovorite o točnosti navoda iz fax poruke koju Vam šaljemo u prilogu kako bismo o svemu mogli danas izvjestiti Vladu Republike Hrvatske, predsjednika Republike Hrvatske i Ministarstvo obrane”.

 Linić ne bi bio Linić da nije odgovorio  poslije 12.00. Citiram dio:

Na ruke ministra gospodina Bernarda Jurline. Žao mi je što Vam ne mogu napisati “štovani” ili “cijenjeni” jer Vas niti štujem niti cijenim. Točno je da sam rekao da je Ministarstvo neorganizirano i da je ludost vraćati pedesetak autobusa izbjeglica u situaciji kada rat traje (o čemu svjedoči i pucanje na autobus povratnika u Vukovar).

 Takve naredbe ne treba prihvatiti jer su usmjerene protiv interesa napaćenog naroda i Hrvatske u cjelini…

Zborio je Linić u gluhe uši, Linić tada nije imao kome da piše. Vukovarske majke i djeca su uz pomoć zagrebačkih crvenih križeva i domoljubnih snaga autobusima krenula u vukovarski pakao i smrt.

Zbog objavljivanja čitave priče u riječkom Novom tjedniku Mijiću davne 1991. nije izrečena “mjera upozorenja zbog povrede radne obaveze”, a i ja sam, autorica teksta o malim Vukovarcima i njihovim mamama, sačuvala glavu na ramenu. E, moj Šprajcu, zboriš u preteškom vremenu.

Pa ipak? Postoje podaci, svjedoci, stare novine, transkripti, snimke razgovora… Ima li ikoga normalnoga u ovoj zemlji, ne računajmo na miočiće i kovačeviće, tko ne zna da je Vukovar razoren, spaljen, uništen, masakriran uz blagoslov Našeg Velikog Vođe dovijeka živog Tuđmana?

Jedino na Hateveu još nisu čuli istinu? Ni oni u Programskom vijeću? Tuđman je za neke još uvijek heroj a ne zločinac?

Linić je u kolovozu 1991. godine rekao da “neće slušati savjete budala, primitivaca i seronja iz Vlade koju on ne priznaje.” Mnogi od nas nikako se ne možemo složiti s politikom Hatevea pa ipak moramo podnositi moćne hateveovske budale, primitivce i seronje. Dokle?

Vedrana Rudan