Uzbrdice/nizbrdice – Ljubo R. Weiss: Predragu Matvejeviću, s poštovanjem (otvoreno pismo s dobrim povodom)

Povezani članci

• Hrvatska bilježi rekordan pad plata
• KING SIZE PAKOVANJE FAKE NEWSA
• Viktor Ivančić: Antifašistički ambijent za konzumaciju fašizma
• Petar Jeleč: Dvadeset prešućivanih godina
• Donatella Di Cesare: Svi smo mi stranci – gosti
• A BIG BEN ĆE I DALJE TUĆI . . .

Poštovani Matvejeviću,

naši susreti i korespondencije nisu bili učestali, ali evo, ostali su u memoriji sjećanja, kako bi to rekao Igor Mandić – ovo, stoga jest sjećanje na osobu koja je svojim radom i prije svega časnim držanjem i angažmanom  zaslužila poštovanje cijelog jednog naraštaja, prije svega šezdesetosmaša, ali ne samo tog naraštaja. Međutim, izdržljiv  uporan i građanski hrabar, što znači s kuražom koja nam danas itekako nedostaje, erudit, slavist, autor brojnih knjiga, profesor, ali prije svega, iskren i častan, osoba si kojom se svaka kultura može ponositi, osim hrvatske podijeljene na one stvaratelje koji te cijene i na one koji te vječito osporavaju, čak ne birajući sredstva, sve do sudskih tužbi.

Odabrao sam oblik otvorenog pisma kao LUDATIO tvom radu i časnom držanju  i angažmanima, jer sam  rano zapazio tvoja otvorena pisma vlastima kojima si tražio korektnost u ophođenju s hrvatskim i drugim disidentima. I tebi i meni i mnogima je poznato da možeš  raditi i značiti mnogo u našim kulturama, posebno književnostima, ali ako te udari po glavi kakva bijela ili crna knjiga, preko noći ćeš ostati sam, kao okužen, u nekom sobičku, na sporednom kolosijeku s prezrivim ili zluradim pogledima onih koji nisu svjesni da bi se to i njima moglo dogoditi…

TKO ĆE ZA NAMA PROSVJEDOVATI?

Ne, neću sad navoditi onu već pomalo otrcanu priču o onima koji su došli prvo po komuniste, pa sindikalce, pa Židove…o šutljivima, da na kraju za svim odvedenima, deportiranima u Auschwitz ili gulag, ili Goli otok ili… nitko nije imao prosvjedovati.

Solidarnost s nevoljnicima nije naša (hrvatska, srpska, bosanska …) jača strana, u nas su prijatelji, na vratima uspješne trgovine, kao u onog malog štetl – trgovca, brojni prijatelji nagurani u trgovinu dok posao cvjeta, no umah nestanu zamalo svi kada nevolja pokuca na trgovačka vrata… Tada, nigdje nikoga, čovjek  marljiv ili buntovnik ostaje na čistini, kao zec  na nišanu lovca, kao utopljenik kojem nema čovjeka da mu pruži ruku i spasi ga od potonuća – i zadnja nepismena šuša osjeća se pozvanom da sudi „neprijatelju naroda“, često proglašavanim „državnim neprijateljem broj jedan“, personom non grata, širiteljem  lažnih, uznemirujućih vijesti, onom kojem se sudi za verbalni delikat i koji, ako se karte dobro ne poslože, završava s one strane brave.  Manje-više sve si ti to, Matvejeviću prošao, od rođenja u Mostaru, 1932. godine,  preko Zagreba, Pariza, Rima…i nisi posustao, pa bio i glas vapijućeg u pustinji.

O DANILU KIŠU

Godine 1989. na glas da je u Parizu umro Danilo Kiš jedino mjesto u Zagrebu gde je održano komemorativna večer bila je je dvorana Židovskog kulturnog društva „M.Š. Freiberger“ u Palmotićevoj 16 gdje si pred punom dvoranom poklonika djela Danila Kiša evocirao uspomene na njega, na svog prijatelja buntovnika s razlogom, koja je prerana smrt udaljila s kulturne scene „naših naroda i narodnosti“, nekima zluradim čak i uz tračak zadobvoljstva. Danas kada čitamo detaljnu biografiju Danila Kiša iz pera Marka Thompsona, svjesni smo više nego ikada da tvoje zadnje riječi upućene Danilu Kišu su bile i potvrda tvojeg čestitog angažmana. Pokazao si ga i u Beču, kada sam bio u malobrojnoj publici, gdje si na poziv dr. Radoslava Katičića govorio nama okupljenima  na Slavističkom institutu o – disidenciji.

Predag Matvejević i Radoslav Katičić, Beč, 1993., snimio Lj.R.Weiss

Spojilo nas je nakon dugo godina jedno pitanje koje me je mučilo i na koje si samo ti mogao dati pouzdan odgovor, ti koji si imao strpljenja i  pokazao solidarnost s čovjekom kojeg bih, ako dozvoliš, nazvao, možda i nezgrapno i profano, „disidentom svih disidenata“, Karlom Štajnerom. Zadnje dane i noći probdio si uz uzglavlje čovjeka koji je memoraskom prozom „7000 dana u Sibiru“ otvorio najtamnije poglavlje međunarodnog komunističkog pokreta – staljinističke čistke i slušao Štajnerova halucinantna snatrenja, pa tako i o njegovu židovstvu u Beču. Bio si posrednik u upoznavanju javnosti o Krleži, i u „Mojim razgovorima s Krležom“ omogućio i nama koji nismo imali privilegiju, došavši u Zagreb iz provincijalnih varoši,  ni vidjeti ga, a kamoli razgovarati s njim, pružio si nam uvid u Krležinu misao pa i dijelom, život, barda hrvatske književnosti dvadesetog stoljeća bez kojeg ni danas ne možemo razumjeti  krajnje turbulentna i opasna vremena kada Evropom marširaju brigade nezaposlenih, a fukara (čast izuzecima) se bezočno bogati. Drago mi je da je prije nekoliko mjeseci izašla tvoja knjiga „Istočni epistolar“, originalna književna forma koja govori o  inteligeciji i disidenciji, vrlo poučna za današnje uhljebe s kojima su suočeni oni koji na uhljebljivanje ni danas ne pristaju, a kojih je mali broj.

NE, TO NIJE ODLIKOVANJE POSLJEDNJEM JUGOSLAVENU

Naravno, dragi Matvejeviću, bit će i ovih dana pitanja nije li tvojim proglašenjem počasnim građaninom Sarajeva, odlikovan jedan od posljednjih Jugoslavena, iako je od početka krvava raspada te države prošlo  pune 22 godine.  Ne, nisam te doživljavao kao posljednjim Jugoslavenom, već onim koji je trezveno analizirao fenomen jugoslavenstva, kao staru „južnoslavjansku“ ideju koja je  metamorfozirala kroz brojna desetljeća, i koja je u određenim povijesnim razdobljima naših naroda i narodnosti imala posve jasan reason d etre i koja, i u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti,  ponovo će biti aktualna, samo pod nekim drugim imenima i u nekim drugačijim povijesnim i geopolitičkim kontekstima. Zanimljivo, ideju, kako si ukazivao i ukazuješ prevenstveno su pronosili  sinovi hrvatskog naroda!

Jer, vjerujem, kao i moja persona,  reći ćeš da na ovom svijetu stalna samo mijena jest, i da što se više pojave i društva mijenjaju, to se više približavaju nekom pramodelu  egzistencija naroda, koji neuspješni u rješavanju egzistencijalnih pitanja radnika, rekli bi danas eufemistički, djelatnika, i drugih koji žive od svog rada, znanja i umijeća, mijenjaju samo modus vivendi, ali ne zahavaćajući radikalno u mijenjanje društvenih odnosa. Danas kada je socijaldemokracija na neki način izdana,  kada je jugoslavenstvo i Jugoslavija, blagopočivajuća već 22 godine silna baba roga, ze mene počasnim građaninom Sarajeva nisi proglašen kao posljednji Jugoslaven, već kao borac za istinu i pravdu, kuražan i nesvakidašnji putnik Mediteranom (naslov je to tvog remek- djela!) kojim si uplovio u brojna mora i oceane ovog sitnog svijeta.

Zato, hvala građanima Sarajeva što su te ovjenčali krunom dobra imena,  u društvu filozofa Henry Bernard Levyja što jest tvoja evropska ravan,  francuskog filozofa  i  intelektualca, jer, na kraju krajeva ti si  sam đak franacuske  Sorbone! Hvala ti, uz čestitke, na tome što imaš energije i časti  i u 81. godini ostati ono što prije svega jesi –žustar borac za istinu, Predrag Matvejević, glavom, i bez brade!

Srdačni pozdravi, i neka mi se ne zamjeri, ovu epistolu završavam sa – ŠALOM dragi Matvejeviću!

(31.07.2013.)