TUĐMAN, I POSLIJE TUĐMANA (VI. dio)

Povezani članci

• Leteći cirkus Montyja Pythona
• „Ja ću opet ginuti, a ti ćeš opet u trezor“
• Nemoguća misija Darinka Kosora: Ima li nade za HSLS?
• Nove kolonije: prostori u tijelima žena, biljaka i životinja
• Kuščevićeva doktrina uredskog tuđmanizma
• Marinko Čulić: Karamarkova pobjeda je trijumf radikalizma

U tjednim nastavcima donosimo drugo izdanje knjige Marinka Čulića, TUĐMAN, I POSLIJE TUĐMANA, Zagreb: Novi Liber, 2014.

HDZ – POSTROJENA STRANKA

Franjo Tuđman ima pravo donijeti odluku o “udaljenju s dužnosti bilo kojeg člana HDZ-a”. Tako stoji u Statutu ove stranke, usvojenom na 4. saboru Hrvatske demokratske zajednice u veljači 1998. godine, ali zapravo je riječ o staroj odredbi, koja je preživjela vrlo brojne statutarne promjene na saborima od 1990. do 1998. Ona daje praktički neograničene ovlasti predsjedniku stranke da ovu vodi kao poslušni stroj, neovisno o tome što odluka o udaljenju automatski pokreće i postupak pred apelacijskim “sudom časti”.

Nigdje se, naime, ne traži da šef stranke obrazloži odluku o udaljenju, niti se kaže koliko postupak protiv udaljenog člana može trajati (jasno je precizirano jedino da “članu HDZ-a koji je udaljen odlukom predsjednika, prava miruju sve dok se u postupku pred sudovima časti o tome ne donese pravomoćna odluka”). Ali, čak i ako udaljeni član ima sreću da njegov predmet bude u razumnom roku razmotren, to ga može samo brže suočiti s novom stepenicom legalizirane samovolje šefa stranke. Ovome, naime, pripada i pravo da predlaže članove Visokog suda časti (a to je faktički pravo da ih imenuje), što praktički znači da on najprije kažnjava neposlušne, a zatim rješava i žalbe koje oni s tim u vezi pošalju. Ovo je očito dovoljno moćan instrument za održavanje “stege” u HDZ-u, da se Tuđman velikodušno mogao odreći još jednog, što ga je dao ugraditi u osnivački Statut svoje stranke. Taj mu je čak davao pravo “zaustaviti provedbu odluka svih tijela HDZ-a, te odluka nositelja dužnosti u tijelima HDZ-a”, što je zapravo preslikana linija zapovijedanja kakva postoji još jedino u armijama. Ovome je po svemu sudeći doprinijela činjenica da je Tuđman osnovao stranku neposredno prije izbora 1990. godine, i to odmah s maksimalnim ciljem, bez rezervne varijante – osvojiti vlast i utemeljiti hrvatsku državu.

Ali, ako se malo pročeprka kako je moguće da se ovako željezna disciplina nametne članstvu koje bi po svemu trebalo biti cvijet nove hrvatske samosvijesti, dolazi se do toga da je Tuđman zapravo bio rukovođen nečim drugim – preuzeo je, i još dodatno povojničio, model vladajuće partije u zemlji koja je upravo umirala. Ni ona, Komunistička partija, nije bila nježna prema svome članstvu, premda ga je inače svečano oslovljavala “avangardom” radničke klase, koja na društvenoj podlozi raskrčenoj revolucijom izgrađuje potpuno nove “društvene odnose”. Na isti način, i HDZ je iz usta svog osnivača nazvan “predvodnikom na svim područjima”, i to ne zato što “bismo mi htjeli biti u svemu, nego zato što je takva situacija da smo zatekli stanje prigušene nacionalne svijesti…” Zna li se da je ovo rečeno ne na početku nego u posljednjoj trećini Tuđmanove vladavine (1998.), to se može shvatiti samo kao svjesno ruganje višestranaštvu, čija logika izričito isključuje da se ikoga, a pogotovo političke suparnike “predvodi”, i to čak ni nakon što ih se najuvjerljivije pobjedi na izborima. Ovo se može objasniti samo time da je Tuđmanov koncept vladajuće stranke naslijeđen ne iz kasne faze Komunističke partije – kada je ona bila još samo formalno predvodnička, a zapravo se već počela rastvarati u “pluralizmu interesa” što ih je sama proglasila – nego iz rane faze, kada je ideološku košticu sistema još činila “diktatura proletarijata”, a ne lepršavo iako mahom operetno “samoupravljanje”.

Ovo govori da je Tuđman svoju stranku doista doživljavao kao predvodnički revolucionarni odred – s tim što ciljevi revolucije više nisu bili klasni nego nacionalni – iako je na prvi pogled sasvim bizarno i šašavo da se nacionalno osamostaljivanje jedne zemlje ostvaruje alatkama tvrdo ustrojene i nacionalno neosviještene radničke partije. Ali, nikakvog iznenađenja zapravo nema. Tuđman je samo posegnuo za matricom najbolje organiziranog stranačkog stroja koji mu se našao pri ruci, i koji je uostalom sam iznutra najbolje poznavao, i u tome nema ničeg novog. Evropska povijest u ovom stoljeću puna je takvih strateških posudbi, tako da su iz radničkih partija nastajale ne samo najveće komunističke, nego i nacističke i fašističke stranke. Štoviše, Hitler i Mussolini htjeli su i vladati na usporednom razjarivanju nacionalističkih i klasnih strasti, a potonji je na ovom ideološkom dvonošcu i doslovce opisao puni krug, jer je započeo kao uvjereni socijalist, afirmirao se kao fašist, i na kraju skončao kao vođa operetne radničke Republike Salò. Zanimljivo je da je jedan od najistaknutijih poznavatelja političkih partija Robert Michels početkom stoljeća umnogome anticipirao te događaje, jer je poznatu tezu o “oligarhijama” u velikoj mjeri bazirao baš na dobrom poznavanju radničkih partija.

U Sociologiji partija u suvremenoj demokraciji on zapisuje da je u osvjetljavanju oligarhijskih tendencija u političkim partijama važno poći ponajprije od tih a ne od konzervativnih partija. Jer, “u konzervativnim partijama, izuzimajući izborno razdoblje, oligarhijske tendencije pojavljuju se s onom samorazumljivom neuvijenošću koja odgovara načelno-oligarhijskom karakteru tih partija. Ali, prevratničke partije očituju jednake pojave ne manje otvoreno. Samo što je njihovo promatranje ovdje odista vrednije, jer revolucionarne partije po svom postanku i svojoj usmjerenosti znače negaciju tih tendencija, i jer su i nastale protiveći im se. Pojava tih tendencija u krilu revolucionarnih partija posebno je uvjerljiva potvrda postojanja imanentnih oligarhijskih crta u svakoj ljudskoj utilitarnoj organizaciji.” Michels u nastavku knjige ovo i posebno eksplicira, pa kaže da revolucionarne stranke uvijek kreću s ciljem obaranja “centralizirane vlasti države”, a završavaju tako što se same osovljuju na dva snažna državna stupa: “autoritet i disciplinu”.

Ovo upravo egzemplarno vrijedi za Tuđmanovu stranku, koja je baštinila dugo nastojanje nacionalnih komunističkih partija da jugoslavenska “federacija federira”, tj. bude u znatnoj mjeri decentralizirana, ali je na kraju HDZ izgradio takav državno-partijski centralizam kakav nisu poznavale ne samo bivše republike nego ni federacija. Osim toga, on je do krajnjih konzekvenci doveo i srašćivanje državne i partijske vlasti, tako da se više nije znalo ono što su čak i komunisti relativno jasno razgraničili, gdje završava jedna i gdje počinje druga. U tom smislu odlučujuće je bilo ponajprije spajanje funkcije šefa države i šefa stranke, što je u Jugoslaviji bio slučaj samo s Titom, ali ne i s republičkim državnim i partijskim čelnicima. Michels je još 1911. zapisao da stvaranje takve personalne unije ne samo što udvostručava moć nego i “korumpira apsolutno” (što je u hrvatskom slučaju tim vjerojatnije što su i predsjednici Vlade i Sabora u pravilu bili visoki stranački funkcionari, ponekad i potpredsjednici HDZ-a). No, druga karika oligarhizacije na hrvatski način izmiče Michelsovim analizama. Ni on nije predvidio da bi u krilu jedne evropske stranke institucionalni inženjering mogao otići dotle da šef države-stranke sebi odredi maksimalne ustavne ovlasti, ali da ih zatim i dalje širi praktički koliko ga je volja.

Tuđman je to učinio već na prvom koraku oštrog marširanja kroz institucije koje je sam stvorio, osnovavši već 1991. (samo nekoliko mjeseci poslije usvajanja Ustava) Vrhovno državno vijeće, koje uopće nije uglavljeno u ustavnim ovlastima predsjednika Republike. Na prvi pogled, to je ispunjavalo samo Tuđmanovu neizmjernu potrebu, kasnije osvjedočenu u nizu navrata, da svim državnim tijelima i simbolima udahne svoju dušu. Ustav izrijekom dopušta osnivanje Vijeća narodne obrane, ali on ga je, eto, malo leksički “dotjerao”, kao što će kasnije, polažući predsjedničku prisegu, izgovoriti svoj vlastiti, a ne službeno utvrđeni tekst zakletve. Ali, iza tog razbarušenog terminološkog voluntarizma zapravo stoji čvrsta namjera da se ne samo “popravi” slovo Ustava, nego da se ono sasvim ignorira i izbjegne, jer predsjednik ima pravo osnivati samo “savjetodavna i pomoćna” tijela, a to Tuđmanu nije bilo dovoljno. On se htio okružiti čitavom mrežom snažnih, ali u osnovi paradržavnih tijela – od vojno-sigurnosnih, ekonomskih, do usko specijaliziranih (Vijeće za Istru) – koja imaju klasične izvršne funkcije.

Time se moć šefa države utvrđuje na daleko višoj razini od ustavne, i to posebno s obzirom na još jednu okolnost. Tuđman je sebi ostavio pravo da potpuno autonomno odlučuje tko će sjediti u tim paradržavnim tijelima, čime se u najvećoj mjeri jamči njihova odanost i poslušnost samo i jedino njemu. Kao da je htio u stopu slijediti naputak poznatog socijalističkog samodršca Ferdinanda Lassallea, koji je, prema Michelsu, ovako formulirao načela najdjelotvornije vlasti: “Moramo volju svih nas ukovati u čekić i taj čekić staviti u ruke čovjeka u čiju inteligenciju, karakter i dobru volju imamo potrebno povjerenje, kako bi on mogao udarati tim čekićem.” U mjeri u kojoj se ova maksima može primijeniti na Tuđmana, na njega se odnosi i kritika koju je Michels uputio Lassalleu, zaključujući da je njemu diktatura proletarijata bila ne samo sredstvo nego i konačni cilj političkog djelovanja. Na isti način može se reći da su i Tuđmanu astronomske predsjedničke ovlasti bile ne neko pomoćno i prolazno sredstvo za osvajanje i učvršćivanje vlasti, nego jedini smisao te vlasti.

Ako se, naime, donekle i može razumjeti što je on čvrsto zgrabio predsjednički čekić u vrijeme rata u Hrvatskoj – iako je povijesno dokazano da demokracije uspješnije ratuju od osvajačkih diktatura – sve iluzije o tome nestale su tokom dugih godina poraća, kada je smisao te udaračke alatke mogao biti još jedino u tome da se u prisilnoj lojalnosti drži vlastite sunarodnjake. Uostalom, ti sugrađani su nakovanj svih autokratskih i totalitarnih režima, i tu baš ništa ne mijenja činjenica što su se neki od njih opremili ruhom formalne demokracije (Mečiarova Slovačka, Tuđmanova Hrvatska, Miloševićeva Jugoslavija…). Štoviše, po Michelsu, ta tanka demokratska pozlata često služi samo kao varalica koja pomaže da se lakše podnosi autoritet vlasti, a slično kao Jolyjev Machiavelli u polemici s Montesquieuom, i on smatra da podjela vlasti, kao osnovno načelo demokratskih građanskih društava, uopće ne mora biti zapreka jačanju autoriteta vođa. “Neovisnost vođa raste istom mjerom kao njihova nenadoknadivost”, veli Michels, a ta nenadoknadivost gradi se na dvjema činjenicama. Prvo, u masama postoji duboko usađena potreba da obožavaju svoje vođe, kao “svjetovne bogove”, i drugo, i u demokracijama postoji snažna i samo površinski potisnuta glad za autoritetima.

Kada se ove dvije činjenice spoje, tada se, po Michelsu, ostvaruje paradoksalna opservacija Bernarda Shawa da aristokracija pogoduje stvaranju društva “idola”, a demokracija stvaranju društva “idolopoklonaca”. Ovo Michels-Shawovo zapažanje pomaže da se shvati kako je dvadeseto stoljeće, koje je po svemu bilo predestinirano da postane stoljeće arkadijske demokracije, ipak postalo i stoljeće najtotalitarnijih pokreta i sistema, s nikada dovršenijom slikom svemoćnih vođa, koji doslovce drže na dlanovima ne samo sudbine nego i živote svojih poslušnih podanika. Što je najvažnije, demokracija, oličena u aktivnom i pasivnom izbornom pravu svih punoljetnih muškaraca i žena, nije im u tome bila nikakva zapreka. Naprotiv, baš su zahvaljujući njoj oni jedino i mogli postati onoliko moćni koliko njihovi predšasnici nisu mogli ni sanjati. Opće izborno pravo i jeste bilo ono najefikasnije sredstvo uz pomoć kojeg su postmoderni “oficiri masa” (Michels) uvlačili mase u politiku, ali samo zato da ih onda na otvorenoj političkoj sceni degradiraju u bezglavu masu koja maršira kad god i gdje god joj oni kažu (znalački je to definirao Franjo Tuđman, nazvavši sudionike velikih radničkih demonstracija početkom 1998. u Zagrebu – “ruljom”).

Pišući o ovome petnaestak godina poslije Michelsa, Jose Ortega y Gasset je prividno promijenio optiku. On ne govori o svevlasti elita nad masama, nego obratno, o naplavinama nepregledne ljudske gomile, ispod kojih je ostalo zatrpano sve, pa i suvremene elite, koje su jednostavno “dezertirale” pred bujicom. Pokazujući rijetko dobru ekonomiju izražavanja, Ortega y Gasset već u prvih nekoliko rečenica svoje znamenite Pobune masa sažima sve čime se knjiga bavi: “Dolazak masa na punu društvenu vlast – bilo za dobro ili zlo – najvažnija je činjenica koja se dogodila u javnom životu današnje Evrope. Ali, kako po svojoj biti mase ne smiju ni ne mogu vladati same sobom, a još manje mogu upravljati društvom, ta činjenica znači da danas Evropa prolazi kroz najtežu krizu koja može zadesiti ljude, narode i kulture. Ta vrsta krize nadošla je više nego jedanput u povijesti. Poznat je njen izgled i posljedice, poznato je i njeno ime: pobuna masa.” Kako je “čovjek-masa” došao na vlast iako o njenom obavljanju ništa ne zna? Ortega y Gasset upire prst u 19. stoljeće, koje je dovelo do prave populacijske erupcije (gotovo utrostručenje stanovništva), a istodobno je valom revolucija pomelo individualistički liberalizam i širom otvorilo vrata prefašističkom i predkomunističkom kolektivizmu.

Suprotno uvriježenom mišljenju, pisac Pobune masa drži da su individualizam i liberalizam samo manjim dijelom nadahnjivali Francusku revoluciju, a da su većim “umrli s njom”. Iako izbjegava to izravno povezati s uvođenjem općeg prava glasa, i on smatra da su mase nahrupile u predvorje vlasti zahvaljujući jednom abortiranom povijesnom procesu koji on naziva “hiperdemokracijom”. Oazu takvog načina vladanja vidi u zemljama “oko Sredozemnog mora”, gdje se “javna vlast nalazi u rukama predstavnika masa, koje su toliko moćne da su uništile svaku opoziciju. One su gospodarice javne vlasti na tako neosporan i apsolutan način, da je teško naći u povijesti tako moćne vrste vlada kao što je njihova. A ipak, javna vlast vlada, živi iz dana u dan; ona nema jasne budućnosti… Jednom riječju, ona živi bez životnog programa, bez osnova. Ne zna kuda ide, jer ustvari uopće ne ide nikud, nema označenog puta, ni predviđene staze… Javna vlast je uvijek bila takva kada su je mase neposredno vršile: svemoćna i kratkotrajna. Čovjek-masa je čovjek čiji je život bez cilja i kojeg vjetar okreće kako hoće. Zbog toga, on ništa ne stvara, premda su njegove mogućnosti i njegove snage ogromne.”

Pobuna masa zove da je se nanovo čita kroz naočale devedesetih i zbog vrlo poticajnog opisa odnosa “čovjeka-mase” prema državnoj vlasti. Mase ne razumiju mehanizam vladanja i do njihove “pobune” je i došlo zbog škrgutanja na vlast. Ali, istodobno one se, razmaknutih vilica, i dive državi i vjeruju da ona pripada baš njima. Nad ovaj se koktel ljubavi i mržnje žedno nadvila i većina nacionalnih pokreta devedesetih godina, iz kojih su nastale postkomunističke države istočne i jugoistočne Evrope, uključujući i dvadesetak potpuno novih. Svi ti pokreti javili su se kao moćna truba protiv samovlašća komunističke države, ali je nakon njenog sloma u mnogim slučajevima mržnja ustuknula pred ljubavlju za “svojom” državom. Sama smjena vlasti proglašena je vrhunskim razlogom zbog kojeg su mase izvučene na ulicu, tako da je ta rotacija, koja je trebala biti samo tehničko sredstvo za izgradnju novih, demokratskih društava, podmetnuta masama kao krajnji cilj za koji su se borile.

Pa ipak, u mnogim zemljama, uključujući i Hrvatsku, one nisu poslane natrag kućama. Dogodilo se to samo ondje, kao u Poljskoj, Češkoj ili Mađarskoj, gdje je opozicija i deset i više godina prije pada Berlinskog zida stvorila snažne institucije političkog djelovanja, koje su poslije poslužile i kao osnova novih institucija demokratskog društva. Ali, tamo gdje opozicija nije stvorila te institucije, a pogotovo tamo gdje se i ona sama pojavila tek neposredno prije pada Zida, mase su pozvane da ostanu na nogama, utaborene pod stijegom novih nacionalnih država. Tvrdilo se da je narod bez države kao “govno na kiši”, što je iziskivalo od svakog rodoljubivog, a pogotovo nacionalno svjesnog građanina, da godinama daje neku vrstu “subotnika” za izgradnju nacionalne države. Ukratko, od njega se tražilo da postane trajno “državotvoran”. Time su se nacionalistički pokreti Istočne i Jugoistočne Evrope sasvim otisnuli od Zapadne Evrope, koja je danas također doslovce preplavljena raznim pokretima, ali prema Alainu Touraineu, svi su oni okrenuti u suprotnom pravcu – prema društvu, a ne prema državi.

No, još je važnije da se permanentno “državotvorno” taborovanje zasniva na jednoj strateškoj laži. U većini slučajeva, naime, nije uopće trebalo stvarati novu državu, jer je stara bila samo selektivno i vrlo pažljivo demontirana (Hrvatska je tipičan slučaj), a ponekad je i integralno naslijeđena (Srbija). Tako se pokazalo da je državotvorna homogenizacija bila potrebna samo zato da se obave neki izvaninstitucionalni poslovi, te poslovi koje ne bi bilo uputno obavljati instrumentima klasične države, što se na prvom mjestu odnosi na marginalizaciju i uklanjanje manjina – etničkih ponajprije, a zatim i političkih – iz sklopljenih krila nacionalne države. “Državotvorni” pokreti pretvoreni su, dakle, u neku vrstu tjelohraniteljske garde novih država, što je vizualizirano i u zaštitni znak njihovih vođa, koji su se okružili gorilama mnogo prije nego što bi se našao netko da u njih puca. Zanimljivo je da je sličnu bodyguard infrastrukturu paralelno stvorilo, sigurno ne bez ljubomornog zavirivanja ispod poklopca, i naglo procvjetalo podzemlje. Ali, to je s obzirom na veliki broj gangsterskih glavešina koji ginu u međusobnim likvidacijama, investicija koja ima barem nekog smisla. Nasuprot tome, smrtnost njihovih šefovskih kolega iz politike vezana je gotovo isključivo uz bolesničku postelju – iako se stalno podgrijava fama o brojnim atentatima na njih – što je dodatni argument da je motiv nacionalne homogenizacije u poluvojnoj mobilizaciji masa, dok su paskvile o “krvožednim” neprijateljima samo vješta teatralizacija toga.

Ipak, strateški dio homogenizacije okrenut je nečem drugom. To je traženje bespogovorne lojalnosti i žrtve od svih pripadnika nacionalnog pokreta, i to bez ikakve kompenzacije, čak i bez trunke primisli među pokretaškim masama da im ona pripada. Još prije dvadesetak godina Rudi Supek objavio je dvije studije koje su dale sociološki okvir za analizu hrvatskog masovnog pokreta 1971., ali su i danas dobrodošle za prva raščlanjivanja “zajedničarskog” pokreta Franje Tuđmana. Supek u neku ruku čak anticipira idejni koncept pa i terminologiju tog pokreta, praveći razliku između društvenih “vrednota zasnovanih na recipročnosti” i “vrednota zasnovanih na participaciji” (participacija se razmatra u smislu zajedništva). Dok recipročne vrijednosti podrazumijevaju razmjenu istih materijalnih, duhovnih itd. dobara (kao na tržištu), kod participativnih vrijednosti nema te ekvivalentne razmjene. Štoviše, nema uopće nikakve razmjene. I to zato što “čovjek daje a da ne očekuje da će mu biti vraćeno na isti način, pa to smatra i isključenim. U odnosu majke i djeteta, vjernika i boga, rodoljuba i domovine, nema recipročnosti.”

Ali zato ima stalne opasnosti od totalitarizma. I to ne onog koji bi bio nametnut grubom silom odozgo. Uspjesi koje su žnjeli različiti totalitarizmi počivali su svugdje i u jednakoj mjeri na tome što su “ljudi skloni da se rukovode participativnim vrednotama, čak i onda kada one idu neposredno protiv njihovih individualnih interesa”. Polazeći od ovoga, Supek će u drugoj studiji napraviti i dinamičku analizu političkih pokreta, nalazeći da je svima njima zajedničko da “društvo izjednačavaju sa zajednicom”, dakle nečim u što se samo ulaže i ništa ne dobiva zauzvrat. Ali, to stanje ne može predugo trajati. Supek je izradio neku vrstu biološkog sata političkih pokreta, navodeći da u mladalačkoj fazi oni prolaze sveopću totalizaciju, kada se u cijelosti izjednačavaju s društvom, a ostvaruje se i potpuna prevlast ideološke sfere nad ekonomijom, kulturom, privatnim životom itd. No, nakon toga slijedi faza detotalizacije, u kojoj se pokret počinje institucionalizirati, privatni se život izvlači iz društvenog, obnavlja se pluralizam, utopistički ciljevi nedostižne budućnosti ubrzano uzmiču pred realitetom svakodnevice.

Pogleda li se na ovaj biološki sat iz hrvatskog kuta, moglo bi se reći da je vladajući pokret Franje Tuđmana u fazi prezrelosti, kada se posljednji rijetki znaci mladosti susreću sa sve prisutnijim i uočljivijim znacima starosti, a to zapravo znači i umiranja. Doduše, ovo je najlakše reći. I u životu čovjeka stvari su toliko isprepletene da starenje počinje već u rodilištu, dok rijetka čila starčad koja u ova teška vremena bezbrižno proživljavaju posljednju dionicu života, imaju puno pravo sebe nazivati djecom sreće. Ali, postoji nekoliko razloga zbog kojih treba vjerovati da HDZ-u ipak odbijaju zadnji sati, a jedan je toliko očit i ozbiljan da bi drugdje i sam bio dovoljan da mu zagorča starost. Potpuno je, naime, jasno da uza sva “čuda” kojima se hvali šef i utemeljitelj HDZ-a, ostaje vrijedno spomena samo jedno. To je stvaranje samostalne hrvatske države, a i to uz napomenu da je isto pošlo za rukom i zemljama koje su to željele sasvim preko volje (BiH, Makedonija), pa čak i onima koje se i danas toga s gnušanjem odriču (Bjelorusija). Kako god bilo, taj jedini Tuđmanov projekt koji je u cijelosti uspio, odavno je završen i povijesno ukoričen, i koliko god on usoptalo pokušava obnoviti motivaciju “vjekovnog hrvatskog sna”, i pronaći mu nove neprijatelje, njih jednostavno više nema.

Tako mu je iz ruku ispala zborna truba kojom je u prvoj polovici devedesetih suvereno držao na nogama praktički čitavu naciju, i to je glavni razlog što je HDZ svakako na kraju puta kao pokret, a možda i kao stranka. Čak i da Tuđmanu ne istječe zadnji predsjednički mandat, taj prestanak alibija za nova zborna okupljanja bilo bi teško preživjeti. Htio-ne htio, HDZ je, naime, morao s vremenom institucionalizirati svoju vlast, jer se opsluživanje kompliciranog državnog stroja više nije moglo osloniti samo na drhtavo pulsiranje masa. Ne treba posebno naglašavati da je to povlačenje politike s balkona u zatvorene prostore doživljeno kao težak, gotovo tragičan gubitak. Njega se i danas teško podnosi, što se najbolje vidi iz činjenice da Tuđman ne može izdržati da barem jednom-dvaput godišnje ne održi razorni govor, od kojeg zadrhti zemlja, a ponekad se uzbuni i šira okolica. Na taj način on poziva “čovjeka-ulicu” da se ne uspava u kućnim papučama i da, u najmanju ruku, drži uvijek upaljen televizor, taj kapilarni produžetak nekadašnjih uličnih masovki. Osim toga, da bi se kompenzirala neminovna institucionalizacija politike, težište usijane pokretaške propagande seli se u druga područja, ponajprije sport gdje kontakt s masama održava neka vrsta populističkih podoficira (Ćiro Blažević, Zlatko Canjuga…), ponekad i fingirano suprotstavljenih vlastima (Stjepan Spajić, Antun Vrdoljak…).

Još je zanimljivija refleksna potreba HDZ-ovaca da s vremena na vrijeme glume ljute intifade na ključne državne institucije, praveći se da ih ne kontroliraju, iako su one odavno u njihovim rukama. Tako je nedavno Ivić Pašalić – iako po svemu bliži institucionalnoj nego masovičkoj politici – oštro napao Televiziju kao navodno “antihadezeovsku”, dok se Ivan Milas obrušio na Zavod za platni promet, optuživši ga zbog nečega da se ponaša kao posestrima službi iz komunističkog vremena. Stvar je utoliko bizarnija što je HDZ ne samo odavno zagospodario tim institucijama, nego je i izgradio čitavu mrežu novih državnih tijela, čiji smisao i jest u tome da se “komunisti” i drugi “antihadezeovci” drže što dalje od vlasti. No, ta hiperprodukcija institucija istodobno odaje nesigurnost vladajuće stranke u novim uvjetima, kada je jedino ona unutar institucija, a svi ostali su izvan njih. Zato se neki od vodećih ljudi stranke (Šeks, Glavaš, Vukojević…) već godinama poput uskoka iskradaju iz institucija u kojima djeluju, da bi napali druge državne institucije (najčešće Vladu), s optužbom da se pokret u njima izjalovio i profanirao svoje izvorne vrijednosti. Ali, ova duboko usađena potreba nekadašnje pokretaške bujice da se opet, barem privremeno, izlije iz korita i preplavi zemlju, samo je posljednji trzaj pionirskog duha nekadašnje “stranke-ulice”.

To je zla kob HDZ-a, koji će pasti kao žrtva vlastite dobre prosudbe da su pokreti neka vrsta pedala zoon politikona, pa kada nema nikakvih političkih gibanja tog tipa onda, kako zapisuje i Supek, nastupa stagnacija. Hannah Arendt zapazila je da je jedan od najmasovnijih i najbolje organiziranih pokreta u ovom stoljeću, nacistički, sve do pred kraj izbjegavao trajnu i preglednu podjelu funkcija državne vlasti. Umjesto toga, osnivane su stalno nove institucije, čime je umjetno stvarana institucionalna konfuzija i nestabilnost, u kojoj su se nacisti najbolje osjećali i snalazili. Ali koliko god bilo notorno da bez okretanja pedala bicikl pada, toliko je jasno da je domet ove naprave na ljudski pogon relativno skroman, tako da nema nijednog važnijeg pokreta u ovome stoljeću da u njemu nije i završio ili se sasvim iscrpio.

Zato su Tuđmanove trijumfalne prognoze da se HDZ pojavio među Hrvatima da tu ostane “desetljećima”, samo zadnji pokušaji da se odobrovolji ili prevari boga Kairosa, kojemu svi pokreti doista i duguju blistave ali prolazne trenutke slave. No, siđe li HDZ uskoro s vlasti, neće se dogoditi ništa zbog čega bi trebalo reći da se taj poduzetni bog ulijenio ili odrekao samoga sebe. Jer, želi li opozicija pobijediti Tuđmanovu stranku, i ona će pred naredne izbore morati postati barem malo pokret, iako bi bilo najbolje, zapravo i nasušno potrebno, da se već sada na njemu otisne vrlo ograničeni rok upotrebe.